Poglavlje 11
"Tresem se," Esmeralda izdahne, skrivala se u prizemlju, u kuhinji, s Abaiem i Carmen. Kad su čudovišta ušla u zgradu, njih troje su bili u restoranu.
"I redu je," Abai ju obgrli, "Bojiš se, zar ne? I ja se bojim. Tako se, tako bojim."
"Baš ste pizde," Carmen prosikće, u ruci je stiskala Ingridinu lovačku pušku; zamolila je Ingrid da ju joj posudi za svaki slučaj, budući da ga je Ingrid držala u oružarnici, otišli su po njega na putu do restorana. Puka sreća, ali mogla bi im spasiti život. Esmeralda je imala i pištolj, međutim, igrom slučaja svi metci tog kalibra su nestali iz njenih džepova. To možda nije bila slučajnost. Ipak je uljez bio među putnicima.
"Nemoj to govoriti, bez te puške i ti bi se tresla," Esmeralda prosikće.
"Tresu mi se pantalone," Carmen joj se naruga, "Uostalom, nemamo li boljeg posla nego da stojimo tu? Trebali bismo naći zalihe. I bolje skrovište. Tko zna koliko ćemo se dugo morati skrivati dok ne dođe pomoć."
"Pomoć?" Abai ju pogleda, "Očekuješ pomoć? Misliš da će netko doći?"
"Moraju," Carmen je stiskala pušku toliko da su joj zgobovi pobijelili.
"A tko će doći?" Abai joj se približi za nekoliko koraka, "Tko?"
"Ljudi iz baze," ona ga ošine pogledom.
"Ljudi iz baze su jednako najebali kao mi," on prosikće, "U bazi nema specijalaca. Nema pomoći. Nema ničega. U bazi su bili znanstvenici. A sad su i oni mrtvi."
"Kako to znaš? Kako to možeš znati?" Esmeralda ga pogleda sa suzama u očima.
...
Zeynep je bila u ambulanti, u Katyinoj sobi, posjećivala ju je i ispitivala kad su se te stvari počele probijati. Napale su i ubile medicinsku sestru koja je izašla iz ambulante po novu infuziju. Sad su Katya i Zeynep ostale same.
Tenzije zbog Michaela su rasle opasno brzo.
Katya se uspravila i sjela, uz bolni škrgut zubima, rana je bila još svježa i izrazito duboka.
"Kako je on?" upitala je Katya Zeynep.
"Hm?"
"Michael. Kako je?"
"Oh," ona okrene glavu i zagleda se kroz prozor, "Ma nije mu ništa. Žilav je."
"Znaš, sve što sam radila na Zemlji radila sam za obitelj," Katya skrene s teme dok se igrala s plahtama, "Ali nisam ih posjećivala. U rodnom gradu. Prošlo je par godina otkad sam ih vidjela. I onda je došao put na Mars i otišla sam vidjeti mamu. Bila je bolesna. U stvari, otkad pamtim bila je bolesna. A sad joj je bilo gore nego ikad, ali je blistala. Smijala se. Usprkos boli. Rekla je da me voli. Da je ponosna. Da će sve biti u redu. Živjela je sama dugi niz godina. A taj dan svi smo se okupili. Rođaci i moja braća i ostali. I bila je tako sretna. I sad mi je žao što nikad nisam dolazila. Žao mi je što se češće nismo okupljali. Svi ti silni Božići i Uskrsu i Nove godine što ih je sama provela..." Katya zakopa lice u ruke, "Sram me."
"Razumijem to," Zeynep kimne.
