Komentari? Mnogo me zanima vaše mišljenje o svemu? Šta, po vama, Leyla treba napraviti?
Leyla P. O. V.
Plastičnom kašikom miješam svoju jutarnju kafu dok slušam kako mi Melani recitira današnji raspored.
"... I, umalo da zaboravim, zvao je gospodin Black i rekao da zakažem sastanak. Neodložno je, kaže.",rekla je i tako završila svoje izlaganje.
"Šta bi ja bez tebe?",rekla sam i osmijehnula joj se.
"Moram ti priznati, sedmica koju nisi radila bila mi je ravna paklu.",rekla sam,a ona se nasmijala.
"Sada sam tu."
"Da, nadam se da si se lijepo odmorila.",rekla sam sa osmijehom na licu.
"Naravno, svima nam je prijao odmor. Išle smo kod moje tetke Stelle. Klinke su uživale u novom okuženju sa puno novih prijatelja,a muž i ja napokon smo imali malo vremen za odmor.",rekla je, a ja nisam mogla a da se ne zapitam kada ću ja tako,s osmijehom na licu, pričati o svojoj porodici. Mendi nije mnogo starija od mene, šest godina,a već ima dvoje djece i muža, a skoro su kupili i malu porodičnu kuću. Ja sama imam Victora, ali ko zna do kada. Lijepo nam je, ne žalim se, ali fali mi sigurnosti jer smo mi ,ipak, samo u vezi.
"To je lijepo. Drago mi je da si se odmorila. Sada, u nove radne pobjede!",podigla sam kafu kao zdravicu,a zatim otpila gutljaj crnog savršenstva.
"Idem ja onda.",rekla je i nakon kratkog pozdrava ostala sam sama u kancelariji.
Danas nije bio moj dan. Možda sam ustala na lijevu nogu? Možda sam umorna? Ne znam, ali znam da cijeli dan imam taj neki čudan osjećaj u stomaku, neku strepnju, strah. Plus, na sve to, je što mi je danas haos na poslu,a odmah poslije idem se naći sa Victorom jer smo se tako dogovorili. Zato sam se odmah bacila na posao, ignorirajući bol u glavi.
Kuc- kuc
Kucanje na vratima vrati me u stvarnosti i napokon, nakon nekoliko sati rada,dignem pogled sa papira.
"Smetam li?",u kancelariju je provirila slatka plavuša, jedna od moje dvije najbolje prijateljice.
"Ti, Džesi, nikada ne smetaš.",rekla sam i glavom joj pokazalada uđe.
"Neću dužiti, obećavam, ali morala sam te malo vidjeti. Posao, Victor, vikend s roditeljima, ponestaje ti vremen za nas.",rekla je i jako me zagrlila.
"Oh, Džesi.",promrmljala sam u njenom zagrljaju.
"Znaš, išle smo jučer u šoping, Lisa i ja. Kupila sam jedne super čizmice. Nećeš vjerovati kada ih vidiš, onesvijestila sam se zbog njihove ljepote.",blistala je od sreće. Nasmijala sam se, nedostajalo mi je to.
"Sutra idemo u spa,želiš li možda s nama?",rekla je i ja sam se prvi put tog dana od srca nasmijala.
"Ne bih to propustila ni za šta na svijetu.",rekla sam,a ona je skočila od sreće.
"To mi reci!",rekla je i nasmijala se glasno, no ubrzo njen je smijeh utihnuo i zamijenio ga je ozbiljan izraz lica.
"Dobro si?",pitala je sa tugom u očima.
"Jesam, samo... Neki me čudan osjećaj proganja. Ne znam ti opisati. Kao da će se desiti nešto, nešto čudno. U glavi mi je bezbroj glupih pitanja i neke crne mjsli me obuzimaju. Odjednom mi postaje tako važno što je Victor otišao i tolike godine mi nije ni pismo poslao, ni zapitao se kako sam, a sada je tu... Mislim da će mi ekplodirati mozak.",rekla sam sve što mi je na duši i bilo mi je samo malo lakše.
"Dođi.",rekla je i povukla me u jedan od onih zagrljaja poslije kojih se osjećaš bolje.
