Jesam li se cijelu noć prevrtao po krevetu kao prokleta šnicla po rošilj ploči? Jesam! Jesam li razmišljao o onome što se dogodilo ispred kluba sa onom ženskom? Jesam! Jesam li proklet bio stajao uspravno doslovno do zore razmišljajući o tome kako je baš to što sam uradio, ja koji nikada ne radim takve stvari bilo nešto naj seksi što mi se dogodilo posljednje vrijeme? O, da svi odogovori su potvrdni, a potvrdan je i onaj da bih trebao posjetiti doktora Vernona u njegovoj psihijatrijskoj ordinacaiji ili možda nekog gurua da mi čakre pročisti. A, možda ne bi bilo zgorega i kakavog šamana naći da mi nemirne duhove vrati na mjesto. Koliko sam sam glup bio? Evo koliko? Ja vrlo dobro znam da je ovo sasvim normlana stvar i da to svatko na prokletom svijetu radi, ali ja nisam nikada i ovo je bio prvi put. I trebalo bi da se osjećam kao muško kakvo jesam i da me zabole taj isti Johnson za sve, da se ponašam sasvim opušteno, kao da se ništa nije dogodilo. Ali ne. Ja kao neka teška paćenička duša uzdišem jer ja bih nesreća to sada ponovio opet.
Da, tako sam nenaspavan došao na posao jutros psujući i Niala i njegovo unapređenje i sebe što sam otišao i sada si na vrat sranje natovario. Nije da mi nije prošlo kroz glavu da i večeras odem u isti klub nadajući se da ću je vidjeti, ali sam to odmah obustavio jer rekla je nikada više nema viđanja, tako da vjerujem ona ne bi došla ni za sto godina još. Nekako je našla krpa zakrpu po pitanju ovakve vrste odnosa i sasvim je jasno da je to bilo i više biti neće.
I nekako sam uspio da to sebi izmantram, i da se sastavim da jednog tipa pošaljem na rehabilitaciju i odvikavanje od alkohola i kocke, a da u drugom slučaju ipak presudim u korist ostavljenog zaručnika kojemu je zaručnica skrkala auto samo zato što je prekinuo zaruke iz razloga što ju je uhvatio u nevjeri sa susjedom. Srećom nije trebalo nešto previše da mozgam i razmišljam pa su obe parnice nekako relativno brzo prošle. Otišao sam na zasluženu pauzu, a pred sam ponovni ulazak u sudnicu moja mi je pomoćnica donijela spis i to po posljednji put. Njoj je danas zadnji radni dan, odlazi u zasluženu mirovnu nakon što je ispratila tri sudca ovog Clarksvillskog suda za male prekršaje.
Otvorim spis i gledam.
- Lorena Beatris Batista. Dvadeset i šest godina. Vozila pod utjecajem alkohola, udarila i odvalila hidrant na glavnoj ulici, savila stub semafora, a zatim u ulici niže udarila u parkirani policijski automobil odvalivši pri tome zadnji branik istog.
- Crna Lorena pa gdje si jurcala pijana? U porodilište? - odmahnem glavom, zatvorim spis, poravnam odijelo i krenem unutra. Čuvar kao i uvijek do sada najavi moj ulazak, uđem unutra, pa stanem za moj stol. I kada pogledam ispred sebe, ka optuženičkoj klupi imam što i da vidim. Izraz ne njenom licu je čisti šok, a ja svoj pokušavam sakriti. Problijedila je totalno, izgleda mi kao da će pasti u stolicu tim seksi dupetom koje sam sinoć držao u rukama. Ovo nije moguće!
Ne mogu da dišem. Njegov pogled me doslovno siječe na pola i vidim da on to primijeti. I on je iznenađen, ali pokušava ostati normalan.
- Sud zasjeda, sudac Monroe zauzet će svoje mjesto. Molim sve da sjednu i da krenemo. - Sjednem pored ove svoje nazovimo odvjetnice, ne znam ni zašto je uopće tu, rekla je da mora, upoznala se sa slučajem i sada ona kao tu mene zastupa. Kao da mi je to uopće potrebno, nisam ubila čovjeka. On udari onim svojim čekićem, osjetim kao da mi je u mozak ošinuo, pa se trgnem.
