(Pozdrav svma. Prvo hvala vam što čitate priču, jako sam srećna što vam se sviđa. Želim samo da kažem da se trudim da nastavke ne čekate dugo, ali molim za razumevanje. Kada pišem priče s dozom humora za to moram biti u takvom raspoloženju da bi to bilo dobro, ali s obzirom na jelte sve životne muke to nisu česta stanja. Neki nastavci budu duži neki kraći, teško se hvatam u koštac s vremenom, a neću da pišem na silu da bih donela novi nastavak jer to onda neće ličiti na ništa. Tako da potrudit ću se da bude redovno, ali ako nema dva, tri dana nastavka nemojte zameriti. )
Sjedimo u zalogajnici blizu zgrade suda, na stolu ispred nas dok čekamo narudžbu su dvije šalice kave, i dve čaše vodke. Ja moju iskapim i odložim praznu čašu na kraj stola. On me gleda, blago se nasmiješi pa trge i on svoju.
– I tako... – kažem, pa ga pogledam.
– Znaš li koliko si lijepa?
– Molim?
– Pitam znaš li...
– Čula sam pitanje. Samo sam... se iznenadila njime.
– Zašto?
– Zato.
– O, kakav iscrpan odgovor.
– Ne znam što očekuješ da kažem. Da, znam da sam lijepa, znam da i ti to primijetiš. Da nije tako ne bi se pohvatali maloprije u tvom uredu, i ne bi mi opet rekao da ti se sviđam.
– Da, u vezi toga... Pretjerao sam, priznajem. Nije bilo profesionalno nipošto, ali tako je kako je. Neću se uopće više ispričavati za to, tako da znaš. – Dignem obrvu upitno . – Džaba ju dižeš moj odgovor je isti. Neću se ispričavati ženi koja mi se sviđa i koju želim zbog toga što mi se sviđa i što je želim.
– Vau, zbilja si pun sebe...
– Nisam pun sebe, nervira me tvoja gluma. To je sve.
– Gluma? Ma što ja to pobogu glumim?
– Da me ne želiš. Jer želiš me. Osjetio sam.
– Dobro govorim li ja kineskim jezikom čovječe? Tko je rekao da mi se ne sviđaš i da te ne želim? Tko? Da te nisam željela ne bismo se kresnuli one večeri. Sviđaš mi se. Totalno si tip za kojim bih poginula.
– Pa što je onda problem?
– Mislim da sam i to rekla već nekoliko puta.
– Ti jednostavno ne želiš ovome dati šansu.
– Čemu da dam šansu? Ti si sudac koji mi je odredio kaznu, ja sam kažnjenik koji je mora izvršavati. To je to.
– I sama znaš da nije tako. Vidi... Lorena. Jasno mi je da si imala loša iskustva sa muškarcima i da su te isti ostavljali. Da se plašiš veze jer ne želiš biti povrijeđena. Vjerujem da si nailazila na tipove koji te nisu znali cijeniti i koji su te željeli samo zbog tvog izgleda. Vjeruj mi, znam kako je to. Nisam model, ali ženama sam privlačan i nekako se uvijek nađem u rukama onih koje mene gledaju onako kako muškarci gledaju tebe.
– Ma, da kako da ne! – baš ću to popasti, sigurno.
– Istina je. I zato se ja ne smirujem nigdje, nijednom, jer to nije to. Rekao sam ti onu noć, ne upuštam se u takve stvari isto kao ni ti, tako da nam je oboma ono bilo prvo takvo iskustvo. Nisam te slagao, to jednostavno nisam ja. Ali bilo mi je predivno i ne mogu to poreći. I tebi je bilo, džabe se otimaš. – Pa, ne mog reći da nije kada jeste.
– Dobro, bilo je. Ne znam možda zbog adrenalina, možda zbog toga što ...
– Bilo ti je dobro sa mnom onda, onako, priznaj! Zašto ne želiš vidjeti kako bi nam bilo da smo... normalni.
– U životu me nitko nije ovako šokirao, evo!
– Ne šokiram te. Pristojan sam, kavaljer, lijepo s tobom razgovaram, a vjeruj mi dok sjedim ovdje i spominjem taj naš seks jedva se kontroliram da te opet ne zgrabim.
– Trebaš pomoć.
– Kladim se da osjećaš isto tako da čemu se otmati.
– Znači... – pa, dobro kad smo već do toga došli – Ti predlažeš da mi sad lijepo ručamo, vratimo se u ured i pohvatamo se kako spada i riješimo se ove seksualne napetosti između nas, pa smo mirni?
– Nipošto!
– Pa daj se već jednom odluči jebote! Hoćeš seks, nećeš seks! Gori si od neke babe!
– Hoću seks ljepotice, ali hoću sve kao treba.
– Što to sad to znači?
– Hoću da izađeš sa mnom na spoj.
– Zbilja?