"A braća? Imala sam dva starija brata i tri mlađa. Osim što sam mami pomagala financijski jer nije mogla raditi, odgajala sam ih cijelo djetinjstvo. A pomagala sam i starijima po njihovim kućama. Oženili su se. Svi. I svi imaju težak obiteljski život. Nemaju novca. A ja sam im, valjda, bila nada. Ja i moja rukometna karijera. Katya Sidorov. I njena svijetla budućnost. Gomila sranja. I nikad se nisam fokusirala na sebe. Ikad. U životu sam svega bila s jednim dečkom. Imala sam možda 16 ili 17. Prevario me. Braća su mi pobjesnila. Istukli su ga. Iza škole u koju smo tad on i ja išli. Srednje škole. I od tad nije bilo ništa. Samo ja i moj faks i Moskva i rukometna karijera. A mami? Mami je bilo teško. Sve teže svaki dan i..." Katya je osjetila da joj na oči naviru suze.
"Znam," Zeynep promrmlja, "Ne plači, Katya. Znam da ti je teško," ona sjedne na krevet pored nje, "Znaš, imala sam muža na Zemlji. I dijete," Zeynep joj pokaže srebrni vjenčani prsten koji je još uvijek nosila.
"Kako to da si onda bila s Michaelom" Katya upita, "ako imaš muža?"
"Vidiš, sve je bilo u redu. Imala sam brak u trajanju od 6 godina. Dijete od 3 godine. Bila sam sretna, ali umorna. Bilo je tu mnogo stresa. Radila sam u jednoj tvrtki. Prodavala kuće. Morala sam šarmirati ljude, da tako kažem. Zato su me i izabrali za ovaj posao. I sad, sve je bilo sasvim dobro. Stvari su bile dobre. Život mi je bio lijep. Jednog dana vraćala sam se s posla i rekla mužu da pokupi našeg sina iz vrtića jer sam ja bila preumorna. Kad sam došla kući, primila sam poziv od bolnice."
"Što se dogodilo?" Katya ju pogleda.
"Dogodila se nesreća. Bilo je 15:09. Datum je bio 30. 2. 2088. i bilo je 15:09 sati. Moj muž i sin su se vozili po mostu koji je bio neophodan dio puta do naše kuće. Neki neoprezni mladić tek je dobio dozvolu i mahnitao po cesti. Zabio se u auto mog supruga tako da se auto zabio u pregradu na mostu, jednu od onih pregrada kako bi se spriječile nezgode i pokušala spriječiti samoubojstva. Znaš, samo pregrade na mostu. Auto je valjda imao kakav kvar. Zračni jastuk se mom suprugu nije uključio. Ali jest mom sinu, koji je iz glupih razloga bio na suvozačkom sjedalu iako sam tisuću puta rekla suprugu da ga tamo ne stavlja. Pritisak tog zračnog jastuka ga je ubio u trenu. Provela sam dobar dio vremena pitajući se:
- Što bi bilo da se dogodilo na neki drugi dan?
- Što bi bilo da se dogodilo na mostu gdje nije bilo pregrade?
- Što bi bilo da sam ja vozila umjesto njega?
- Što bi bilo da naš sin nije bio u autu?
- Što bi bilo da se taj tip zabio u auto u drugom susjedstvu? Nekom gdje se na ulici igraju mala djeca?
- Što da je taj dan bila kiša? Što da je bilo snijega?
Ali glavno pitanje mi je uvijek ostalo isto.
Da se bilo što promijenilo, bi li obojica preživjeli? Sad su mrtvi, a ja...Ja ne znam što bih dalje. A ovaj hotel je izgledao kao odlično gubljenje vremena dok se nosim s ovakvim gubitkom."
"Žao mi je, Zeynep," Katya reče tihim glasom.
"I meni je bilo."
...
Ondrej i Ingrid su bili u oružarnici, skrivali su se iza polica s pištoljima i metcima iza kojih je jedno čudovište upravo jelo nekog tipa kojeg je Ingrid trenirala. Ondrej ju je posjećivao kad se sve dogodilo. I kad je proboj ustupio, Ondrej je instinktivno gurnuo tipa prema čudovištu, koje nije odbilo gozbu. Ondrej je primijetio da postoji jedan skroz mali, skriveni dio u kojem se čuvalo neko čudno oružje kojeg Ingrid prije nije dirala.
