Nalazim se između dvije vatre, ako ih mogu tako nazvati ili ipak da iskoristim termin i kažem da se nalazim između vode s jedne strane, dok je na drugoj vatra.
Voda je tu da stiša plamen, on je tu da me razumije i sasluša kada god poželim. Bude moja mirna luka u koju bježim kada dođu tmurni oblaci popraćeni grmljavinom. Sklanjam se u njegove ruke, svjesna da će me zaštiti i osjećat ću sigurnost. Pored njega sam mirna, ali mi nedostaje plamen koji će izgarati srce.
Vatra je negdje daleko, ne piše mi, ne zove me, ne dolaze mi, ali je ostavio žar iza sebe da tinja i priželjkuje ga. Srce čeka da ga vidi pa se zajedno s njim zaputi u tajne odaje. Pamti svaki trenutak koji smo zajedno proveli i čeka na niz novih dok se u mozgu pali crvena lampica koja signalizira da trebam bježati što me noge dalje nose od njega.
"Stigao sam."
Trznem se kada mi se obrati glas iza leđa, poprilično daleko, ali za mene i suviše blizu. Okrenem se pa u tom trenutku ugledam Danimira odjevenog u trenirku i atlet majicu koja se lijepi uz mišićavo tijelo. Miris njegovog tijela dođe pravo u moje nosnice.
"Pronašla sam film."
Čekala sam ga da se istušira i u tom vremenu tražila film koji ćemo gledati, ali misli su me odvele daleko. Pokušavala sam naći pravi način pomoću kojeg ću donijeti odluku koji dečko je za mene. Šamar realnosti mi rasvijetli misli u trenutku kada shvatim da s Rafaelom ne mogu biti. Između koga se onda imam odlučiti?
"Jesi li dobro, Elenora? Zamišljena si."
Sjedne pored mene te spusti ruku na rame tako da mi izmami pogled s jednim, blagim klimanjem glave dolje pa gore. Zamišljena sam, to je istina.
"Dobro sam. Ne brini."
Dohvatim daljinski sa stola pa ga pružim njemu s namjerom da nađe film.
"Kako si ti?"
Postavim pitanje jer nije lijepo da ne dobije povratnu informaciju u obliku interesiranja za njegovo zdravstveno stanje.
"Kao što izgledam."
Namigne mi s osmijehom na licu potom prođe rukom kroz kosu, naslanjajući leđa na naslon kauča na kojem sjedimo. Izgledaš kao da te je netko klesao, ali si sam sebe isklesao u teretani.
"Dobro si?"
Lice mu obasja osmijeh, a tijelo se zatrese. Jesam li sada odala samu sebe s riječi "dobro"? Znat će da mi je zgodan jer dobar ne može ništa drugo značiti nego pozitivno mišljenje.
"Jesam."
Film se već uveliko emitirao na televizoru, ali mi nismo obraćali pažnju na njega. Ne znam zbog čega smo ga pustili ako nećemo gledati.
"Mhm."
Promrmljam i usmjerim pogled na televizor da barem vidim do koje scene je došlo iako ga poprilično znam napamet.
"Mislim da smo dobru odluku donijeli."
Nisam dugo mogla gledati televizor jer su me jake ruke primile u čvrst zagrljaj, prebacim ruku iza njegovih leđa. Glavu smjestim na mjesto između vrata i ramena upijajući duboko u sebe miris lavande.
"Bolje je biti prijatelj s nekim nego ga izgubiti."
Izgovorim kroz šapate na uho. Dogovor je da budemo prijatelji. Njegov prijedlog sam uvažila bez ikakve dileme. Svjesna da ću ga izgubiti ako se krenemo muvati. Možda će nekada do toga doći, ali sada nije pravo vrijeme.
"Nećeš me izgubiti, ali šta će biti ako se pomiriš s Rafaelom?"
Oči u oči i pitanje koje mi zatrese srce. Sam spomen njegovog imena stvori u meni buru emocija, a večeras sam posebno nervozna kada pomislim na njega kao da će mu se nešto dogoditi. Plašim se ostati sama jer me tek onda misli vezane za njega neće pustiti da dišem punim plućima.
"Hoću li te izgubiti?"
Jasno mi dadne na znanje šta ga zanima. Mogu li mu obećati da ćemo ostati zauvijek prijatelji?
"Neću se pomiriti s njim, Danimire. Postat će otac, ne mogu ni misliti da se mirimo."
Pomjeri glavu u pozitivnom obliku, ali crte lica mi kažu da je raspoloženje iščezlo. Ravne usne i pogled prema televizoru. Hladnoća zamijeni njegove snažne ruke. Jesam li mu mogla reći da me neće izgubiti i s tim završiti temu, ali odgovor je morao sadržavati Rafaelovo ime.
"Mislila sam da.."
Uzmem ga za podlakticu desne ruke, ali ne dobijem pogled koji sam iščekivala.
"Nećeš me izgubiti."
Izgovorim, sigurna u riječi, ali ne i u sebe. Zašto se uvijek mora ljutiti na mene? Spustim pogled jer sam izgubila želju da gledam televizor. Pustim mu ruku, poslije čega skupim noge i podignem ih na kauč te obgrlim rukama, glavu smještajući na njih.
"Ponašaš se isto dijete, Elenora."
Podignem glavu i udahnem duboko, pročišćavajući grlo za niz sljedećih rečenica.
"Ja se ponašam kao dijete, je li? A ti se ljutiš poput malog djeteta."
Frknem riječi pravo u njegovo lice, gledajući ga u oči, bez straha. Teško mi je zbog svega šta se dešava, a sada ni s njim ne mogu spojiti dvije rečenice bez raspravljanja.
"Ne ljutim se, ali kada tražim odgovor onda očekujem adekvatan."
"Sada nisi zadovoljan ni s odgovorom koji si dobio?"
"Tko je rekao da nisam?"
Tenzije su rasle iz sekunde u sekundu. Očekujem da ću eksplodirati.