Pogledam u nju koja stoji na ulaznim vratima i čeka da odem, a toliko smo maštale o zajedničkom životu. Godinama unazad smo željele biti daleko od sviju, ali zajedno. Sada odlazim. Ne želim ići, a ona ne želi da ostanem.
"Trebala si davno otići."
Obrati mi se prije nego što zatvori vrata.
K vragu!
Suze pronađu mjesto na obrazima.
Uspjela sam biti jaka ispred nje, ali sada.. nakon što sam izašla i više me ne vidi. Nemam snage da gutam suze.
Vučem kofere u rukama dok su na njima torbe. Ispred me čeka Mina koja mi je rekla da će doći po mene i da nemam pravo uputiti nijednu riječ koja će osporiti boravak u njezinom stanu. Šmrcnem, a onda je vidim kako me čeka. Odmah dođe do mene pa me zagrli. Pustim kofere i omotam ruke oko njezinog tijela.
"Proći će, nemoj da plačeš."
Obriše mi suze pa uzme jedan kofer od mene i torbu koja se nalazila na njemu. Drugi sam povukla do automobila u koji je Mina smjestila moje stvari.
"Treseš se."
Spusti ruke na moja ramena kada sjednemo. Istina. Tresem se i ne mogu prestati. Loše sam. Preloše. Čime sam zaslužila da me istjera iz stana, bez trenutke grižnje savjesti?
"Moraš misliti na sebe, Elenora. Ne možeš uništavati zdravlje."
U pravu je, ali ne mogu biti dobro.. barem ne odmah. Suza je suzu tjerala kao da se takmiče koja će brže sići niz obraz, a pluća su se stisnula, ne dozvoljavajući mi da dišem.
"Znam koliko ti znači, ali nisi kriva ni za šta. Ona je ta koja se treba kupati u suzama i kajanju."
Minine riječi mi nisu pomagale jer nisam mogla ni da ih uzmem u razmatranje.
Boli me.
Mnogo me boli činjenica da Ingi ne značim.
"Idemo sada kući."
"Mina ako ću ti sm.."
"Rekla sam ti da ne želim slušati riječi kojima ćeš odbijati boravak kod mene."
"Ali.."
"Nema ali. Bit ćeš sa mnom."
Upali automobil pa krene voziti. Tišina. Mina ne želi vršiti pritisak na mene da razgovaram s njom. S njom je uvijek tako, s mnogo strpljenja i pozitivne energije.
▪︎TRI SATA KASNIJE▪︎
"Želiš da gledamo film i jedemo kokice ili da idemo u šetnju pa svratimo na piće?"
Zahvaljujući Mini suze su uspjele stati, ali ne znam na koliki period jer osjećam prazninu, bez obzira na sve. Neobično je bez Inge.
Tko će sada pjevati po cijeli dan i noć?
Tko će psovati kada nešto ne ide kako treba?
Tko će uvijek zvati na različite akcije?
Udahnem duboko, želim otjerati misli jer kada ne mislim o njoj, dobro sam. Bila je drugo ja, druga polovica srca, moja srodna duša kada se govori o prijateljstvu, a šta je sada? Gdje smo se izgubile?
"Opet si odlutala. Idemo u šetnju, možda će ti zrak prijati, a kada se vratimo, gledat ćemo filmove."
Klimnem glavom pa nakon nekoliko minuta budem spremna za izlazak. Farmerke i majica, jakna, čizme pa sačekam Minu da obuče jaknu te krenemo.
"Hladno je."
Provučem ruku ispod njezine te se stresem. Hladnoća mi je pri samom izlasku ušla u kosti, čini mi se.
"Malo ćemo prošetati."
Odgovori.
"Ugrijat ćemo se."
"Dok se počnemo kretati."
Mina je trebala provesti dan s dečkom, ali mu je javila da sam došla kod nje. Nije mu rekla da sam istjerana od strane najbolje drugarice jer još uvijek nisam spremna suočiti se s ljudima i njihovim "rekao/la sam ti, zašto nisi slušala".
Istina je da su bili u pravu, ali ne mogu priznati ni sebi, a ni njima. Ne želim prihvatiti činjenice koje su dokazane. Uvijek sam je branila.. radila bih opet isto.
"Večeras se vidi s Leonom.."
"Rekla sam da se nećemo vidjeti."
"Ne želim da zbog mene.."
"Elenora, molim te."
Drugu ruku prebaci preko moje te se njezine usne razvuku u blagi smiješak, gledajući me. S Minom se ne trebam raspravljati jer će biti po njenom.
"Želiš da svratimo u kafić, poslije?"
"Meni se ne ide, ali ako se tebi ide onda ću otići zbog tebe. Nije mi problem."
"Nećemo ići."
Zašto su osobe poput nje rijetke? Svima bi dobro bilo da imaju jednu Minu u životu. Bilo bi lakše. Kada imaš nekoga na koga se možeš osloniti u svakom trenutku. Imaš bogatstvo.
"A da se vidiš s Leonom?"
"Jedino ako hoćeš da ga zovemo večeras kada budemo gledale film."
"Ne želim da vam smetam."
Tiho, ali dovoljno da me čuje izgovorim. Njezine oči sijevnu kada me pogleda, a onda samo slegnem ramenima.
"Možda bih mogla izaći s Rafaelom."
"Trebala si odmah tako reći, lopužo."
Uštine me blago za ruku pa čujem kako se smije. Želim se skloniti da imaju vremena za sebe, a da se vidim s Rafaelom, dobro će mi doći. Znam da će me učiniti sretnom, bar u vremenu kada sam s njim.