Ondrej pogleda Ingrid te pokaže a prostoriju. Ingrid kimne i pokaže karticu osoblja koju je imala od kad je radila tu. Ondrej proviri iza police, čudovište je upravo dovršavalo obrok. Ondrej uzme kutiju metaka i baci ih na drugu stranu prostorije. Čudovište je načulilo uši i krenulo za zvukom, polako, ali sigurno. Ingrid i Ondrej se ustanu i dotrče do prostorije, koju su otključali. Međutim, kako se prostorija otključala, brava je napravila 'školjc' i čudovište se okrenulo i krenulo prema njima.
"Požuri," Ondrej prosikće i Ingrid otvori vrata.
Soba je bila ostava za oružje s vatrom.
Bacači plamena. Veliki.
Ingridine oči su zasjale sa žarom kakvog Ondrej nikad prije nije vidio.
"Predivni su," ona se zahihoće, "Zašto ih prije nisam vidjela?"
"Jer nisu htjeli da ih vidiš," Ondrej se nasmije.
Čudovište je pokušavalo srušiti vrata, ali bila su od čelika, tako da su pokušaji bili neuspješni.
Ingrid je prstima prelazila po glatkoj, sjajnoj površini srebrnoj oružja, "Nikad prije nisam vidjela išta ovakvo. Moramo ih isprobati."
"Bit će prilike," Ondrej ju je uvjeravao, naslonjen na zid, dok je sklizao da sjedne na pod, "Ništa ne pokušavaj u ovakvom malom prostoru."
"Baš si dosadan," ona sjedne preko puta njega.
"Dosadan? Samo ne želim da nas zapališ dok je ta stvar vani."
"Zar si pizda? Plakat ćeš mami?" ona mu se naceri.
"Nemoj."
"Bojiš se?" Ingrid nije vidjela ništa loše u ovom.
"Kako to da neka voditeljica najuspješnije firme u Berlinu i okolici može biti ovako glupa?" Ondrej ju pogleda sa suzama u očima.
Ingrid ustukne, očito u šoku, "Zar sam nešto krivo rekla?"
Ondrej odmahne glavom, "Ma zaboravi."
"Ne, reci mi. Gdje sam pogriješila?"
"Zašto ti je uopće stalo?"
"Jer mi je stalo do tebe. Jer si mi prijatelj. Reci mi što ne valja."
"Imao sam teško djetinjstvo."
Ona prasne u smijeh, "Mora da se šališ. Svi smo imali teško djetinjstvo."
"Ne razumiješ."
"Objasni mi."
"Otac mi je bio u zatvoru većinu života. Ali dosta sam ga posjećivao. Bio sam s majkom. Nismo imali novca. Bio sam neuhranjen i mršav i te stvari. Nikad nisam jeo užinu u školi. Druga djeca su mi se često rugala, često su me i tukli. Odrastao sam po tom načelu. Ali bio sam stvarno dobar kao automehaničar. Možda i predobar. Zato me ljudi nisu htjeli zaposliti. Vidjeli bi da mi je otac u zatvoru, da imam povijest nasilja i udaranja žena, ali da stvarno dobro radim ono što volim i mislili bi da lažem. Sad sam se pretekao. Uglavnom, kad sam bio malo veći, otišao sam u strukovnu školu. Za automehaničara. I bio sam pubertetlija i mama i ja smo se dosta svađali. Često sam pio. I često sam se tukao. A u mojoj državi mnogo toga nije baš najbolje."
"Kako misliš?"
"Korupcija."
"Aha."
