Gledam kroz prozor kako taj predivni, veliki čovjek sjeda na svoj motor i odlazi niz ulicu. Kroz glavu mi prolaze trenutci od našeg izlaska iz Centra, ono što je uradio, kako je zaštitio mene i Britt iako je ta uloga mog tjelohranitelja zapravo samo varka. Stao je ispred nas štiteći nas obje svojim velikim tijelom, a onda onoga koji je krenuo na nas doslovno bacio među kontejnere. Bilo je malo i smiješno moram priznati, ali bilo je i divno osjećati se zaštićenom od jednog tako prekrasnog muškarca. Nisam nikada osjetila ništa slično, kroz život idem sama otkako je Denver otišao u Pasadenu. On je bio ona neka vrsta muške zaštite koju sam imala i osjećala, a kada je otišao, ostala sam sama.
Ni ono što je uslijedilo nije ostavilo ništa slabije utiske na meni, u nekim trenutcima jednostavno sam blejala u njega, nisam mogla ni da trepćem, ni da dišem. Po dolasku kući, razmilili smo se svatko na svoju stranu, sredili i sjeli za kuhinjski otok. Napravila sam nam kavu i popili smo po pivo dok mi je pričao o svemu što se dogodilo u prostoriji iza stakla. Nekako sam u dnu duše znala da će ga potresi ono što je video baš zbog toga što je skupa sa svojom braćom i on bio na ratištu i upoznao ratne strahote. Sada je imao priliku svojim očima vidjeti ono što se događa u sektoru 6. Da, ta djeca su podvrgnuta testiranjima, mučenjima, jer njihov mozak u tom stanju nije njihov nego njima vlada netko drugi. Gdje ćeš goreg mučenja od toga da netko drugi kontrolira tvoje tijelo i tvoj um, a ti zapravo vjeruješ da cijelo vrijeme spavaš. I kada bi izašli na ratnu zonu i umrli bi tamo, jer na metke nisu imuni, umrli bi vjerujući da spavaju, ne bi ništa znali, ne bi ničega bili svjesni. Nekako ne vjerujem u ono što je rekao Preston, da su ta djeca ondje dobrovoljno, ta tko bi normalan pristao na takvo što? Osim, ako im nisu rekli da rade nešto posve drugo na što su djeca pristala, a ni ne znaju pravu istinu. Rion je rekao da je tražio pomoć od braće, nisam mislila da će sva tri Zeus brata u ovo da se uključe, ali ne smeta mi. Samo neka djecu sklone odande, neka ih odvedu na sigurno, a poslije ćemo im sve objasniti.
Nakon toga Britt se navalila na bojanke i da ispriča Rionu što joj se sve dogodilo danas u školi u centru, i prepriča mu. Kad kažem sve mislim s.v.e od a do ž. Gospodine Rion ovo, pa Gospodine Rion ono. Pokušala sam je ugasiti nekoliko puta dok sam pripremala večeru, ali bilo je prosto nemoguće. I to je još jedna stvar koja me oduševila. On je bio posve u tome njenom, sudjelovao je u razgovoru, uvrtao nosom, okretao očima kad i ona, i slagao face baš poput nje. Dijelio savjete o samoobrani ako je slučajno netko tamo gurne, počupa, ili ne daj zla nešto gore, a mala je to upijala široko otvorenih očiju. U jednom trenutku dok su se smijali jedući špagete koje su srkali toliko da su se doslovno natjecali tko će glasnije i jače uvlačiti srce mi se steglo do granice bola. Da je sreće njen bi prokleti otac ovdje sjedio umjesto ovog čovjeka i dijelio radosne trenutke s njom i sa mnom. Ovako Rion iz ni sama ne znam kojeg razloga preuzima tu nekakvu ulogu muške figure koja stoji pored nje. On ju je nasmijao, on ju je obranio od napada, on sudjeluje u njenim pričama i to toliko dobro da bi čovjek pomislio da zbilja razumije sve što ona govori i da baš sada sve to on skupa s njom proživljava. Koliko je to lijepa slika, toliko je i tužna, jer za nekoliko dana kada Rion Zeus napusti naš dom i naš život Brittany će biti shrvana. Način na koji se povezala s njim u jednom danu je fascinantan i ujedno težak. U njenim očima vidim da ga gleda kao onu očinsku figuru koju nikada nije imala iako je on tek ušao u njezin život. Neke stvari se jednostavno dogode i mi kao ljudi kakvi smo nad njima nemamo kontrolu. I pitam se jesam li pogriješila što sam ga dovela ovamo, u naš dom? Možda bi bilo bolje da je ostao dalje od nje... Ali, opet vidjeti je sretnu i nasmejanu govori mi da nisam pogriješila. Pa makar tugovale skupa kada ode, neka proživi ovaj osjećaj da vidi kako je kada imaš pored sebe nekoga tko će te čuvati, nasmijati, saslušati, a da to nisam ja.
