Spavala sam dva sata jer od bolova u glavi i mučnine koja nije mogla prouzrokovati povraćanje, nisam mogla zaspati. Danas moram na posao. Jedva podignem glavu s jastuka i po koji put shvatim da alkohol nije za mene. Inga nije bila kod kuće kada sam došla, a izgleda da ni jutros nije ovdje. Možda je s Danimirom.
Ustanem iz toplog kreveta pa obavim higijenu te se spremim brže nego ikada prije zbog izležavanja po krevetu koje mi je oduzelo vrijeme za spremanje. Danas će mi trebati mnogo tekućine ako mislim ostati pri svjesti. Ne smijem ni pomisliti da tražim slobodno, ne zbog Mine. Ona bi me zamijenila, ali kada bi gazde čule da ne mogu doći na posao, a nemam dokaz da ne mogu, sigurno ne bi dobro prošlo.
"Elenora?"
Za pola sata sam se nalazila pored Mine koja je stojala na svom radnom mjestu i raširenih zjenica gledala u mene.
"Jesi li dobro? Otečena si?"
Odmahnem rukom pa ogrnem kecelju oko sebe.
"Sinoć sam malo popila. Možda malo više."
Pokušam se nasmijati iako mi nije bilo smiješno. Njezin topli dodir na ramenu pokaže dozu utjehe.
"U redu sam, zaista."
Slegnem ramenima.
"Zbog koga si se promijenila, Elenora? Šta se dogodilo? Kada si tek došla na posao. Bila si potpuno druga osoba."
Pokušam zadržati fokus pažnje na tosterima, ali Mina ne bi bila Mina da ne navaljuje s nadom da će uspjeti pomoći. Ovu djevojku otkako sam upoznala, mislim da je uvijek dostupna svima da pomogne.
"Samo sam željela da ga zaboravim. Zbog toga sam pila."
Odgovorim. Znam da neće nikome reći, a kada već nisam mogla s Ingom da razgovaram. Mogu i s Minom. Čuvati će moju tajnu, a meni će možda biti lakše kada je s nekim podijelim.
"Danimira?"
"Nisam se više mogla sama boriti protiv svega što osjećam."
Toplina njezinog dlana mi je grijala ruku, na mučninu sam trenutno zaboravila. Gledala me je kao da proučava svaki dio mog lica. Pozorno slušala i čekala šta ću sljedeće reći.
"Želim ga izbrisati iz sjećanja."
"Je li ti alkohol pomogao da ga zaboraviš?"
Njezino pitanje mi odjekne kroz uši nekoliko puta iako ga je samo jednom postavila.
"Znam da nije."
Sama je odgovorila na njega.
Istina.
Nije mi alkohol pomogao da ga zaboravim, ali mi je pomogao da se približim Rafaelu, toliko.. da ne poželim ništa više imati s Danimirom. Sinoć sam osjetila nešto što nisam nikada prije. Zahvaljujući njemu.
"Nemoj u porocima tražiti utjehu. To nije korisno."
"Ali.."
Nisam uspjela ni da završim rečenicu. U kiosku je nastala buka, ušli su ljudi s fantomkama na licu i počeli bacati stvari. Uhvatila sam Minu za ruku, ali istovremeno i ona mene.
"Dajte novac! Dajte novac!"
Govorili su u glas, a sve što sam u tom trenutku mislila i osjećala jeste da se izborimo da ostanemo žive. Uhvatila me je za ruku i izvela ispred. Tresla sam se, ali i ona je. Stojale smo jedna do druge, čuvajući se za ruke i osjećajući koliko se tresemo, nismo imale hrabrosti progovoriti.
Vrijeme kao da je stalo, a strah rastao. Nisam vidjela izlaza. Ljudi nije bilo, nije imao tko da nam pomogne. Imale smo samo jedna drugu i nadu da ćemo ostati žive. Trenutci su postali vječnost, a onda čujem muški glas i u tom istom trenutku vidim ljude koji su ušli u kiosk da izlaze iz njega, trčeći. Suze nisu prestajale, slijevale su se jedna za drugom.
Ubrzo su se pojavila i rotacijska svjetla. Stigla je policija. Gledala sam nijemo u gazdu koji je čekao da mu odgovorimo na postavljeno pitanje, ali ni Mina nije smogla snage da progovori. Sve dok isto pitanje nije ponovio još jednom.
"Šta se dogodilo?"
"Mi.. mi.."
Mina me jače stisne za ruku pa preuzme moju ulogu.
"Počele smo spremati narudžbe, a onda.. ušli su unutra i počeli razbijati, tražiti novac."
"Smirite se. Niste vi krive."
Obrati nam se prije nego ode do policije.
"Dado..?"
Mina izgovori Danimirov nadimak kada ga vidi da je izašao iz policijskog automobila. Sigurno mi još on na ovo sve nije trebao.
"Uzeti ću izvještaj. Uđi unutra."
Obrati se kolegi i krene prema nama. Udahnem duboko te obrišem mokro lice od suza. Nisam pustila Minu, niti je ona mene. Još uvijek smo imale isprepletene ruke.
"Dobro jutro."
Pogledam u njega koji je po prvi put kako ga znam izgledao službeno i glas mu je zvučio drugačije. Ozbiljnije. Mina mu je uzvratila na pozdrav, ali ja nisam.
"Trebati će mi izvještaj od vas. Jeste li u stanju da mi ga dadnete?"
"Mnogo se bojim, Dado. Vidjele smo ih kako ulaze i bacaju stvari, tražili su novac."
Pisao je bilješke u svoj rokovnik, povremeno gledajući u nas dvije.
"Razumijem da se plašite, ali prošlo je. Smirite se."
Nijemo sam gledala u njega, sve dok nije pogledao u mene, a onda spustim pogled. Hrabrost za susret naših pogleda je iščezla.
"Jeste li mogle prepoznati nekoga?"
"Kako ćemo prepoznati kada su imali one.. nešto su imali preko lica. Nismo ih vidjele."
Odgovorim mu. Ne želim ispasti kukavica koja se prepala toliko da ne smije ni pred njim progovoriti.
"Da, slažem se s Elenorom."
Mina se nadoveže na moje riječi, a onda vidim drugog policajca kako nam se približava.
"Jesi li gotov, inspektore?"
Danimir se blago osmijehne uz klimanje glavom.
"Jesu li ih prepoznale?"
Nepoznati policajac je nastavio razgovor s Danimirom.
"Nisu."
"Ali mi možemo pretpostaviti o kome je riječ."
Razgovarali su jedan s drugim. Njihova priča me nije pretjerano ni zanimala jer i da kažu o kome se radi. Osobe ne poznajem, tako da mi je isto, rekli ili ne.
"Oni koji imaju najviše prijava."
Danimirove riječi s kojim je rekao ime i prezime meni poznate osobe stvore kneglu u grlu.
"Rafael Tadić."
"Pozvati ćemo ih u stanicu, a s vašim gazdom sam već razgovarao. Danas ste slobodne i trebate poći s nama u postaju na identifikaciju osoba."