- Lorena Beatris Batista! - izgovori to, pa se podjebljivo nasmije. Sada mi zna ime, a znam i ja njegovo. Liam Monroe. Prokleti sudac Liam Monore. Ni manje ni više. E moja Lorena pa koliko te svemir upravo posrao nisi ni svjesna. Napravila si, ne sranje, ti si sestro napravila sranje stoljeća. Bakina ruka mi je na ramenu. Vidi ona da nisam normalna.
- Mala što se događa?
- Ništa bako pričam ti kasnije.
- Blijeda si kao sir.
- To je on... - procijedim kroz zube.
- On? Tko on?
- Tip od sinoć.
- Ajme meni majko moja Lorena! Kresnula si sudca!?
- Ššššš! Šuti bako molim te! - On me pogleda, ja izdahnem.
- Gospođ.. ice Batista... - obrati mi se i ja ustanem ponovno. - Danas smo ovdje zbog onoga što se učinili u noći dvadeset i šestog Listopada ove godine. A to je da krenem redom: - vozila u alkoholiziranom stanju, automobilom naletjela na hidrant, odvalila ga i nastavila voziti dok je voda nekontrolirano tekla po ulici. Zatim skrećući u ulicu izgubila kontrolu nad vozilom, udarila u stub semafora i savila ga u nazad. I kako vam to nije bilo dosta nastavili ste voziti bez zaustavljanja i naletjeli na parkiran policijski automobil oštetivši ga. Čak ni kada su vas policajci u tom oštećenom automobilu vijali pod svjetlima niste stali sve do hitnog prijema.
- Tako je - kažem i dignem nos.
- Zašto ste pobogu uradili sve ovo?
- Zato... Gospodine sudac jer je moja sestra, ovdje prisutna - pokažem rukom na Maribel - bila na porodu. Pukao joj je vodenjak i mali Edward je nevjerojatnom brzinom krenuo van. Nitko od prisutnih nije bio u stanju voziti, osim mene - on digne obrvu - donekle, i priznajem gazila sam preko svega i svačega da bih ju dovezla u bolnicu na porod.
- Pijani ste vozili porodilju?
- Ja sam bila najtreznija.
- Čekajte, kako mislite VI ste bili najtrezniji, a imali ste... - pogleda u spis - k vragu Gospođice Batista pa bili ste dobrano pijani.
- Bilo je djevojačko veče. Svi su bili pijani Gospodine Sudac, ne samo ja. Svi osim sirote trudnice. I dogodilo se to što jeste i nitko nije mogao voziti osim mene.
- Niste čuli za taksi? Vaša sestra nema muža koji bi došao po nju i odvezao je na porod?
- Ima, ali... Bio je na putu. Taj papak nije dočekao svoje dijete, a nisam ni ja jer me policija odvukla čim sam je predala u ruke bolničarima.
- Niste stali ni kada vas je ta ista policija jurila Gospođice! Znate li da se to dodaje svemu ovome kao bježanje ispred zakona?
- Pa da, nakarikaj mi još koješta nije problem. - Sad već moj jad progovara iz mene. Odvjetnica me udara po ruci i kaže da sjednem da će ona preuzeti. Ostanem stajati.
- Sudija Monroe, mogu li ja da... - pokuša da dobije riječ, on je ušutka i pokaže rukom da sjedne. Sva njegova pažnja je na meni, a ja se cijedim od znoja doslovno.
- Drži se mala, ne daj tom pizdunu da te pobijedi - baka šapuće iza leđa.
- Gospođice Batista ne možete tako razovarati sa sudcem! - Ona baba što tamo tipka upozori me, okrenem očima.
- Ispričavam se.
- To što ste učinili nije neko veliko krivično djelo gospođice Batista, ali to što niste uopće stali nakon šteta koju ste prouzročili i bježali ste od policje to je...
- Nisam bježala od nikoga! - Šuti Lorena! - Oprostite. Nisam bježala jednostavno sam jurila u hitnu.
- Bježali ste.
- Jeste li vi ikada vozili porodilju u svom autu? Niste sigurno, jer da jeste znali bi kako sam se ja osjećala. To skičanje i vrištanje, neprekidno moljakanje da požurim da ne želi roditi u prljavom autu, da beba kreće, da mu osjeti glavu i da se raspada komplet, Vi ne razumijete koliki je to pritisak.
