Iz salona zaputila sam se ravno u kuhinju po čašu vode. Iako nisam puno govorila grlo mi se brzo sasušio. Ovo je bilo najviše što sam u komadu rekla od kako sam se vratila kući. Srce mi je i dalje ubrzano lupalo, gotovo se moglo čuti van. Pokušala sam smiriti disanje. Udahni četiri sekunde, zadrži dah, izdahni na usta, zadrži dah. No ovoga puta to nije pomagalo, napadaj panike postajao je sve gori i poželjela sam da mogu vrištati od očaja. U jednom trenutku gotovo da sam požalila što nisam sebe spasila toga dana.
''Samo nam odgovori na to pitanje i sva ova bol će prestati.'' Govorio je Albanac po imenu Kian. Da nisam u trenutnoj situaciji Kian i ja zasigurno bismo završili u krevetu. Bio je nešto viši od mene, široka tetovirana ramena davali su mu na masi i činili ga opasnim. Kosu je imao obrijanu, a bradu je lagano puštao. Kraj lijevog oka, malo iznad sljepoočnice imao je tetovažu crnog orla. U proteklih pet dana u više navrata pokušao je koketirati sa mnom i tako potencijalno izvući informacije. Ipak Kian nije uspio u svojim naumima te me iz bijesa na kraju privezao na elektrošoker.
''Gdje je sjedište vaše mafije Katrin? Gdje držite oružje i drogu?'' prosiktao je kroz zube približivši mi se toliko da su nam se usne dodirivale. Lijevu ruku upleo je u moju sobu i prisilio naše usne da se spoje. Njegove su bile izuzetno meke, čista suprotnost mojim oštrim usnama koje su bile pune rana i puknuća od bezbrojnih šamara koje sam primila posljednjih dana. Jezikom je nasilno ušao u moju usnu šupljinu. Njegova slina bila je gotovo ugodan okus s obzirom na mentalni okus krvi koji mi je u ustima od konstantnih batina.
''Sve ovo može biti tvoje, možeš biti moja kraljica samo ako odgovoriš na to jednostavno pitanje.'' Rekao je odmaknuvši se od mene. Oblizao je svoje usnice, palcem gladeći moje. Bilo je i više nego očito da bi rado nastavio započeto, no posao je na prvom mjestu, a on je nasljednih Albanske mafije. U poslu nema mjesta osjećajima.
Kada je Kian shvatio da i dalje ne želim govoriti spustio se pred mene i okrenuo kotačić. Tijelom mi je odmah prošao val boli izazvan 20000 volti koje su prolazile žicama povezanima oko mojih gležnjeva. Vrisak je napustio moje usne i tijelo mi se ne kontrolirano počelo tresti. Ovo je bio peti put u nekoliko sati da su me htjeli slomiti velikom voltažom, no kao ni prethodnih četiri, ni ovaj peti im neće poći za rukom.
Nakon 5 sekundi Kian je vratio kotačić na neutralno. Suze i znoj kapali su s mojeg lica i padale na ogoljeli trbuh.
''Imao je Emilijo pravo, tvrd si ti orah. No znaj da sam ja do sada i tvrđe razbio pa koliko god dugo trajalo.'' Rekao je i izišao iz tamnice, gaseći reflektore za sobom ostavljajući me u potpunom mraku.
Emilijo, izdajica, krtica, špijun. Bio je ne brojeno puta u našoj kući i sama sreća je bila što nikada nije dospio do glavnih dokumenata. Adile nije zanimalo gdje moj otac živi, znali su to puno prije, no imanje na kojem se on nalazi dobro je čuvano i gotovo da nije moguće probiti u njega. Stoga su krenuli okolnim putem. Provaliti u skladišta i izazvati turbulencije tako da se osiguranje na imanju smanji i samim time njima pruži priliku za napad.
Emilijo je zet desne ruke moga oca. Uvukao se u našu obitelj preko Ivanove kćeri i vjerojatno od početka špijunira i dojavljuje Albancima sve informacije koje mu se pruže. Na svu sreću ne pruža mu se mnogo jer je izuzetno kratko u našoj mafiji i nitko mu ne vjeruje dovoljno da mu se povjere opasne informacije. Očito su postali nervozni kada su posegnuli za otmicom kako bi što prije mogli provesti svoje planove. Zahvaljujući Emiliju znali su koga točno treba oteti i kada će biti prilika za to.
Komešanje s moje desne strane trgnulo me iz misli. Posluga je ulazila u kuhinju noseći šalice na pladnjevima. Ženski dio gomile iz salona zaputio se kućama s nekoliko zaštitara, a samo najuži savjetnici i vojnici ostali su s ocem i ostalim vođama u salonu.
''Laura i Emilijo tako su lijep par.'' Prokomentira je jedna služavka drugoj dok su stavljale šalice u perilicu posuđa. Druga je samo potvrdno kimnula smijući joj se. Samo njegovo ime u meni je potaknulo novu dozu panike, no bijes je brzo prevladao.