– Mama hoćeš li mi otpjevati uspavanku? – kćerin glas me trgne iz misli i shvatim da još uvijek gledam kroz prozor na put kojim je Rion otišao.
– Naravno lutko, dođi – uzmem je u ruke i ponesem u sobu. Legnem pored nje u krevet, prevučem lagani pokrivač na Barbie preko nje, pa taman zaustim, ona me preduhitri.
– Sviđa mi se Gospodin Rion. Zabavan je. Osim što je veliki kao slon, zbilja je dobar.
– Molim te nemoj ga uspoređivati sa slonom. Nije u redu.
– Njemu ne smeta. Svidio mu se moj crtež.
– Svima se sviđaju tvoji crteži malena. Odlična si.
– To kažeš zato što me voliš, ja mislim da baš nemam dar za crtanje.
– Sve se da naučiti dušo.
– Hoće li on ubrzo otići?
– Tko? Rion? Hoće Britt. Otići će. Znam da se dobro osjećaš s njim, ali nemoj se navikavati. On je ovdje još nekoliko dana i to je sve.
– Šteta. Bilo bi lijepo kada bi ostao malo duže. – Jebem ti! – Nekako mi se spava mama, možeš sada pjevati, neću te prekidati. – Poljubim joj glavicu, ona se opusti i počnem da pjevam jedinu lijepu pjesmicu koju znam.
* * *
– Znači sve je istina Naredniče? Jebeni Federalci su umješani u svo to sranje? Prokletstvo Zeus, ovo moramo odigrati pametno. – povučem dim cigarete dok Mike grize usnu. Steže šake dok mu vjerujem glavom prolazi sto i jedan plan kako i što uraditi.
– Moja braća dolaze za dva dana. Potrudi se da napraviš najbolju moguću diverziju koju umiješ. Nitko ne smije biti prisutan ondje u tim trenutcima. Poznaješ nas, ako netko krene na nas tada... Pa i sam znaš kako će to završiti. Zato djecu treba izvesti odande u tajnosti, doslovno ih moramo ukrasti Mike, shvaćaš?
– Shvaćam. Nabavi plan zgrade, provjeri sve dostupne ulaze, izlaze, podrume, garaže, liftove. Kada Rendall I Raton dođu nalazimo se svi skupa i predstavljamo planove.
– Hoćeš li uspjeti zaustaviti sve na nekih sat vremena?
– Zar sumnjaš u mene Naredniče?
– Nimalo, samo jedno je ono na ratištu, a drugo je ovo po zakonu.
– Obećao sam biti tvoj čovjek po zakonu ti divni, seksi, ogromni čovječe... – cmokne onako u zrak, uvrnem nosom – tako da ću to i biti. Obavijestit ću Tiu o svemu, ako odluči da će se umiješati i pohapsiti ta doktorska govna, neću je sprečavati. Nije bitno što je meni povjerila ovo. Ona je ipak moja nadređena i...
– Nije me briga što ćete vas dvoje i kako ćete ih srediti. Meni su bitna djeca, vi se pozabavite tim smradovima. Ja sam tu da prebijem nekoga, ako do toga dođe i da djecu odvedem na sigurno.
– Imaš li već mjesto gdje ćeš ih smjestiti?
– Za početak kod River, zatim ćemo vidjeti gdje su im roditelji i imaju li koga da ih uzme. Ako nemaju, Raton će se onda pobrinuti za to. Mislim, vjerojatno. Ono što je moj dio zadatka ja ću izvršiti, a za dalje ćemo smišljati u hodu. Ti se samo pobrini da nas murija ne najaši zbog nestale djece.
– Naravno da neću to dopustiti.
– Idem, kasno je i umoran sam. Više psihički nego fizički. Ovo sve je jedno veliko sranje Mali Mike. Zbilja jeste.
– Slažem se s tobom. – Zgodne cure prođu pored nas namigujući. – A, možda ipak da malo odložiš put doma?