"Bit će u redu, znaš? Vjerujem, kada bi pitala Victora, da bi ti bilo lakše. Leyla, taj te dečko voli i ništa to neće promijeniti.",rekla je i tim riječima odnijela malo moje brige koja mi je tako stezala srce da sam mislila da ću umrijeti.
"Hvala Džesi, ne znam šta bih bez tebe.",rekla sam i zagledala se duboko u njene tople plave oči pune ljubavi.
"Volim te Džesi.",rekla sam tiho.
"Volim i ja tebe Ly. Sve će biti dobro.",rekla je i tada je u moju kancelariju ušla Mendi i najavila gospodina Black.
"Ništa, onda idem ja.",najavila je Džesi i poljubila me u obraz.
"Čujemo se.",rekla sam.
"Javi mi.",rekla je s nadom da ću zapravo razgovarati s Victorom o tome što me muči, ali nisam bila tako sigurna u to.
"Slobodno!",rekla sam kada se na mojim vratima začulo kucanje i ubrzo je u prostoriju ušao proslijedi gospodin s kojim sam se rukovala. Sjeo je na stolicu, odložio svoj kaput sa strane, i krenuo sa svojim govorom. Pozorno sam ga slušala, sve dok mi nešto u njegovom izlaganju nije zasmetalo.
"Ispričavam se, g. Black, ali papri koje spominjete nisu kod mene, nego kod mog oca. Cijela arhiva je tamo.",objasnila sam mu.
"Gospođice, ti papiri su nam hitno potrebni. Potrudite se što prije doći do njih.",rekao je, a ja sam se složila uz kimanje glavom.
"Naravno, pobrinut ću se da ih nađem,a onda ću vam ih proslijediti na mail, je li to u redu?"
"Sasvim.",kimnuo je glavom i tako smo nastavili razrađivati izuzetno dobar poslovan plan, pokušavajući ga dovesti do savršenstva.
Nakon sastavka sa gospodinom Blackom, tom napornom radnom danu došao je kraj. Pokupila sam stavri u svoju novu kožnu torbicu i brzinom svjetlosti napustila firmu usputno pozdravljajući sve one čija smjena još nije bila gotova.
Do kuće sam vozila brzo. Jedva sam čekala stići i sa sebe skinuti neugodnu usku haljinu koja me nervirala svo vrijeme. Par minuta poslije, našla sam se pred vratima kuće pokušavajući pronaći ključ od ulaznih vrata. Nakon brzuspiješne potrage, pozvonila sam i vrata mi je otvorila Emilija.
"Gospođice!",pozdravila me uz osmijeh.
"Dobar dan Emilija. Kako si danas?",rekla sam ljubazno dok sam ostavljala svoj dugi kaput boje tamne kafe na vješalicu.
"Vrlo dobro, vi?",rekla je.
"Bilo je i boljih dana.",rekla sam i uz kimanje glavom u znak pozdrava otišla niz hodnik.
Prvo sam pokucala na vrata tatine radne sobe s namjerom da uzmem papire za gospodina Blacka. Kada nisam čula potvrdan odgovor, malo sam odškrinula vrata i provirila unutra. Nije bilo nikoga. Par sekundi sam se premišljala je li to pristojno,a onda sam ušla u tatinu sobu bez obzira na sve. Samo sam trebala papire koje ću poslati g. Black u tako, nadam se, zatvršiti ovu glavobolju od teškog poslovnog dana.
Tatina radna soba uvijek je bila ista. Na sredini se nalazio veliki radni stol od hrastovog drveta sa precizno izrezbarenim biljnim motivima i kožna crna stolica odmah do. Po stolu su uvijek bili razbacacani papiri, gomila njih, te hemijske i ostale gluposti potrebnd za rad. U uglu je sobe bio aparat za kafu, kada bi se tata umorio od rada ili nije htio da ga iko prekida. U sobu je svjetlost ulazila kroz vrliki prozor koji je sada bio zagrnut smeđim zatorima dugim do poda.