''Emilijo? Gdje je on?'' upitala sam ih pomičući se prema njima. Spustila sam staklenu čašu na kuhinjski otok nestrpljivo čekajući njihov odgovor. Djelovale su zbunjeno, kao da nisu očekivale da ću uopće progovoriti s njima. Ne krivim ih u tome jer od mojeg povratka od mene su mogle čuti samo 'da' ili 'ne'. Moje tijelo bilo je preumorno od svih događaja i nimalo voljno za upuštanje u duže razgovore, iako bi mi kasnije uvijek bivalo krivo što sam tako odrješita prema njima.
''Upravo su došli, Emilijo je otišao u salon damo.'' Rekla je ista služavka pomalo zbunjena mojoj trenutnom zabrinutosti.
U tom trenu u meni je bijes došao do svojeg vrhunca. Osoba odgovorna za sav ovaj kaos bila mi je na dohvat ruke i ovoga puta nisam bila vezana kao kod našeg posljednjeg susreta.
Mahnito sam potrčala prema salonu usput se sudarivši s još posluge, no nitko od njih trenutno nije bio bitan. Ista dva zaštitara stajala su pred vratima, pomalo iznenađena što me ponovno vide.
''Daj mi pištolj.'' Rekla sam lijevom koji je bez zadrške izvadio Berettu iz korica i proslijedio mi ju. Provjerila sam je li na punjena i otkočila ju kako bih bila sigurna da mogu pogoditi svoju metu. Zaštitar je brzinski otvorio vrata puštajući me unutra bez suvišnih pitanja. Nepisano pravila bilo je pružiti prvoj obitelji sve što žele bez zapitkivanja. Bilo mi je drago što me i dalje smatraju bitnom iako sam prije otmice privremeno izišla iz mafije.
''Izdajico.'' Rekla sam uperivši pištolj u Emilija.
Okrenuo se prema meni sa smiješkom na licu od kojeg mi se želudac gotovo preokrenuo. Svi prisutni u sobi gledali su u čudu moje postupke.
''Kako se uopće usuđuješ ući na imanje nakon svega? Što misliš da ću šutjeti?'' prosiktala sam prema njemu. Nikome nije bilo jasno što se događa, a Emilijo se ponašao nevinim.
''Katrin što govoriš? Pojasni nam.'' Obratio mi se otac iako sam ja smatrala kako je očito. Znao je da mora postojati neka krtica u našim rodovima čim su me s lakoćom oteli toga dana, no ni u jednom trenu mu nisam rekla tko je to iako sam sve ovo vrijeme znala. Sjećanja su i dalje prebolna za mene, no ipak njega više ne želim vidjeti na životu. Prešao je granicu svojim povratkom na imanje. Podigla sam pištolj i usmjerila ga točno između Emijovih očiju.
''Sergej, očito joj opet nije dobro. Možda da joj date nešto za smirenje, ova situacija loše utječe na nju.'' Odgovorio mu je Emilijo i prije nego li sam imala priliku išta reći. Znam da sam djelovala poludjelo, no Emilijo nije znao koliko meni moj otac vjeruje i tu je napravio svoju posljednju grešku. Jer u čitavom salonu postojala je još jedna osoba koja je odmah shvatila o čemu ja pričam.
Od kada sam otišla iz mafije nisam imala prst na okidači, više od godine i pol. Što se više moj prst približavao okidaču to je u meni više kolao strah i nervoza. Ruke su mi se počele znojiti i vrijeme kao da je stalo oko mene. U tom trenu zrakom je proparao glasan zvuk, a zatim se Emilijo srušio na pod preda mnom, mrtav.
Naglo sam se okrenula na peti i iza sebe ugledala jedinu osobu od koje mi se istovremeno ledila krv u žilama, ali i gaćice postajale sve vlažnije.
Matteo Amato, talijanski don od kojeg su svi ostali strepili. Jedini na kojega se Albanci nisu namjeri za sada jer znaju da ga ne mogu poraziti. Pravi vođa zna prepoznati potencijalnu opasnost, a pogotovo Matteo. Sotona, kako su mu protivnici nadjenuli nadimak. Došao je na ovaj sastanak iako nije direktno ugrožen.
Ubio je kako ja ne bi morala i sada će zasigurno očekivati protuuslugu.
Vrijeme oko nas je stalno. Gledala sam ga duboko u oči. Nešto što su se rijetki usudili raditi. Tamne, gotovo crne, šarenice promatrale su me i oduzimale mi dah. Morala sam blago nakrenuti glavu kako bih ga mogla bolje pogledati pošto je bio gotovo za glavu viši od mene.
Nosio je crnu košulju. Zavrnuti rukavi do laktova pružali su mi pogled na njegove mišićave i tetovirane ruke. Tetovaže su prekrivale cijelu površinu kože spuštajući se na njegove dugačke prste. Pogled na vene na njegovoj ruci kojom je držao pištolj natjerao me da poližem usnice i stisnem jače bedra jedno o drugo. Iskra se pojavila u njegovim očima kada je primijetio da skupljam bedra.