– Ne večeras. Želim tuš i da se raspem po krevetu.
– Čujemo se onda kada ti braća dođu. Do tada znamo koji su nam zadatci.
Iziđem napolje, pa razgibam vrat. Nasmijem se kada mi pred očima sijevne raskešeno lice male kovrčave Sue dok uvlači špagete sa onim razređenim zubima, a sos pršće svuda okolo. Ne znam zašto sada od svega proživljenog i preživljenog danas, baš to da mi padne na pamet. Krenem prema motoru, a onda čujem vriske.
– Prestani! Samo... nemoj!
– Prokleta kučko!
– Jebem ti! – strpam ključ nazad u džep pa krenem ka izvoru zvuka. Odmah iza kluba je parkiran auto, čupavi muškarac pokušava ubaciti ženu unutra dok je silovito udara šakom. Ona se opire, ali on je uporan.
– Hej! – viknem, on me pogleda. – Što radiš skote? Je li cura rekla da prestaneš? Je li rekla nemoj? Gluh si ili koji kurac?
– Odjebi! Ovo se tebe ne tiče.
– Ne, molim te, pomozi mi! – ona opet zavapi, a on je iznova udari. Tu se smračim, u dva koraka sam ispred njega. Čupam mu ruku doslovno iz ramena, on je pušta, a ona sva krvava pada dolje pored automobila. Kreten vrišti dok mu kost puca na nekoliko mjesta. Zavitlam ga u zid, pa kada padne uhvati se čitavom rukom za ovu pokidanu. Priđem, uhvatim ga za prsa i dignem od zemlje, pa stegnem šaku i ispremještam mu facu. Krv šikne iz razbijenog nosa, baš kako ide i iz njenog koji je on ukrasio.
– Nemoj...
– A, ne? I ja bih trebao da poslušam? I ti si nju poslušao? – padne ponovno na zemlju nabijem ga nogom, nekako se odigne od tla pa padne licem na dolje. Ostane tako bez svijesti. Okrenem se i krenem ka njoj, ona se sklanja i stavlja ruke ispred sebe.
– Ne boj se. Daj da vidim. – dižem je, vadim maramicu iz džepa i dajem joj da se obriše.
– Hvala ti. Da nisi... došao, uspio bi me oboriti.
– Je li ovo tvoj auto? – ona odmahne glavom. – Znaš li voziti?
– Znam.
– Sjedni u auto i idi na hitnu. Dobro te izudarao, neka te pregledaju.
– Hvala ti.
– Hajde samo i nemoj si više nikada dopustiti ovako nešto. – sjedne u auto, ubaci u rikverc i odveze se niz ulicu. Izvučem cigaretu, zapalim i sjednem na motor. Uvučem duboko dim u pluća pa ga ispuhnem visoko u zrak sve do sjanih zvijezda za koje znam da su tu negdje, iza oblaka.
* * *
Bacim odjeću u korpu za prljavo rublje, stanem pod tuš i pustim da me voda povrati u život. Umoran sam i nakon što operem cijeli današnji dan sa sebe, navučem gaće i staru majicu sa logom NASA–e, pa iziđem iz kupaone. Kako iziđem tako se ukočim. Brittany stoji na sred moje sobe prazna pogleda. Samo gleda u jednu točku, dok joj mali smeđi medvjedić visi iz ruke.
– Sue? Jesi dobro? – pitam, ali ona ne odgovara. – Jebeno sranje! – pogledam van, mjesec je taman prošao onu punu fazu, još uijek je okrugao mada ne potpuno. Ona mjesečari. Što ću sad, i k vragu gdje joj je majka? Kako je mogla doći dovde, a da je River nije primijetila?
– Brittany? – polako priđem, a ona počne nešto da mumlja. Ništa je ne razumijem, ali sjetim se onoga što sam vidio. – Dođi – uzmem je u ruke, ne buni se. Sjednem na krevet, pa pokušam nekako da je umirim. Ne znam što točno radim, ali držim je na krilu, u naručju poput dojenčeta, dok joj drugom rukom njene malene spuštam uz tijelo. Medvjedića stavljam gore na njena prsa i privijam je uz svoja. U tri lijepe materine što bih sada trebao? Možda da mumljam neku uspavanku? Ali ja prokleto ne znam uspavanku. I onda se sjetim jedine laganice koju pjevušim sebi kada mi treba smiraj i krenem da mumljam stihove bez riječi samo puštam zvuk iz sebe. Prođem i prvu strofu i pola refena Bon Jovievog Always, a ona kao da se prepusti snu, okrene se na bok i pruži ruku pokušavajući da me zagrli. Jebote! Da mi je netko ovo rekao. Disanje joj se ujednači i shvatim da opet mirno spava. Sranje. Moram je odnijeti natrag majci. Ali sačekat ću samo malo da učvrsti. Nagnem se leđima na zid dok nju držim tako, a njeno tiho disanje me natjera da krenem sklapati oči. Borim se, a onda čujem River kako je doziva. Tiho, šapatom.
