Mokri jezik pređe mi uzduž cijelog lica, zgrozim se, dođe mi da ni oči ne otvorim.
– Šar manijače, goni dolje fuj! – ustanem dok on cvileći, nevoljko skače s kreveta. Ostanem sjediti s nogama na podu, dok navlakom od jorgana brišem lice. – Što me gledaš? Ližeš svoja muda i guzicu pa oližeš mene po ustima i licu. Zbilja? Ako ti voliš na jeziku okus svojih muda, ja ne volim! Strašno! – on samo nakrivi glavu totalno zbunjen bojom mog glasa i apsolutno ne shvaća da ga psujem jer to što je uradio nije dobro. – Ma što ti uopće znaš čupavi stvore! Zašto me budiš tako rano, tek je svanulo pobogu!? – odvučem se u kupaonicu, on radosno dođe za mnom. Dok se umivam vidim kako me gleda dok mu jezik visi van sa strane. – Pa što je? – istrči iz kupaone i dođe do ulaznih vrata pa pogrebe po njima.
– Trebaš van? – otvorim i pustim ga da se jadničko olakša u snijegu. Hladan vjetar momentalno prodre unutra. Ostavim vrata neka se malo izluftira, pa naslažem drva u kamin i potpalim. Mali vani zalaje, iziđem pa vidim kako lijepa djevojka izlazi iz Janjine kolibe i kreće prema Mihinoj.
– Kuda je ova toliko poranila matere mi Verke?! Šar ulazi unutra, moramo jesti i spremiti se. Valja maloj ugrijati kolibu. – on uđe unutra, zatvorim pa stavim lončić za kavu na platnu. Njemu naspem one brikete u zdjelicu, nisam se ni okrenuo već su nestali. – Proždrljivče jedan. Nema ništa do večere. – dohvatim sa police debeli džemper, one crne vunene čarape i debele hlače. Izjutra je ovdje veliki minus, a provest ću dosta vremena vani i na hladnom, bolje da se obučem nego poslije da jaučem kad me nahvata kakva prehladetina.
Sjednem uz kavu, zapalim cigaretu, otpuhnem dim, a Šar kihne. – Ma nemoj me zajebavati, smeta ti dim babo jedna?! Pa ne pušim sijeno majku mu, vidiš da su ove fine što ne smrde. Čujem neki – muf – iz njegovih usta, samo legne i sklopi oči. – Da, mene si nadigao, a ti ćeš sad spavati pseto. Samo otpuhne. Srknem vruću kavu pa pomislim na ovu ljepotu što se sada smrzava u ujakovoj kolibi. Nikada nakon zatvora Miha nije pričao o njoj ništa veliko, samo da je dobra, da puno uči, radi, bori se. Ponosio se njome to znam i bilo mu je teško kada je bio zatvoren, a ona bila sama. Bila je dijete, imala je sedamnaest, sama bez igdje ikoga sa teretom njegova zatvora na svojim leđima. Koliko sam bio sretan samo kada smo čuli da su se pojavili novi dokazi koji će potvrditi ono što je on govorio cijelo vrijeme, da je nevin i da ne treba da robija. Izašao je tri mjeseca prije mene, a to vrijeme koje smo proveli skupa u buksi izrodilo je prijateljstvo iako je mogao otac da mi bude. Znao sam da je nevin čim sam čuo njegovu priču, ali naš sustav takav kakav je uvijek rado zbuksa ljude bez valjanih dokaza. Samo, Bog od gore sve vidi i pobrinuo se da Miha opere svoj obraz i da se vrati svojoj nećaki da ne ide sama kroz život. Nisam znao da je tako lijepa, nisam znao niti pitao ništa o njoj nikada, i njega sam rijetko viđao, a sada ga nema, ni na sprovod mu nisam išao. Jebi ga. Gotovo je sada. Mihe nema, ona je ovdje. Lijepa i mila i pseto je voli. I zbog nje sam se prokleto zarumenio, a to se nije dogodilo nikad.
– Voljela bih čuti nešto više od tvojoj umjetnosti - rekla je.
A, što da joj kažem? Nisam prilazio drvetu dok nisam završio u bajbokani. Onda mi je rukama trebala zanimacija da ih ne bih koristio za udaranje, naučio sam rezbariti. Sranje jedno. Nisam došao ovdje da bih prepričavao svoj život ikome, nego da i sam zaboravim sve što je bilo, tko sam bio i što sam radio. Da zaboravim kako sam uzeo život, kako sam odgovarao za to. Da želim da me ljudi ispituju živio bih među njima, ne bih živio ovdje sa Babanom i psom.
Istresem kavu u želudac, operem zube natrpam drva u vatru i iziđem. Natovarim kolica cjepanicama, stavim sjekiru od gore.
– Šarov ideš li ili ostaješ, neću te čekati cijeli dan?! – dotrči do mene dok mu krzno odskakuje. Lijep je to pas, čistokrvan, od dobrih roditelja, pametan. Kada poraste bit će lud znam to, ali izdržat ćemo nekako i tu ludost. Kucnem Babani na prozor dok prolazim, ona mahne pa pokaže prstom da je Mia otišla u kolibu. Uprem malo uz brdo, Šar stigne prije mene pa zalaje pred vratima. Ona otvori obučena i zakopčana do grla.
