"Mislila sam da ćeš me ostaviti.. kada ti kažem da sam trudna."
Tiho izgovori riječi koje mi odzvone u ušima. Kakva bih osoba bio da ostavim nerođeno dijete? Ma, kakva bih osoba bio da ostavim vlastito dijete? Gorčina se stvori u grlo dok bijes prokola venama. Podignem pogled prema njezinim očima te dođe do sudara pogleda.
"Ne bih nikada takvo nešto uradio."
Pod cijenu svega ostat ću uz svoje dijete iako nisam spreman. Život mi nije predviđen za obitelj, ali ću ga morati oblikovati tako da stvorim mjesta za promijene. Koliko ću vremena potrošiti na to?
"Rafael.."
Uzme mi ruku te je prinesem stomaku, a onda dlan smjestim na njega dok slušam riječi s kojima mi se obraća.
"Bojim se svega što dolazi."
Spusti glavu, a onda se moja druga ruka nađe na njezinoj bradi potom je podignem i spojim nam poglede.
"Nemaš razlog da se bojiš."
Ohrabrujem djevojku ispred sebe dok osjećam isto što i ona. Veliku količinu straha zbog svega što slijedi. Moram nastaviti raditi posao koji obavljam godinama jer dijete treba imati sve što mu je potrebno, a ako ne budem radio, moći ću kratkotrajno omogućiti sve što želim. S druge strane. Posao je rizičan.
Trudnoća nije mala stvar i ne smijem dozvoliti bilo kakav negativan ishod. Svjesno sam radio štete mnogim ljudima, ali ne mogu pustiti da se dogodi nešto s mojim djetetom. Kada sam postao brižan? Cinično se nasmijem, a ubrzo sklonim osmijeh kada postanem svjestan u kojem sam se trenutku nasmijao.
"Zašto se smiješ?"
Odmahnem glavom, a onda se pomjerim nekoliko milimetara prema njoj i omotam je rukama. Nasloni glavu na moja prsa dok joj jedna ruka počiva na leđima, a drugu drži na pored svojih usana.
"Uradit ću sve što je potrebno da vas zaštitim. Ne smije vam ništa nedostajati."
Poput srne pogleda u mene dok joj se usne razvlače u blagi osmijeh. Treba biti sretna. Ona će mi roditi dijete. Je*o te. Imat ću dijete s osobom koju sam vidio svega par puta u životu.
"Hoćeš li me moći voljeti?"
Zvuk zvona na telefonu me spasi odgovora na postavljeno pitanje. Odmakne se od mene, potom ustanem i dohvatim telefon sa stola. Aleksej.
"Molim?"
"Odmah dođi na lokaciju koju sam ti poslao u poruci."
Bravo, Aleksej!
Kao da ne znaš u kakvoj sam situaciji pa me zoveš kao prije. Pogledam u telefon te vidim poruku s njegovog broja koja je došla prije deset minuta. Gdje sam bio pa nisam čuo da sam dobio poruku? Prevrnem očima.
"Je li se nešto dogodilo?"
Vrati me u stvarnost glas djevojke ispred mene. Pogledam u nju te klimnem glavom, potvrdno.
"Moram ići."
"Ali.."
Ne saslušam šta mi ima za reći, uzmem jaknu pa se obujem i sjurim niz stepenice. Kada dođem blizu poslane lokacije, nazovem Alekseja.
"Gdje trebam ući?"
"Čekam te na stražnjem izlazu."
Izađem iz automobila te se počnem kretati između ruševina. Ne mogu se sjetiti da imamo posao u ovom djelu grada. Ugledam Alekseja sa ženskom osobom pored sebe koja drži dijete u rukama. Približim im se, ali ne prepoznam djevojku s njim.
"Moraš mi pomoći."
Obrati mi se Aleksejom s naređivanjem. Podignem obrve visoko na čelo, gledajući povremeno u nju, ali pogled većinu vremena počiva na njemu.
"Šta se dešava?"
Djevojka pored njega zaplaka, a nedugo zatim i dijete u njezinim rukama.
"Ispričat ću ti kasnije. Sada mi reci, gdje da ih odvedem?"
"Tko su oni?"
Pitanje sklizne s usana iako sam pomislio da nije trebalo biti izgovoreno. Aleksej me uzme za ramena pa protrese.
"Trebaš mi reći gdje da ih odvedem, a ne da me ispituješ."
Slegnem ramenima. Znam da ne možemo otići u policiju jer ćemo odmah pristupiti razmatranju zbog dosjea koji imama. Pogledam ih i ne bih rekao da su bolesni te da ih odveze u bolnicu.
"Želim nas ubiti."
Po prvi put čujem ženski glas koji bez obzira na sva ubojstva i događaje koje smo imali, stvori jezu pod kožom.
"Našao sam ih na balkonu. Stajala je na ivici betona."
"Želim se ubiti."
Opet riječi koje stvore još veću knedlu u grlu, ali ubrzo je sklonim.
"Idemo."
"Želim se ubiti."
Povučem Alekseja za rukav dok su se ispred nas kretali djevojka i beba u njezinim rukama.
"Odvesti ćemo ih u bolnicu. Tamo će dobiti adekvatnu pomoć, spasitelju."
Naglasim posljednju riječ stavljajući mu na znanje šta je uradio. Njegov posao nije da spašava ljude. Sjednem u svoj automobil, a oni su se smjestili u Aleksejov. Krenem voziti prema bolnici dok me prati. Bez obzira šta je uradio. Ne želim ga ostaviti samog.
"Nisam mogao dozvoliti da se netko ubije pred mojim očima, je*o te."
Obrati mi se kada objasni medicinskoj sestri što se dogodilo, ujedno sam i sam dobio cjelokupnu sliku. Primili su ih u bolnicu s riječima da će obavijestiti Alekseja o narednim dešavanjima jer je dao broj telefona, dok sam odbio pri samom pitanju.
"Kakav bih bio čovjek da sam.."
"Idemo na cugu, spasitelju."
"Idemo, tata."
Potapše me po leđima te se zaputimo dužinom hodnika. Koliko će se još dogoditi neočekivanih stvari?