– Nisam mislila da će biti tako Babuška. Zbilja nisam. Opet sam probdjela noć ovaj put razmišljajući o svemu tome. O njegovom bolu, o tome što je učinio, o svemu što je proživljavao zatvoren. – Janja otpije gutljaj kave pa kimne glavom.
– Znala sam da će ti ispričati svoju priču i to je dobro. Sada ga poznaješ skroz i mislim da ti je jasno koliko si važna u njegovu životu.
– Da sam ja neka vlast, ja bih ga nagradila što je ubio tog gada, a oni su ga...
– Zatvorili su ga maloljetnog, nije dobio kaznu kakva se obično dobiva za ubistvo. Učinio je jebenu uslugu toj policiji milo moje, zato su bili blagi prema njemu.
– Bio je dijete koje je mladost provelo iza rešetaka kriveći se za smrt svog brata. Trebao je da živi i uživa u svemu što su mu donosile godine, a život se tako okrutno poigrao njime. Boli Babuška, zbilja boli.
– Sad znaš zašto ga toliko volim. Kakav god se izvana činio, što god da je učinio, Tadej je duša od čovjeka. Zapamti to. Duša kakva se ne rađa često. Za sve ga Bog dao. I za rad i za umjetnost, i šalu i ljubav. Nesretan je bio, ali vjerujem da se to sad promijenilo. Jer ako nije s tobom ubo u pravu rupu ima za muda da ga objesim na sred šume dolje. – nasmijem se pa zagrizem usnu, ali ipak odlučim da joj kažem.
– Kada me zvao... Ne sinoć, nego večer prije...U sobu mu je ušla žena.
– Kakva žena? – ostavi šalicu pa se primakne.
– On kaže da je sobarica i da je poznaje, a Jakov je rekao da...
– Sobarica? Što će u sobi kad je on tamo?
– Da i ja sam se to pitala, ali on kaže da je nebitna, samo...
– Što kaže Jakov?
– Pa, znaš, Jakov kao i Tadej je l' ima svojih potreba, pa kada mu je do, znaš... seksa ode u grad. Baš kao i prijatelj mu.
– Mraka ih jeb'la muška.
– Uglavnom rekao je da bi Tadej tamo vrlo vjerojatno mogao sresti neku od njih i da...
– Ma nemoj to da misliš! On je zabrinut za Verku, nije njemu do toga mila. A, i ima tebe. Što će mu tamo neka potrošna roba, kada ovdje ima sve što mu je ikada u životu trebalo?
– Znam, ali... nakon toga mi se više nije javio. Nije pisao, nije zvao...Razumiješ me, možda je bio sam i slomljen, možda mu je trebala... utjeha, možda je to baš neka od tih cura s kojima je provodio noći i...– ona odmahuje glavom.
– Ne vjerujem. Nemoj na to misliti. On nije takav. Mislim da to dobro znaš.
– Iskreno Babuška, zaboljelo bi me da je to napravio. Mislim, razumijem tjelesne potrebe muškaraca, pogotovo u stresnim situacijama kao što je on bio; zaboljelo bi me zbog onoga što je rekao, ako je spavao s nekom drugom odmah nakon toga znači da je pljunuo na to i na mene i sve što imamo.
– Što je rekao mila?
– Da me voli.
– Au, matero moja!
– I uzvratila sam.
– Jebeš me matoru i ludu.
– Shvaćaš sada? – ona kimne, pa se nasmiješi i stegne mi ruku.
– Nije onda mila, nije, budi bez brige. – mobitel mi zazvoni, on je.
– Hej Mališa, dobro ti jutro.
– Čekala sam da nazoveš sinoć.
– Oprosti, zaglavio sam sa Vuksanom.
– S kim?
– S ocem.
– Aha, dobro. Kako ti je majka? Pričao si s njom?
– Jesam. Sinoć sam je video. Preko stakla, ubundan u onaj kombinezon, ali vidio sam je. Pričali smo i dobro je. Bit će dobro.
– Hvala Bogu.
– Danas ću još riješiti sve to oko njenog boravka u bolnici, nakrcati tatu stvarima koje mu trebaju dok ne izađe iz izolacije i čim završim, sjedam u taksi i dolazim.