Njegovo tijelo bilo je nekoliko centimetara udaljeno od mojeg, gotovo sam mogla osjetiti njegov dah na mojem licu. Ispustila sam tihi izdah kada je slobodnom rukom uhvatio moju i zakočio pištolj koji se i dalje nalazio u njoj. Njegovi prsti okrznuli su moje i poslali val trnaca cijelim tijelom. Nagnuo se prema meni dovoljno blizu da je njegov vrući dah golicao moje uho. Cijelo tijelo mi se naježilo.
''Bilo bi šteta da uprljaš svoje nježne prstiće.'' Rekao je dovoljno tiho da ga samo ja čujem. Njegov dubok glas očarao me od trenutka kada sam ga čula, u mislila sam ga ponavljala iznova i iznova. Oduzeo mi je dah i natjerao me da samo kimnem glavom na njegovu izjavu.
Zagrizla sam usnicu i provukla ju kroz zube i dalje očarana njegovom pojavom. Gotovo bez srama odmjeravala sam muškarca pred sobom. Definirani trbušnjaci provirivali su ispod košulje. Široka ramena doprinosila su njegovoj opasnoj auri koja me samo dodatno privlačila njemu. Iz njega je isijavala moć i snaga. Tamno smeđa kosa praktički me zvala da prođem rukama kroz nju. Njegova trodnevna brada golicala je moju maštu i zapitala sam se kakav bi bio osjećaj kada bi se spojila s mojom osjetljivom kožom.
Osjetila sam kako i on mene odmjerava jer svaki dio tijela na koji bi spustio pogled izgarao je od želje za njegovim dodirom. Matteo je čista definicija grešnog zadovoljstva.
''Katrin kćeri, što je ovo bilo?'' začula sam oca na nekoliko koraka iza sebe. Obrazi su mi poprimili grimiznu boju od posramljenosti. Nisam si smjela dopustiti ovako odmjeravati jednog od najsmrtonosnijih vođa mafija ovog stoljeća. Brzinski sam se pribrala i okrenula prema ocu.
''Emilijo je izdajica. On je taj koji je radio za Adile i zbog njega su točno znali koga i kako oteti.'' Rekla sam što sam kraće mogla.
''Zašto mi to nisi odmah rekla pobogu? Sigurno im je rekao za lokaciju imanja.'' očajno je upitao. Znala sam da mi vjeruje i da ne propituje je l' moja izjava točna ili ne. Slegnula sam mu ramenima. Ni sama nisam znala zašto sam od početka šutjela. Znala sam da mi više ništa ne može i da će se kad tada ponovno pojaviti na imanju. No rane i sjećanja su bila još uvijek svježa i sama pomisao na sve što mi je rekao i učinio natjerala je moja usta da ostanu zapečaćena.
''Adili znaju sve lokacije imanja i ona im nisu primarni cilj. Planiraju prvo napasti skladišta kako bi se osiguranja na našim imanjima smanjila i tako pružila njima lakši prodor do nas.'' Rekla sam pomalo iznervirana njihovim sposobnostima za razumijevanje situacije.
Znam kako sam im rekla da ne znam gotovo ništa o planovima Adila, no zapravo sam znala puno više. Neke informacije bile su irelevantne, no druge su mogle koštati dragocjenih života. Kada bi itko od njih znao lokaciju Adila odmah bi krenuli u njihovo rušenje i tamo se susreli s vatrenom barijerom. Njihovo imanje bilo je čuvano bolje nego sva naša zajedno i takav potez bio bi ravan samoubojstvu.
''Očito moramo promijeniti našu taktiku onda. Što ti predlažeš Katrin?'' oglasio se Matteo. Još uvijek je stajao svega korak iza mene. Moje ime kotrljalo se njegovim usnama. Podsvjesno sam ga zamišljala kako ga izgovara na samom vrhuncu ekstaze i tim mislila samo dodatno navlažila ionako mokre gaćice.
''Lažno skladište. Proširiti vijesti, tako da oni krenu u napad i tamo ih presresti. Otkriti lokacije njihovih skladišta i tako ih unazaditi. Iskoristiti njihovu taktiku protiv njih samih. Direktan prodor na imanje bio bi uzaludan.'' Čulo se blago šaputanje između muškaraca nakon mojih riječi. Nije bilo u njihovoj naravi poslušati savjet ženske osobe. No ova žena bila im je jedina poveznica sa Adilima. Jedina koja zna nešto o njima, a istovremeno to zadržava samo za sebe i daje im na kapaljku. U ovom trenu nisu imali drugu mogućnost nego poslušati me i postupiti onako kako ja predlažem.
''Neka bude tako. Carl, Sergej, oteli su i mučili naše ljude. Moraju platiti za svoje postupke.'' Rekao je don Sebastijan. Istovremeno su moj otac i don Carl kimnuli prema njemu u znak potvrde. Ovo je od sada bila samo njihova borba, a poznavala sam ih dovoljno dugo da znam da kada nešto započnu ne popuštaju dok sve ne bude onako kako su to i zamislili.