Prvo jutro u novom gradu, a ujedno i dan kada će početi fakultet koji sam godinama unazad željela upisati, ali o tome nisam nikome govorila na glas osim svojoj najboljoj drugarici. Roditelji nemaju dovoljno novca da bi me mogli financirati iako su uvijek imali želju da njihovo jedino dijete bude visoko obrazovano, ali bez obzira na to što sam znala da ne mogu upisati fakultet. Kroz srednju školu sam imala sve odlične ocijene, dobro.. možda se tu i tamo koja vrlo dobra našla.
Na dan dodijele svjedodžbe kao i svake godine prozivali su se učenici generacije te samim tim su dobijali nagrade. O nagradi koju sam dobila nisam mogla ni sanjati. Stipendija! Kada sam čula tu riječ, oči su se napunile suzama. Dobila sam priliku da ostvarim svoje snove, ali ne u potpunosti. Ostale su prepreke koje nisam mogla riješiti, barem sam tako u tom trenutku mislila.
Inga, moja najbolja drugarica i njezini roditelji su došli kod nas sutradan. Dobro se sjećam da je subota bila. Znali su da sam dobila stipendiju, ali su također znali da ne mogu putovati jer bih trebala dva puta promijeniti autobus dok dođem do željenog fakulteta. Teško bi kupili kartu u jednom pravcu, a o dva.. bilo mi je zabranjeno misliti. Predložili su da živim s Ingom i da ne plaćam smještaj, ali ni režije. Moji su odbili, željeli su financijski učestvovati, ali Ingin tata je bio toliko uporan da su moji na kraju pristali.
Sada sam u stanu svoje najbolje drugarice, koja još uvijek spava kao da za dva sata ne trebamo biti na fakultetu. Možda bi i ostale kod kuće, čitav dan u krevetu, gledajući serije i filmove, kada bi se pitalo nje. Ustanem iz udobnog kreveta, a čim stanem bosim stopalima na hladni laminat, poželim se vratiti u toplinu iz koje sam ustala prije nekoliko sekundi.
Prije nego što sam uzela svoj još uvijek neotpakovani dnevnik u koji ću pisati sve novo što mi se dogodi na fakultetu ili neka dešavanja za koja mislim da će nam biti drago kada ih pročitamo za nekoliko godina. Moja Inga i ja. Obavila sam jutarnju higijenu, a onda još uvijek u pidžamu obučena, prebacila malu, crvenu deku preko ramena i omotala se u nju da mi ne bude hladno.
Udahnem duboko pa samo na momente zatvorim oči i opustim se. Disanje je postalo plitko, a misli su me odvele gdje najviše želim biti. U svom domu.. ali kako ću onda ići na predavanja? Ne mogu. Otvorim oči, ujedno gurajući misli u stranu. Uzmem olovku i počnem ih prenositi na papir.
Prva strana dnevnika.
Petnaesti listopad.
Tek je prošla jedna noć, a već mi mnogo nedostajete. Bilo je neobično kada sam otvorila oči, a nisam se nalazila u svojoj, maloj, a posebnoj sobi.. ali biti ću dobro. Naviknuti ću se, zar ne, mama?
Od danas trebam početi raditi na realizaciji želje koju imam još od djetinjstva. Čuvala sam je sebično i nisam je izlagala na površinu. Inga se ne računa, ona zna kako dišem i o čemu maštam. Ona je moja kutija u koju odlažem sve probleme koje imam i znam da su na sigurnom.
"Kada si ustala ranoranilice?"
Zatvorim dnevnik kada čujem glas iza svojih leđa kao da ima još netko osim nas dvije u stanu pa može vidjeti šta pišem. Osmijehnem joj se blago, uzvraćajući na njezin osmijeh i slegnem ramenima, uz riječi.
"Prije pola sata, nisam mogla duže spavati."
Njezina topla ruka na mom ramenu i riječi koje su izašle s usana, stvore nelagodu u venama.
"Osjećaj se kao da si kod svoje kuće jer ovdje ti i jeste kuća narednih nekoliko godina, a uz to smo najbolje drugarice, El."
Bez obzira što znam kako nikada neće pomisliti da manje vrijedim od nje kao ni to da će me gledati drugačije jer živim u njezinom stanu. Trebati će mi vremena da se naviknem, ali na izgovorene riječi samo blago klimnem glavom. Nemam šta da kažem jer sve osim slaganja s tim će dovesti do toga da će me natjerati na potvrdan odgovor.
"Idem se istuširati i spremiti, a mislim da je vrijeme i za tvoje spremanje."
Namigne mi pa produži ravno u toalet. Otpušem nakupljeni zrak kroz zube pa uzmem dnevnik i napišem još nekoliko riječi prije nego se počnem spremati za današnji dan koji je već donio promijene u život.
Vratiti ću ti se opet kada budem imala nešto posebno da napišem. Večeras. Danas mi je prvi dan na fakultetu i dodijela indexa.
Spremna sam čekala na Ingu da dovrši spremanje koje je počelo mnogo prije nego moje. Na sebi sam imala plave farmerke za dva broja veće s džepovima na zadnjem dijelu i bijelu majicu, koju sam stavila u farmerke, ali djelomično da mi prekrije struk. Obuti ću starke, uzeti kožni, crni ruksak i mogu ići.
"Možemo ići."
Ustanem s kreveta kada čujem Ingu da mi se obraća pa u trenutku osjetim nelagodu jer ću izgledati kao djevojčica pored nje. Crne hlače na peglu i bijela košulja su pokazivale njezinu ozbiljnost, ali ujedno i vitku figuru.
"Ima lijepih dečki ovdje, El."
Držala sam je ispod ruke dok smo koračale prema ustanovi u koju ćemo redovno dolaziti narednih godina. Slagati ću ako kažem da će Inga redovno ići na predavanja jer znam da neće. Nije ni u srednjoj školi bila redovna na časovima.. njoj nije potrebna stipendija kada ima novac s kojim može kupiti čitavu ustanovu, a o tome da plati što će studirati suvišno je govoriti.
"Uvijek gledaš samo gdje ima dobrih dečki, Inga. Nije fer."
"Naravno da ću gledati dečke, neću djevojke."
Obadvije se nasmijemo na njezinu izjavu. Ako mene pitate, Inga provede veliku većinu vremena na ulici samo gledajući gdje ima koji dečko i kako izgleda. Njezin stisak na mojoj ruci koju je čuvala postane jači. Pokazujući mi uzbuđenost.
"Čak imamo i mlado obezbijeđenje ispred kapije fakulteta."
Zakikoće se, a moj pogled završi na ulici koju trebamo prijeći. Vrlo lako nas automobil može pokupiti ako budem pustila nju da nas prevede preko ceste.
"El, ti si mnogo čudna."
Pređemo ulicu, a njezine riječi zanemarim jer mi je pažnju privukao grub, muški glas koji je vršio rutinski pregled automobila.