"Uglavnom, imao sam 16 godina na večer kad se dogodilo. Bio sam dio neke ulične ekipe. Glupe ekipe. Domoljubi. Nacionalisti, u stvari. I ulično ime mi je bilo Vuk. Jer sam jednom pijan izvalio da se ženska koju sam tukao glasala kao Vuk. I bilo je tako šesti mjesec. Mjesec pedera. Takozvani, pride month. I bio sam sa svojom homofobičnom uličnom ekipom. I odlučili smo ubiti pedera. Naravno, svi su iz ekipe religiozno drkali na lezbe, ali htjeli smo ubiti pedere. Uglavnom, našli smo tipa u parku. Ne znam je li uopće bio gej, samo je tako izgledao. Derali su se 'Vuče, tvoj je!' Tresao sam se, ali ipak sam mu zabio nož u bubreg. Pa u grkljan. Pa u prsa. Prepao sam se sam sebe. Gledao sam ga dok je pljucao krv. Usrao sam se. Ali oni su mi vikali 'Što čekaš?' Nisam mogao dopustiti sam sebi da ispadnem pizda. Htio sam se dokazati. Uzeo sam mu kamen i smrskao mu lice. I pobjegao. Nikad me nisu uhvatili. Nikad nisam bio ni sumnjiv. Žene sam tukao kao da nema sutra, i više nego muškarce. Ali radio sam to samo kad sam pio."
Ona uzdahne, "Baš bezobrazno od tebe."
"Znam. Neukusno. Neljudski. Sramim se toga. A mama? Majci sam rekao sve te večeri. Tješila me. Govorila mi da je sve dobro. Ali nikad me nije više jednako gledala. Nije me voljela. Nije zaslužila ovakvog sina."
"Moram ti odgovoriti na pitanje," Ingrid pokuša skrenuti s teme, nije voljela gledati Ondreja tužnog, "Otac mi je dugo vodio firmu. Bila je uspješna. Lova je cvjetala. Ja sam završila ekonomiju. Htjela sam preuzeti posao. Ali otac nije mislio da ću biti spremna. Htio je sve ostaviti mom mlađem bratu. A ja sam bila pohlepna i glupa. I naručila sam ubojstvo. Svojeg vlastitog mlađeg brata. To je bilo prije desetak godina. Otac mi se zgrozio kad je saznao da sam to ja učinila. I ubio se odmah idući dan. A firma je ostala meni na nemilost. I dobro ju vodim. Ali ne znam jesam li ju zaslužila. Ruke su mi krvave već 10 godina. To te progoni, znaš?"
"Vjeruj mi, znam."
...
"Carmen?" Esmeralda ju pogleda, "Kako ti je bilo? Biti model?"
"Meni?" Carmen ju pogleda pa spusti pušku koju je do tad stiskala, "Uglavnom zanimljivo. Lijepo. Vrlo lijepo. Kakva je Španjolska, Esme?"
"Iz Portugala sam."
"Oprosti- Kakav je Portugal?"
"Bezveze."
"Pošteno. Znaš, nikad nisam voljela svog menađera. Tip je bio moron. Totalni. I uvijek mi se činilo da je pedofil. Roditelji su me kao malu vodili na svakakva natjecanja ljepote, ali sa 16 godina odlučili su da mi treba pravi menađer. Taj kojeg sam dobila me 6 godina progoni. Neki čudak. Drago mi je da sam ga se riješila."
"Riješila?" Esmeralda nagne glavu, "Kako?"
"Pa, ovdje sam, na Marsu, u kuhinji, s vas dvoje. Zemlja neće doći. Nema tko doći. Pomoći nema. Spasa nema. Samo možemo čekati i nadati se da ćemo umrijeti brzom smrću. Nisam mislila da ću otići s 22 godine. Kao mala mislila sam da ću biti programerka. Ali roditelji su mi imali drugačiji plan. A voljela sam računala. Šteta. Esme, što s tobom?"
"Ostvarivala sam san ovdje na Marsu. Radila sam u salonu. Što bih još ikad mogla htjeti?" ona se kiselo osmjehne, "Nedostaje mi Zemlja. Stvarno."
"Svima nam nedostaje," Abai promrmlja.
"Abai, reci nam nešto o svom životu," Carmen ga pogleda.
...