– Jako sam sretna što je sve dobro. Što si ti dobro.
– Dobro sam. Lakše mi je. Imao je stari pravo što je rekao da...
– Što?
– Da si anđeo.
– Ma daj kakav anđeo!?
– Jesi, jer jedino je netko takav mogao ovog zla da me riješi.
– Jedva čekam da dođeš.
– I ja isto.
– Vidimo se kasnije.
– Vidimo se Mališa. Volim te i ljubi mi Babanu i džukelu.
– Hoću. I ja tebe – kažem i prekinem vezu.
– Kako je lijepo vidjeti taj osmijeh na tvom licu ljepoto. Verka je dobro?
– Jeste. Tadej se vraća danas.
– Ako, ako. Ipak ćemo imati veseo Božić. .
******
Spremila sam kolibu, naložila vatru u njegovu da se zagrije dok ne dođe. Pripremila sve za večeru, pokucala Bakuti da vidim kako napreduje taj kruh sa sjemenkama koji pravi, pa Šara pustila da trčkara okolo. Upalim auto malo da se zagrije, da odradi pa dok sjedim za volanom i gledam kako se malo pseto igra, padne mi na pamet da se i ja malo poigram. Ugasim auto, uđem u kolibu, pronađem njegov nožić za rezbariju pa u deblo bora ispred kolibe urežem slova naših imena. MJ T. Neki jadan pokušaj urezivanja srca me nasmije, tugo moja nisam ja za rad sa drvetom ovdje, zna se tko jeste.
– Ima sjekira kod Kralja nećeš tom rezaljkom do idućeg Božića da ga prepilaš! – čujem Jakova, a pas zalaje pa potrči prema njemu. – Gdje si buvaro mala, nema te k'o snijega.
– Hej Jakove, stigao si? – on digne vrećicu u zrak.
– Donio sam ti ukrase. Možda da ih malo prebrišeš, stajali su u kutiji tamo, al' opet prašnjavo je.
– Hoću, hvala ti. – priđe pa uvrnuta nosa pogleda u moje rezbarije.
– Malo se igraš ljepoto, pa ako, ako. Vidi je l' ovo srčeko? – nasmije se kao luđak, baš kako sam i ja.
– Šuti, hajde, nisam za to talentirana, kist mi bolje pristaje.
– Kralj će ti to popraviti kada dođe. Ima da izravna sve te tvoje krive crte i dotjera ti srculence da bude tip–top.
– Vraća se danas. Majka mu je bolje.
– E, hvala Isusu.
– Hajde unutra skuham nam kavu, toliko mogu da ti zahvalim za trud. Oko jelkice. Našao si, isjekao, dovukao. I ukrase si donio.
– Ma sve za romantiku ljepoto. Neka vas da uživate kad mi izgubljeni slučajevi ne možemo.
– Hajde Šarko idemo Jakovu skuhat kavu da se malo zagrije nesretnik. – mali šećer od psa predvodi, dok nas dvoje kasamo kroz utabani snijeg.
– Kud ste navrli vas troje? – Janjin glas nas okrene.
– Donio Jakov ukrase, idem mu kavu skuhat, hajde i ti s nama.
– Imaš li rakije kakve?
– Baba, odakle mi rakije?
– Pa neće valjda Jale kavu pit bez rakije, vuci vas izjeli. Hajte vi sad ću ja ponijet rakiju i kruh je gotov, pa sačekamo Kralja i da jedemo svi skupa.
– Može Babana, stavit ću ja ono u rernu, pa dok popijemo i on će valjda doći. – pustim psa unutra, pa i Jakova za njim. Toplina nas odmah otkravi, godi nakon vremena provedenog vani. Stavim lončić za kavu, naspem Šaru hrane u tom i Janja punih ruku dupetom gura vrata i ulazi.
– Jebeš matoro i nesposobno. Ni dupeta nemam više mogla sam nekada vrata gurnut, sad jok.
– Daj meni Jadranka, ja ću to. – Jakov uzme rakiju i vreo kruh iz njenih ruku, a ona se posjedne kao da je prešla sto kilometara umorna.
