Dani koje ostavljamo iza sebe i nestrpljivo iščekujemo nove koje provodimo skupa više su od ispunjenja svih mojih snova o vezi sa ženom, o osjećanjima, jednostavno o sreći. Od večeri kada je ta luda žena pomislila da ću da je ostavim, ako se dogodi to da ostane trudna prošlo je cijelih deset dana i uskoro će Božić. Znam da svake godine Božić provodim s obitelji i da ću tako i ove, a zbilja bih ga, evo zbilja želio provesti negdje s njom.
Ovi dani bili su najduži i ujedno najljepši koje sam doživio, i svaki rastanak s njom priznajem kao najveća sisa i neopjevani papak užasno sam loše podnosio. Ali, nema smisla da je gušim sobom, ona ima svoj ritam i svoj život i ja ne smijem da ga remetim. Ona ima Beatris, najluđu baku koju sam u životu upoznao, onu koju bi svatko poželio imati uz sebe za savjet, za smijeh, za ogromnu ljubav koju isijava. Iako je Babsi, kako je Lorena zove veoma samostalna i zaista aktivna žena, njezina unuka osjeća obavezu prema njoj i brine se za nju baš kako se ona godinama brinula za nju i Maribel. A, tu je i ona, Lorenina sestra i maleni Edward koji su na neki način zaslužni što je svemir spojio nas dvoje onoga jutra u sudnici. Ona naprosto obožava svoju sestru i mališana, a obožavati tako preslatku bebu nije nimalo teško kunem se. Proveo sam s njim nekoliko sati u dva, tri navrata i mali mi je osvojio srce baš kako je njegova tetka. Nema tu više ni priče ni razmišljanja, ako ovo što osjećam nije ljubav ja prokleto onda nikada neću znati što je ljubav zapravo.
Promijenilo me sve to u ovih zadnjih dva, tri tjedna, okrenuo sam se oko svoje osi i ni malo se ne kajem zbog toga. Volim sve to. Volim te osjećaje, volim nedostajanje, jedva čekanje nje, naše dane, noći, smijeh, posao, kratka hvatanja po uredu i neprekidno zavođenje i igranje igrica u samoj sudnici. Prosto se pitam kako sam uopće živio bez svega toga do sada, kako sam bio normalan i jesam li sada ovo pravi ja ili sam bio onda, bez nje?
– Gdje si odlutao krele? – trgne me zvuk Nialova glasa, Josh prokipti od smijeha.
– Što je smiješno? – pitam pa otpijem zadnji srk kave. Nismo se našli ovako rano, prije posla već jako dugo, iako smo to prije znali često činiti. Danas smo se evo nekako svi našli na istom mjestu i eto ja sam očito odlutao, a to je sasvim dovoljan razlog za podjeb.
– Ti si smiješan. Da si samo vidio svoje lice dok si bio negdje tamo daleko odavde.
– Monroe je pečen kao Božićna purica. Izgubili smo frenda.
– A, bilo je lijepo dok je trajalo.
– Neka mu je vječna slava.
– Amen. – slušam ove idiote i otresam glavom.
– Zbilja niste normalni! Čemu vječna slava, čemu amen?
– Toliko si se zaljubio u Lorenu da si ubio našeg frenda. Sada si neka pove druga osoba.
– Nemojte da lupate! To nije točno. – nije vraga, znam i sam da sam se promijenio, ali Bože što je tu čudno? Normalno da sam prestao biti tip koji sam bio bez nje. Zar nije tako sa svima? – Kada pronađete žene za sebe i vi ćete se promijeniti. Hoću li vas tada pokopati, naravno da ne. Ja nisam seronja kao vi.
– Sretni smo zbog tebe i jasno nam je da si sada drugačiji, ali nedostaješ nam. Znaš, sve ono naše.
– Nisam nikoga ostavio, nisam ništa uradio što inače ne radimo. I dalje izlazimo i dalje se družimo, zabavljamo.
– Istina, ali sada imamo i novo društvo zbog tebe. I nje.
– Vidim loše vam je. Mijenjate se kod cura iz društva samo tako.
– Pa kada je dostupno zašto da ne. Sve su za zabavu kao i mi, ti i Lori vi ste već druga priča.
– Priča koja je počela i neće se tako skoro završiti.
– Rekoh ti, purica. – Nial ošine laktom Josha, ja odmahnem glavom opet po stoti put.
– Moram da idem zakasnit ću na posao, a i vi ćete seronje – ustanem pa uzmem stvari.
– Vjerojatno se nećemo vidjeti do poslije Božića, pa neka ti je sretno papku!
– I vama luzeri. Volim vas!
Otvaram vrata Stefina automobila i shvatim da su se sve natrpale unutra. Ovo ne sluti na dobro, a ja moram na posao.
– Jutro mališa – nekako to sve u glas kažu. Sjednem pa svežem pojas.
– Jutro. Što se to ovdje događa? – Stefi ne kreće samo stojimo.
– Događa se to da te nismo vidjele danima! I da smo danas druga smjena, ali smo se nadigle da bismo došle ovamo i vidjele te gospojice Batista.
– Kako danima pobogu Carla? Nismo se vidjele samo tri dana.
– Tri dana? Stvarno ćeš naglasiti tri dana Lorena? Da li je ikada prošlo tri prokleta dana, da se mi nismo vidjele? Ne, nije.
– Istin, nije – Celine još potvrdi.
– Dobro, istina je, ali mislila sam da razumijete.
– Što, da sada imaš frajera i da smo pale u drugi plan? Razumijemo naravno.