- Istina gospodine Sudac bila sam grozna, kunem se da sam bila na njenom mjestu ja bih nas survala u kanal, ne bih to mogla podnijeti - Maribel sirota potvrđuje moju priču. - Za sve što je napravila ja sam kriva.
- Gospođo molim vas ako budem trebao vaše svjedočenje reći ću vam. Sasvim sam siguran da optužena može sama sve da kaže i da me evo uvjeri da joj odredim neku normalnu kaznu. - Kakav podjebljivac prokleti. Ali tako je zgodan da to nije normalno. Stegnem usne i šake, znači tako ćemo. Riješio je da me malo muči. Pa, dobro gospodine sudac ako ćemo tako, može. - Da vam odgovorim gospođice Batista. NE, nisam vozio porodilju u bolnicu, a posebno to ne bih učinio alkoholiziran.
- Nužda ne pita. Vozila bih je i sakata i mrtva i drogirana i slijepa. Ona je moja krv kao i to dijete. I nema toga što bi me zaustavilo da im oboma ne spasem živote.
- Znači sve i da ste nekog pješaka pregazili bilo bi vam sasvim svejedno?
- Naravno da ne, pa nisam manijakalni ubica pobogu.
- Ali ste gazili sve pred sobom.
- Koliko su puta kola hitne pomoći odvalila hidrante, znakove, pa čak i udarili nekoga dok su pokušavali pomoći unesrećenome gospodine sudija Monroe? Hm? Koliko puta? Bezbroj! Vidite i ja sam pokušala pomoći mom sestriću da dođe na svijet živ i zdrav. Mojoj sestri da mi ne krepa u autu, da joj prvi porođaj ne bude negdje na sred ceste i da ja, zaboga samo da ja ne dočekam tog malog pišonju i budem babica. Da je ispred mene bilo još sto znakova izudarala bih ih sve samo da njih dopremim u bolnicu. I da, pila sam, ja sam odrasla osoba koja smije piti, imam dovoljno godina. Da, nisam baš imala dobre reflekse, ali tko ih u alkoholiziranom stanju ima? Ljudi znaju napraviti zbilja velike gluposti kada popiju koju čašicu više nije da toga niste svjesni i da nikada niste, hajte molim vas! - podjebem sada i ja njega, on digne obrvu, nasmiješi se i suzi oči.
- Nismo ovdje zbog mene gospođice, nego zbog vas. Vi ste počinili prijestup i kažnjivo djelo.
- Pa dobro, nemojmo onda otezati, kaznite me i da završimo s ovim. - Obori pogled, zagrize usnu i mogu se zakleti da mu sada glavom prolazi neka prljava perverzija baš kao i meni jer sam mu rekla da me kazni. Bože mogu li pasti na još veće dno?
- Kaznio bih vas novčano, ali vidim da ste nezaposleni. - Marš! Eto lijepo marš! - Pa, ne znam kako iste platili taj iznos.
- Trenutno.
- Što?
- Trenutno sam nezaposlena. To je privremeno. Dok se ured ne vrati na staro. Mislim dok se ne sredi to što...
- A, koji ured? Gdje radite inače?
- U B&N uredima.
- U onima koji su zatvoreni zbog tužbe?
- Ja nemam ništa s tim. Naš odjel posluje savršeno i besprijekorno. Zato će se uskoro opet otvoriti i ja ću se vratiti na posao.
- Znači nezaposleni ste, pijete, vozite pod utjecajem alkohola, rizik ste na cesti i još ste drski prema sudu.
- Ma znaš što ti... - odvjetnica skoči, uhvati me za ruku i zalijepi za stolicu. On se nasmiješi osmijehom prokletog Grinča.
- Lorena što ti je? Ne smiješ se tako ponašati. Prestani pogoršavati svoju situaciju.
- Ma on mene provocira. Vidiš da me zajebava.
- To mu je posao. On je sudac, mora ti izvući svaki živac, a ti ne smiješ reagirati.
- Gospođice možemo li nastaviti? Jeste uzeli nešto za smirenje? - stegnem vilicu, čujem zube kako škripe ma progrizla bih mu vrat njima. Isti onaj koji sam sinoć ljubila u strasti. Stoka. Seronja.
- Ispričavam se... Časni sude... - procijedim to kroz stegnute zube.
