Sjedim preko puta osobe koju sam smatrala sestrom. Bila sam spremna život dati za nju i nikome nisam dala da kaže nijednu ružnu riječ protiv nje. Što je ona radila? Slagala me je.
Došao je trenutak kada želim znati razlog njezinog ponašanja prema meni? U kojem trenutku se sve promijenilo? Odrasle smo zajedno, uvijek bile tu jedna za drugu, a sada..
"Sviđa li ti se Rafael?"
Ravnodušno postavim pitanje, svjesna da ne želi imati ništa s njom. Zvučim li bezobrazno? Možda malo, ali on je dečko s kojim želim biti, pored toga činjenica je da i on želi biti sa mnom.
"Da, sviđa mi se. Osim toga sviđam se i ja njemu."
Pogledam u nju s osmijehom na licu te pomjerim glavu gore pa dole. Gleda me bez trenutka kajanja zbog laži koje konstantno izgovara. Možda se on njoj sviđa, da. To može biti istina.
"Jeste se vidjeli?"
Nastavim se smješkati kao da mi je drago zbog njih koji ni ne postoje, ali moram vidjeti dokle će otići. Koliko dugo će lagati, gledajući u mene?
Spusti pogled na trenutke pa pomislim da će priznati istinu, ali kada podigne glavu i vrati pogled na mene. Uz slijeganje ramena, izgovori.
"Vidjeli smo se. Rekla si da ti neće smetati."
Klimnem glavom.
"Ne smeta mi što bi se vidjela s njim, ali mi smeta što me lažeš."
Usne joj se blago razdvoje jedna od druge nakon što izgovorim riječi s kojima sam iznijela istinu. Nisam imala povod da nastavim igru dalje jer već sam dovoljno čula.
"Ja.."
Pokaže prstom na sebe te se ironično nasmije.
"Ja lažem?"
Doda.
Presavijem ruke u laktovima te ih naslonim na koljena i fokus stavim na njezine oči.
"Pročitala sam poruke koje si mu slala, najbolja drugarice."
"Ne razumijem o čemu pričaš."
Najlakše se praviti kako ništa ne znaš, zar ne? Atmosfera postaje napeta iz sekunde u sekundu sve više. Ne želim odustati i kao svaki put ostati nedorečena jer mi žao pokvariti odnos s njom.
"Pričam o tvom javljanju Rafaelu. Ti si mu se javljala i inzistirala na tome da ga osvojiš, ali ti nije išlo jer nisi dobila povratnu informaciju čak ni kao poruku."
"Pogrešno si informirana."
Ima pravo da se pokuša opravdati. Nitko joj ne može zabraniti, kao što nitko nije mogao utjecati ni na laži koje mi je servirala, a ja ih uzimala kao najukusniji obrok. Naivno.
"Vidjela sam svojim očima, Inga. Zanima me, zbog čega si to uradila? Šta si željela?"
"Mogu raditi šta želim i ne možeš mi zabraniti."
Ni u jednom trenutku nisam povisila ton, ali njezin glas je odjekivao stanom. Sklopim oči na trenutke te udahnem duboko, pokušavajući se smiriti, a onda se suočim s bijesom kojim me je šibala.
Nije očekivala da ću saznati istinu? Mislila me je napraviti glupom i da ću ostati naivna cijelo vrijeme kao što sam bila s Danimirom? On je za mene završena priča što se tiče ljubavnog odnosa, ali trebala sam i tada gledati očima realnosti pa poslušati bar jednu od mnogih opomena koje sam dobivala, vezano za nju.
"Nikada nećeš biti kao ja. Rafaelu je stalo do mene. Danimir želi biti sa mnom."
Ustane pa spusti ruke na kukove kada mi se približi, toliko da sam imala slobodnog prostora samo da se ustanem i stanem ispred nje. Ostala sam sjediti.
"S tobom su samo jer te žele iskostiti. Kada te odvedu u krevet onda će te i ostaviti."
Nasmije se. Izazivajući me, ali trudim se ostati smirena, grabeći svaki atom strpljenja.
"Koliko si još mislila živjeti na moj račun, u mom stanu?"
Podigne obrvu, a meni trnci prođu niz leđa, zbog čega se naježim. Budi jaka, Elenora. Opominjem samu sebe.
"Vrijeme je da se iseliš iz mog stana. Kupi svoje krpe i odlazi."
"Šta to govoriš, Inga?"
Jedva izgovorim dok su mi se razne misli počele vrtjeti. Gdje da idem? Kako ću ponijeti sve svoje stvari? Možda sam trebala i ovu laž progutati kao što sam prethodne.
"Dosta je, Elenora. Trpjela sam te previše dugo. Vrijeme je da odeš."
Ustanem, a ona se odmakne par koraka unazad.
"Zbog tebe nemam mira."
Nastavi.
"Smetaš mi. Ti si razlog zbog kojeg sam neraspoložena."
Inga.
Moja Inga.
Najbolja drugarica.
Sestra.
Kuma.
Klele smo se jedna u drugu, a šta se sada dogodilo?
Gubim je.
Kako ću živjeti bez svoje nekada najbolje drugarice? Tko je kriv zbog situacije u kojoj se nalazimo? Isti ukus za muškarce? Možda sam kriva što sam dozvolila sebi da mi se svidi Danimir, a onda Rafael. Trebala sam joj prepustiti Rafaela kao što sam to učinila s Danimirom.
Progutam knedlu, pokušavajući zadržati suze. Ne želim da vidi moju slabost. Ona može bez mene, tjera me iz stana, a treba vidjeti moje suze? Ne. Ne smije ih vidjeti.
"Vratit ćeš mi ključ odmah. Stvari spremaj što brže i odlazi."
Pokaže rukom prema ulaznim vratima. Nisam imala šta da kažem jer ima pravo da me otjera iz stana, njezin je. Gdje ću da idem? Šta da uradim u datoj situaciji?