– Da. Hoću spoj, večeru, da razovaramo kao dvoje normalnih, odraslih ljudi, pretvarajući se da se nismo kresnuli one noći, da nisi ušla u moju sudnicu, da se nšta od odovga nije dogodilo i ne događa se. Hoću da krenemo ispočetka.
– Baš ti je toliko stalo?
– Nemaš pojma koliko. I još mi je više stalo do toga da ti pokažem da nismo svi mi isti. Mislim, muškarci.
– Ma da, hajde dokaži da Isus nije hodao po vodi, de molim te!
– Pristani!
– Ne znam.
– Pristani! Ništa ne košta.
– Kako misliš ne košta me? Osudio si me da provedem s tobom trideset dana i sad zamisli mi izađemo i upoznajemo se i shvatimo da se uopće ne privačimo i ja da od muke u zemlju propadam svaki od tih dana? Jok! Neću!
– Nema proklete šanse da se ne privlačimo, mi se privlačimo i sada dok se ovdje natežemo. – Konobarica dođe, pa stavi tanjure ispred nas. Miris hrane podsjeti me da sam zapravo gladna, ali mi je u trbuhu trenutno čvor. – Praviš problem gdje ga nema Lorena. Kliknuli smo čim smo se dodirnuli. Dok nismo znali jedno drugom ime. Svemir je uredio da saznamo i to odmah sutradan. I sve to je krenulo u tako dobrom smjeru. Pogledaj, živimo ovdje toliko dugo i nikada se do tada nismo sreli. A, onda nakon te večeri, sutradan u sudnici, pa navečer u istom restoranu. To je već tri puta sretanje za 24 sata.
– Jaooo pa ti si od onih što vjeruju u tajne univezuma i ta sranja!? – ajme užas. – Odmah da te zaustavim i da ti kažem da mrzim svemir, mrzim sve što ima neke svoje zapetljane prste u ljudskim sudbinama.
– Ma ne mrziš. Samo ti se dosada nisu planete poklopile.
– A, onda došao ti kao retrogradni Merkur i sve se posložilo.
– Ma, neee, ja sam ti više kao Neptun, nekako daleko od svega štoje sada hit.
– Bože me sačuvaj! – nabodem jedan krompirić pa stanem žvakati dodajući još par komada. – Nemoj da me gledaš, gladna sam.
– Samo ti daj. I usput pristani.
– Da li ti je neko rekao da si naporan kao svrab?
– Ne. Ti si prva. U još nečemu, eto. – uzme pribor pa odsječe komad mesa, stavi ga u usta i namigne. Ne znam zbog čega, ali sjecne me u donjem dijelu trbuha. Onako ugodno. Ma, marš, neću ti reći da bih te sada prevukla preko ovog stola i zajahala kao divljeg vranca, pa da si mi na oko ispao. Neću da vidiš da sam pala na tebe kao Bambi na led i da evo ne znam kako više da odglumim hladnoću.
– Lorena... Gdje si odlutala?
– Ha? Nigdje da... – kozo jedna, jedna kozo otplovila si u mislima i to pred njim!
– Jesi odlučila? Pristaješ na spoj?
– Kada?
– Kada god poželiš.
– Ako pristanem bit će to pod uvjetom da me svih dana dok ne odemo na spoj ne smiješ taknuti. Ne smiješ me mamiti, hvatati, drpati, ništa!
– Čemu tolika mržnja ljepoto? Je li ovaj prekrasan komad muškarca zaslužio takvo što? – složi facu ostavljenog šteneta.
– Ne pali to, džaba ta faca, više sam tip za mačke.
– Mijauuu...
– Zbilja nisi normalan.
– Znači pristaješ.
– Znači obećavaš?
– Udaraš po mudima lijepa Lorena, ali dobro. Ako moram, onda obećavam, do sutra te neću ni taknuti.
– Sutra? Ništa sutra. To neka bude Petak.
– PETAK!! Kako misliš Petak? Koliko okrutna možeš biti?
– Daj se smiri drama kraljice. Za dobre stvai se isplati čekati, zar ne? Ako ja mogu da čekam Petak da izađem na spoj na kojem nisam bila godinu dana, možeš i ti da sačekaš malo.
– Bit ćemo skupa svakog dana, svjesna si toga. Izazivat ćeš me svo vrijeme.
– Ako se uspiješ kontrolirati do petka izlazimo na taj spoj, ako prekršiš obećanje, spoj otpada.
– Igraš opasne igrice malena. Opasne. – slegnem ramenima, zagrizem usnu, a zatim i komadić mesa i crnog kruha.
– U redu. Nikada nisam predao nijednu partiju, pa neću ni ovu. Izazov prihvaćen ljepoto. U petak si moja. – suzim oči i nasmijem se osmijehom Grinča. Vidjet ćemo druže sudac kako ćeš izdržati. Nećeš dočekati spoj u petak ima da te izujem iz cipela prije toga. Uzmem čašu pa mu nazdravim bez riječi dok u sebi mislim onako pokvareno: Ti si mene kaznio sobom, sada će biti obrnuto. Neka igre počnu.