- Ovako ćemo. Nema smisla da vam dajem globu, nećete to imati iz čega platiti.
- Ne morate se vi za to brinuti, imam ja za platiti.
- Ako me još jednom prekinete idete direkt u pritvor na trideset dana, je li to jasno? - Baka me klepne po dupetu od iza. Dignem ruku kao obećanje da ću šutjeti. - Kako sam rekao... - pogleda u spis ponovno- Vidim da ste završili studij poslovne ekonomije.
- Jesam.
- Dobro. Onda ćemo ovako... - primakne se onoj staroj i nešto joj promrlja ne čujem što, ona kimne potvrdno. - Paola zapišite ovako. Gospođici Loreni Beatris Batista izriče se kazna društveno korisnog rada u trajanju od trideset dana. - Gad! - Mjesto obavaljanja tog društveno korisnog rada obavljat će u ovoj sudnici kao vaša zamjena dok se ne završi raspisani natječaj za popunu vašeg radnog mjesta.
- MOLIM?! - dreknem kao udarena - Molim ponovno?
- Što molite Gopođice? Niste me dobro čuli ili što? Rekao sam...
- Čula sam! Samo ne vjerujem što sam čula.
- Jeste li više za trideset dana pritvora ili trideset dana rada sa slobode?- otpuhnem i odmahnem glavom. - Onda je sve jasno. Svoju kaznu izvršavat ćete ovdje svakog radnog dana od 8-15 sati. Upoznat ćete se sa poslom još danas dok je Paola ovdje i u Ponedjeljak vas očekujem na njezinu mjestu.
- Radit ću ovdje, s ... Vama?
- I svim ostalima, da, ali većinom sa mnom. Paola je moja pomoćnica, moj zapisničar, savjetnik, sve što treba. - Uvrnem nosom na to i zgrozim se jer žena je skoro godina moje bake.
- O, grozno. - I to je naravno moralo izaći iz mene.
- Molim? Nešto ste rekli?
- Ne, ne ništa.
- Budite sretni gospođice Batista zvijezde su vam bile naklonjene, vama treba kazna, meni treba pomoć; naravno ne očekujte da će vam ovdje cvjetati ruže, i ne zaboravite da je ovo vaša kazna.
- Neću zaboraviti, hvala na podsjećanju, nisam ni mislila da me zovete na spoj. - Ajme užas, proklet bio moj jezik. - I tu sve lijepo sjebem, jer on opet digne tu svoju obrvu prokletu i nasloni se na lakat.
- A, pošto vidim imate jezičinu koju ne možete kontrolirati, nakon što vam istekne mjesec dana donijet ću konačnu presudu za vas.
- Ne možete tako!
- Ja ne mogu? Ja sam ovdje zakon, mogu sve što hoću.
- Vi ste jedan... - on samo udari čekićem i svi krenu žamoriti.
- Ovaj slučaj je zaključen. Lorena Beatris Batista možete prići mom stolu. - vrištim u sebi, stežem zube ubila bih ga ovog trena, ali prilazim dignute nosine i stajem ispred njega. Miriše tako dobro kako udahnem sva se raspadnem.
- Bezimena djevojko, vidiš kako je svemir posložio karte - kaže smejuljeći se. - Tko bi rekao da ćemo se tako brzo vidjeti opet nakon onoga nikada više?
- Ne znam zašto me ovako ponižavaš... Monroe?
- Smatraj ovo najboljom mogućom kaznom koju si mogla dobiti ljepotice. Uživaj u vikendu od idućeg tjedna si moja. - Ustane i krene van, pa napusti prostoriju dok ja kuham iznutra. Baka i Maribel priđu pa me zagrle.
- Mila ovo je bilo fenomenalno.
- Lori koji se vrag događa s tobom i ovim sudcem jebote?
- Mari, tvoja ga je sestra sinoć kresnula ne znajući tko je.
- Bako šuti!
- Isuse Lori, zar baš sudca?
- Ti isto šuti! Da si stisla maloga unutra sada ne bismo bili ovdje.
- Hej, nisam ja kriva što...
- Nisi, da. Žao mi je. Hajde idemo odavde. - grizem se dok mi nutrina gori. Mjesec dana s njim u ovo ludari. Bože uzmi me odmah!