– Britt? Brittany gdje si zaboga?
– River? – ne znam kako glasno da šapućem, ali pokušam. – River, dođi ovjde je. – za valjda sekund ona je na vratima sobe, u nekakvoj žutoj pidžamici. Kratki šorc od svile i gornji dio na tanke bretele, pa još te žute boje na njezinu tamnu kožu. Da joj lice nije izbezumljeno od brige i pomiješano sa osjećajem olakšanja, ovog trenutka bila bi najljepša žena koju sam vidio. A vidio sam ih milijun da se ne lažemo.
– O, moj Bože. Rion... – priđe pa pruži ruke da joj dam Britt.
– Pusti je još malo. Taman je zaspala.
– Kako je došla ovdje zaboga?
– I ja sam se to pitao. Kada sam izašao iz kupatila bila je tu. Na sred sobe.
– Ne mogu da vjerujem da sam zaspala. Da sam...
– River, umorna si. Tvome tijelu treba odmor. Ne spavaš ni danju ni noću, nemoj se kriviti što si zaspala na pola prokletog sata. – Ona prođe pa sjedne pored mene na krevet. Sve dlake na tijelu mi skoče u zrak. Grudi joj se tako jasno ocrtavaju ispod tog komada svile, slobodne, lijepe, okrugle, prosto savršene. Nisam normalan. Od svega što se događa ja joj gledam grudi i recenziram ih u svojoj glavi. Malena kao da osjeti majku, okrene se pa ruku u kojoj drži medvjedića prebaci preko nje nekako na stranu. River me pogleda spuštenih obrva.
– Oprosti što smo u ovoj pozi sada, zbilja mi je neugodno. – Hajde sada frajeru odglumi da nije neugodno, da ti uopće nije problem što ona tako prekrasna sjedi pored tebe oskudno obučena, a ti samo u gađama koje eto nimalo ne sakrivaju ono što osjećaš trenutno, manijače!
– Ništa ne brini. Još koji minut samo i odnijet ću je nazad u sobu.
– Rion hvala ti. Što si joj pomogao. Što si se snašao. Kako si je uopće vratio nazad u san?
– Pjevao sam... Uspavanku.
– Zbilja? Znaš li neku dobru, ja znam samo jednu?
– Mumljao sam Always.
– Bon Jovi? – kimnem potvrdno. – Volim tu pjesmu.
– I ja. Izgleda da dobro djeluje na male mjesečare.
– I na zaljubljene. I one koje želiš očarati. – Nasmijem se pa se pridignem.
– Hajde odnijet ću je nazad. – Ona krene sa mnom, pa Britt strpamo nazad u njezin krevet. Pokrijem je tim nekim Barbi pokrivačem, pa kako se okrenem River stoji ispred mene. Nekako se nespretno udarimo tijelima, ali hajde vraže osjećaj njenih grudi na meni samo mi oči izokrene nazad. I eto ti ga sada. Gleda me tim krupnim očima kao da je nešto kriva i čeka kaznu. Udišem duboko kao manijak, ako sam ikada želio ženu više poljubiti i uzeti ubio me Bog. Saginjem glavu ponašam se poput one djece kojom netko drugi upravlja, već sam tako blizu njenim usnama i želim ih, o jebote kako ih želim totalno i bez kontrole. Osjećam kako drhti, ali ne udaljava se. Tu sam, već to slatko meso osjetim na vrhovima svojih usana, a onda malena nešto u snu promrmlja i oboje se kao udareni instant udaljimo sklanjanjući pogled.
– K vragu! Oprosti. Zbilja River ne znam...
– Ne ispričavaj se. Molim te nemoj.
– Laku noć Doktorka.
– Laku noć Rion. – izjurim van pa uletim u sobu. Ošinuo bih sebe najradije zbog dignute kite koju ću morati kako znam smjestiti na spavanje. Vjerojatno uspavankom.