"Halo? Halo?" Charlottin glas je odjekivao preko walkie-talkieja.
Alonzo se skoro odmah javio "Charlie? Je li sve u redu?"
"Je li sve u redu?" Michaelov glas je odjeknuo od trećeg walkie-talkija (Grace ga je dala Scarlett, a Michael ga je istrgnuo Scarlett iz ruke), "Naravno da ništa NIJE u redu. Jeste li vi NORMALNI? Sve u REDU?"
"Dobro," Charlotte uzdahne, "Ovo ćete možda htjeti čuti. Dogodio se potpuni proboj u bazu. Sva čudovišta su podrijetlom iz hotela. Ne znam gdje im je skrovište, ali-"
"U akvariju gdje su se držale ribe i morski plodovi," objasni Scarlett.
"U redu. Uglavnom, proboj baze. Ali živa sam. Kako to?" Charlotte uzdahne, "Otkrila sam da nisu sva čudovišta životinje s ubilačkom nagonima. Neki od njih su razvili nešto slično ljudskom razumu. Mora da su te poslali ovdje da se prave da su putnici. Jedna od tih čudovišta, bila je ženka, došla je ovdje i obavijestila me o svemu što se događa u hotelu. Koristila je ljudski oblik i naravno, bio je jednak izgledu jedne djevojke u mrtvačnici. Da skratim priču, u njihovom narodu većina nas želi sve pobiti, ali nekolicina je voljno pomoći nam pobjeći, makar to bilo na cijenu njihovih života. Oni su vam ostavljali te poruke. Oni su htjeli da pobjegnete prije nego što bude prekasno."
"Da, da, tužna priča," Michael se oglasi, "Kakve to veze ima s nama?"
"Ključni su nam za preživljavanje jer su nam rekli kako pobjeći," objasni Charlotte.
"Kroz ventilaciju," sjeti se Grace, "Tako bi bilo najlakše."
"Da," Charlotte potvrdi, "Kroz ventilaciju. Morate doći do Ondreja i Ingrid. Njih dvoje moraju popraviti i osposobiti letjelicu koju je Michael Williams sorio prvi dan."
"Zašto ne bismo samo uzeli novu?" upita Alonzo.
"Ta čudovišta su svugdje vani," Charlotte objasni, "Samo pođite u radionicu, osposobite brod, pobjegnite."
"A ti?" pitala je Scarlett, "Što s tobom?"
"Bojim se da mi nema spasa," Charlotte se isključila s linije.
...
"Ovo sam sve ja kriva," Zeynep zadrhti dok je kroz prozor gledala kako čudovišta komadaju nečije tijelo.
"Ma daj," Katya uzdahne, "Ništa od ovog nije se dogodilo tvojom krivicom. Ne razmišljaj tako. Sve je u redu. Sve će biti u redu."
"Ne. Ne razumiješ. Ja...Dobila sam upozorenje."
Katya ju pogleda s nevjericom, "Molim?"
"Dobila sam upozorenje. Možda prvi ili drugi dan. Da dolaze. Da su neki od njih svjesni. Ali da nas ostali žele pobiti. I samo sam ignorirala to. I sad smo zarobljeni i žao mi je što nisam reagirala."
...
"Charlie, javi se!" Alonzo ju je dozivao i napokon je došla na liniju, "O, hvala Isusu!"
"Alonzo?" ona ga zazove, "Vratila se. Žena. Rekla je da će vas okupiti. Cijeli Tim. Ili ono što je od njega ostalo. Zahvalila sam se."
"Dolazi po nas?" Grace upita, "Kad?"
"Strpi se," Scarlett reče.
"To nije razlog zašto zovem," Charlotte se nakašlje, "Identificirala sam sve uljeze. Tko zna koliko ih je dobrih. Ipak su samo neki svjesni dobri. Imam loše vijesti. Jedan je u vašem Timu."
"Samo nam reci tko su uljezi," Grace reče.
"Uljezi su..."