– Kako ti je brat?
– Dobro je. Ma svi su dobro, samo da konačno iziđu na slobodu. Vijamo se kao kriminalci, kad se smrači odlazimo jedni drugima da nas nitko ne vidi i ne prijavi. Bože sačuvaj ludilo zavladalo.
– Ode svijet u tri krasna. – zakuham kavu i naspem pa stavim na stol. Dohvatim čašice pa nalijem.
– E, živjeli vi meni djeco. Valjda će i Kralj ubrzo da potegne s nama skupa.
– Nisam planirao da ću se ogrebati i za večeru, ali kad sam već tu, rado ostajem u dobrom društvu. – Jakov se zavali, Šar nahranjen dođe do njega na malo mažnje. Mobitel mi zapijuče na Viber poruke, jedna za drugom samo pristižu. Otvorim i vidim da neki nepoznat kontakt želi da mi pusti poruku. Prihvatim jer može biti samo netko s posla dok su koliko vidim datoteke u pitanju. Kako se prva otvori, izgubim dah. Druga, srce udara kao ludo, treća, sad mi je već muka, četvrta, tresem se, peta, bacim mobitel na stol, ustanem pa pustim suze koje se još od prve nakupljaju u grlu i glasno zajecam.
– Što je? Što je bilo Mia?
– Milo moje što se dogodilo, je li Tadej?
– Tadej!? Da, Tadej je! Jebem ti! Jebem ti!
– Au, pa što je ovo koji kurac? – okrenem se i vidim Jakova kako gleda one slike. Kako gleda slike na kojima je on u krevetu s nekom djevojkom, kako se ljube, kako je skida, kako ga rukama steže za golu guzicu, dok mu grize rame...
– Ne brini Mia?! Ne brini, nije on takav?! – plačem i vičem na njih oboje. – To ste rekli, niste li? A ovo? Što je onda ovo? –baba navlači naočale više prema očima pa gleda i stavlja ruku preko usta.
– Mila, nije..
– Ma što nije Babuška? Što nije? Vidiš li ovo? Vidiš li? A, rekao je... Rekao je... – i samo se slomim najednom kao da sam suha grana koju je nagazila teška muška noga. Čini mi se kao da sam se smračila, a onda osjetim Jakovljeve ruke oko sebe. Grli me i ja grlim njega glave zagnjurene u njegovo rame.
– Nemoj ljepoto, sigurno nije to što vidiš. Ma to je neka varka. Ne bi on. Pa voli te, vjeruj mi. – šmrčem mu u rame dok Šar cvili i grebe po vratima, grebe kao da je poludio.
– Pusti ga van – kažem Jakovu pa kad se izmakne oslonim dlanove na stol.
– Stani luđače kuda ćeš – vikne na psa kada izleti van, pa i on izjuri za njim. Baba se odvuče do vrata pa vrisne.
– Nemoj! Što to radiš blesane!? Prestani Tadej, odmah da si prestao! – potrčim van mičući je s vrata, pa vidim kako Jakov leži na snijegu dok Tadej stoji iznad njega još uvijek stegnute pesnice.
– Što to radiš!? – viknem na njega, a on podigne pogled prema meni. Pogled tih crnih očiju u ovaj sumrak blješti bijesom, baš kako moj blješti bolom. Okrene se i bez riječi ode prema kolibi skupa sa psom. Potrčim Jakovu pa mu pomognem da ustane.
– Što se dogodilo? Udario te?
– Video je da te grlim. Otjerao me k vragu prije nego me zviznuo i rekao da sam mrtav za njega.
– Pusti ga, dođi da ti to obrišemo – uhvatim ga ispod ruke i krenem prema kolibi.
– Mia... Žao mi je. Zbog ovoga. Zbog slika...
– Pa nisi ti kriv. Ti si samo dobar prijatelj, a popio si šaku zbog toga.
– Ja ću to riješiti s njim. On je samo ljubomoran, razumijem ga.
– Nemaš ti što rješavati s njim, ja ću. – Baba ga prihvati, pa uđemo unutra. Ostanem gledati u svjetlost iz njegove kolibe dok mi suza kaplje niz hladan obraz.