– Ma, ne razumijemo! Što ju lažete bez veze! – Stefi se nasloni na sjedalo. – Krivo nam je.
– Istina Malena. Stefi te taksira na posao i vidi te makar ujutro, a mi nikako. Kada pošaljemo poruke uvijek si s njim.
– Pa s kim bih trebala biti? Niste li me vi, VI, KOKOŠKE tjerale da mu padnem u ruke, da se skrasim, da nađem ljubav, čovjeka svog života i sve stalo? Jeste! Sada kada sam to našla vi prigovarate. – one se smijulje i dižu obrve. – Što je?
– Našla si ljubav i čovjeka svog života? – o k vragu.
– Grozne ste! Natjerale ste me da to kažem.
– Znači istina je. Zaljubila si se u Liama, i voliš ga.
– Ne! Ne volim ga, ne lupaj Celine.
– Voooollliiiššš aa, o yeah, voliš ga... – pjeva i radi one sulude pokrete laktovima. Udahnem duboko.
– Dobro, možda ga i volim, ne znam, ali to ne znači da vas volim išta manje. To su samo tri dana, nisu tri tjedna zaboga.
– Večer za cure sutra navečer, bez Liama, bez njegovih seksi prijatelja i oprošteno ti je.
– Može. Obećavam. Be njega, bez ikoga, samo mi.
– Malena mi smo jako sretne zbog tebe, zaslužila si da se osjećaš ovako. Da sijaš, da si zaljubljena, da ti netko redovito tjera auto u garažu i pri tome krši sve cestovne propise i zakone. Samo ne želimo da nas makneš u stranu. Mi smo uvijek i zauvijek, muškarci dođu i prođu.
– Nikada vas ne bih maknula nigdje. Volim vas. Vi ste dio mene.
– Istina, ali sada se malo stišćemo u tebi sa Sudijom.
– To su dvije različite stvari Carla, ne miješaj to. Vi ste moje zauvijek, on možda, možda ne, nikada ne možemo znati.
– Hajde cure dosta smo je gnjavile, zakasnit će na posao, a onda će je Monroe vjerojatno kazniti – kaže i diže obrve. – Nekim seksom u uredu preko stola.
– Grozna si Stefani.
– Volimo teee...
* * *
Ne, nisam kažnjena jer stigla sam na vrijeme, ali sam dočekana u uredu gospodina sudije Monroa malo strastvenjie nego ovih dana, pa je njegova sudijska fotelja umalo popustila pod teretom dva tijela, ali uspjeli smo je održati u komadu. Naravno da je pod hitno naređena zamjena iste sa novom, čvršćom i sa poduplanom potporom. Neće jedan sudac da se zabrinjava hoće li mu fotelja izdržati ako se na njoj žestoko hvata sa svojom djevojkom, taman posla.
– Rekli su mi da sam pečena purica – kaže, dok poravnava odijelo.
– I ti si imao intervenciju? – pitam, on kimne potvrdno. – Pa, mene su nahvatale u autu, jer se nismo vidjele, zamisli tri dana.
– Zabrinuli smo debelo naše prijatelje.
– Izgleda da jesmo. Zato ja moram sutra navečer u izlazak s curama. Samo mi bez tebe, bez tvojih drugova.
– Ne dolazi u obzir! – primake se pa me uhvati oko struka. – Znaš li što se dogodilo zadnji put kada si izašla s njima?
– Seks s tobom?
– Da, jer sam ja bio tamo. I sada moram biti tamo, da bi ti opet taj izlazak bio najbolji ikada.
– Pun sebe kao wc školjka sranja. To se nikada neće promijeniti.
– A, što ću ako te startuje neki tip, a mene nema pored tebe?
– Mene će startovati? – okenem očima. – To se nije događalo ni prije tebe, tako da si sada posve bezbedan. I nemoj slučajno da ti padne na pamet da me tražiš po klubovima i paziš na mene iz prikrajka.
– Ne oduzimaj mi tu radost.
– Trebaš lijekove.
– Samo tebe, ništa drugo.
– Idemo raditi?
– Božić je za tri dana. Danas radimo, a ujutro dolazim samo da potpišem sve što trebam i ti ne moraš doći. Ipak smo svi pošteđeni unaprijed najavljenog rada za Badnji dan, tako da smo hvala Isusu svi slobodni.
– Znam.
– Jesu li ti došli roditelji?
– Dolaze ujutro. A, ti kada ideš svojima?
– Za Badnjak.
– Onda ćemo imati vremena da se vidimo prije toga.
– Zbilja bih volio da nismo razdvojeni za Božić.
– Bilo bi lijepo, ali moramo ostati svatko sa svojima.
– Još ove godine.
– Još ove godine! – poljubim ga i krenemo u sudnicu. Nakon što se smjestimo i upoznamo stranke, Liam postavi pitanje osuđenom za krađu u trgovini.
– Gospodine Langston, čime se vi inače bavite u životu?
– Ja sam mučenik Časni sudče. Mučim se cijelog života, a plus toga sam i papak kako moji poznanici kažu jer živim sa ženom koju slušam u svemu. – i evo ga počinjemo. Liam mi samo uputi pogled, odmahnem glavom.
– Pa zašto ste pobogu mučeniče i papku krali u trgovini?
– Nisam kunem se. To je sve jedan veliki nesporazum... – i tako krene još jedan dan. Nasmijem se i počnem da tipkam. I ovdje će gospodin sudac Monroe imati pune ruke posla.