– Jutro lijepa susjedo – kažem, pa doguram kolica s drvima do nje. – Jesi se smrzla?
– Isuse koliko je hladno ovdje. Je li tako svako jutro?
– Curo zima je, Prosinac u punom jeku. Evo, daj da te zagrijemo. – ona se nasmije pa odmahne glavom.
– Mogla bih to svakako protumačiti susjed.
– Da. Mogla bi. – prođem pored nje, poslažem drva pored peći. Iz korpe koja tu stoji sam Bog zna koliko izvadim nacjepkane sitnarije, složim sve i potpalim.
– Nadam se da će se zgrijati. - zatvori vrata puštajući pseto unutra, pa se spusti u čučanj ispred njega. – Ma kako je maleni kučić od jutros? Je li i tebi hladno? Ma nije, nije tebe grije krzno slatko jedno pseto malo. – točno ovog trena sve u meni zavidi prokletinji od psa, dok ga njeni prsti miluju posvuda. Đubre pseće.
– Hoćeš da naložim i u bojler?
– Ako bi želio. Ne bih da te zamajavam. Sigurno imaš i svog posla.
– Ti si moj posao danas curo. Tebe odradim pa idem po drva – kažem i kad vidim njen iznenađeni pogled shvatim što sam rekao. – E, jebi ga. Mislim, nisam mislio... Ajd' u materinu. – uzmem malo drvo s vatrom iz peći pa ga na limenoj lopatici prebacim u ložište ispod bojlera. Nabacam sitnijih drva i zatvorim.
– Lijepo je ovdje. Kada sve pobrišem i operem bit će divno.
– Mislim da ovo sve ovdje stoji otkako je tvoja majka to uredila. Ovo jest uredila ženska ruka, a koliko znam Miha se nikad nije ženio, osim ako neke nije dovodio ovamo, onda je ovo sigurno uredila tvoja mater. – vidim da joj osmijeh pređe usnama, nije lako ne sjećati se majke, nemati uspomena s njom. Moji su roditelji živi i zdravi i negoduju zbog ove moje odluke da živim ovdje kao pustinjak, ali ne mogu ništa ja sam odrastao čovjek i to je moja odluka.
– Ovaj, ti i Miha...
– Smiješ pitati, ne krijem da sam bio u zatvoru, ali nije baš da se hvalim time okolo i da želim to dijeliti s ljudima.
– Oprosti, ne želim biti nekulturna.
– Nisi, ne brini. Upoznao sam ti ujaka ondje, sprijateljili smo se unatoč razlici u godinama. Ja sam već bio pri kraju služenja kada je on došao... Pri kraju... Dvije godine od šest su blizu kraja.
– Ne moraš pričati o tome ako ne želiš. Ne poznaješ me i razumijem. Neću te pitati zašto si tamo završio. Odslužio si svoju kaznu. To je bitno.
– Odslužio državi, sebi ne. Nikada neću.
– Žao mi je. Čuj, kada završim ovdje želim vidjeti tvoja djela. Želim sve vidjeti.
– Zašto bi to željela?
– Baba Janja mi je ispričala sinoć o tebi.
– Babi ću ja jezik da cvaknem.
– Ništa loše, dobra je ona. Divna žena. Osvojila me odmah. Dugo smo pričale sinoć. Rekla je da te traže iz raznih gradova, ali da odbijaš suradnju. Zašto Tadej? Zar ne želiš da ljudi znaju za tebe, za tvoj dar? Mogao bi lijepo zaraditi ako je tako kako kaže Janja.
– Ne želim dijeliti svoju intimu s ljudima. Došao sam ovdje da zaboravim sve, da se maknem od svih. Ako se upustim u sve to... Svi će znati sve o meni, razumiješ. Ljudi su čudne biljke. Osuđuju, sažaljevaju, ne razumiju, mrze... Ne treba mi to. I ne treba mi slava ni bogatstvo. Ovo što imam ovdje je dovoljno.
– Ali, ne sanjaš li o nečemu više... Znaš...Ženi, djeci, obitelji, životu.
– Nisam spreman na to. Imam godina, ali nisam spreman. Ne bih želio nijednoj ženi dati sebe ovakvog. Kada se sredim možda, ovakav jok.
– Ne vidim da ti išta fali.
– Izvana ne lijepa curo, iznutra je praznina.
– Tko god ima dara da napravi onako lijepe stvari svojim rukama sve je osim praznine šumaru. – pomazi psa, pa ode do ormarića i izvuče neku zdjelu. – Sad mi pokaži kako da dođem do vode ovdje da mogu da se uhvatim posla.
– Moram ti prvo cijevi pregledati, ako je koja smrzla da otopim. – počne da se smije, e jebi ga evo opet. – Cijevi vani što vode do bunara da ih... Ma zajebi ovo. – vidim da nema smisla jer ona ne prestaje da se smije. Iziđem van, uzmem lopatu sa trijema pa krenem otkopavat snijeg gdje je cijev. – Da joj ja cijevi pregledam. Budalo jedna. K'o da žensko u životu vidio nisi. Trepnula dva puta i tebe tolikog grdosiju sjebala. Neće ovo biti baš lako izgleda Kraljeviću. Mogao bi ti gadno da najebeš.