Otišla sam prvo i razgrnula zastore kako bih lakše našla što tražim. Prekorila sam sebe što tako nepristojno preturam po tuđim stvarima,a onda se bacila na posao. Na stolu papira nije bilo, pa sam kao jedini izbor ostavila tri ladice. Otvorila sam prvu i počela listati, jedan po jedan papir dok nisam shvatila da su to proračuni od ove godina, tada sam ladicu zatvorila. U drugoj su se ladici nalazili spiskovi radnika, partnera i svega ostalog što mi sada nije trebalo. Treća sreća, tješila sam se. I stvarno, u trećoj sam ladici našla papire koje sam tražila, ali oni su mj ubrzo pali u drugi plan. Na dnu ladice nalazila se mala bravica sa ključem u njoj. Bilo je to kao još jedna skrivena ladica u toj trećoj,a ja nisam mogla da ne zavirim unutra. Okrenula sam ključi i otvorila taj poklopac što me dovelo do... Pisama... Gomile pisama u bijelim kovertama.
"Pisma su privatna stvar, Leyla. Ne bi ih trebala čitati",govorio je glasiću mojoj glavi dok sam uzimala jedno od pisama.
No, kažu da znatiželja ubija, pa sam odlučila pročitati bar ko šalje pismo. Kada jesam, krv mi se zaledila u žilama i neko kao da mi je izbio zrak iz pluća. Vragolast osmijeh se izbrisao sa mojih usana i zamijenilo ga je zaprepaštenje, tako vidljivo na mom licu da bi ga i ptice na grani prepoznale.
"Victor
Los Angles"
Prije nego što sam bila svjesna, pismo je bilo otvoreno i ja sam čitala lijepo ispisana slova.
"Gospodine Stone,
izuzetno sam vam zahvalan za sve što ste za mene učinili. Ovdje mi je dobro, imam hranu i topli dom. Polako se upoznajem sa ostatkom momčadi.
Moram vam priznati, odbrojavam dane od kada sam otišao. Kako je ona? Pati li? Je li se opravila? Možda me veći zaboravila? Toliko se toga vrti u mojoj glavi. Treneri kažu da se trebam više koncentrisati, ali ne mogu. Ne, kada je sve što razmišljam moja malena.
Nadam se vašem odgovoru.
S beskrajnim poštovanjem i ljubavlju,
Victor.
Datum: 20. 10. 2014."
Godina njegovog odlaska... Tri mejeseca poslije...
Pisao je? Mog oca je pitao kako sam? Sve vrijeme je znao! Nije mu bilo svejedno! Oh, mili moj Victore, šta si nam to učinio?!
"Gospodine Stone,
Ja više ne mogu. Prošlo je tačno četiri godine i jedanaest mjeseci kako se nismo čuli ni vidjeli. Kažete da se oporavila, da više ne lije suze zbog mene, da je dobro.... A ja, sebični kreten, sjetio sam se opet doći. Uništit ću je, kažete? Ispričavam se, poštovani, ali ja sam nas već uništio i polako nas uništavam zadnjih pet godina, oboje. Ali, više ne mogu. Prije pet sam godina poslušao vaš savjet i otišao u L. A. Rekli ste da mi je to san koji moram ostavriti sada, jer više neću imati prilike za to. Bili ste u pravu, ostvario sam san, pa zašto sam onda tako nesretan? Košarkaški tren i teretana postali su moj život. Zaokupio sam se sportom da ne bih mislio o njoj. Pa eto, opet vam pišem, jer ne mogu prestati. Sebičan sam gad i žao mi je zbog toga, ali odlučio sam. Vraćam se. Ovo je moje zadnje pismo, uskoro ćemo se vidjeti. Žao mi je što vas nisam poslušao i ostao u L. A. , dovoljno daleko da je ne povrijedim, ali nisam mogao. Nadam se da ćete mi jednom oprostiti.
Srdačan pozdrav!
Victor"
Pismo ne poslato samo mjesec dana prije nego je došao. Vid mi se maglio pred očima od nadolazećih suza. Tata je znao. Čuli su se svih pet godina. Victor je znao kako sam,a otac ga je savjetovao da ostane tamo, da se ne vraća.
Pomislila sam da ću povratiti od silne muke koja je prouzrokovana ovim pismom. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Ipak nije bio ravnodušan sve te godine. Volio me, mislio o meni i pisao čak mom ocu da dozna kako sam. A opet... Trebalo mu je dugih pet godina i onda se vratio sa spoznajom da će me opet slomiti. Šta mi je činiti?
Obrisla sam rukavom suze i brzo u ladicu gurnula pisma, zaključala je,a onda vratila sve papire. Istrčala sam uz ureda kao da me đavoli gone i otišla pravo u svoju sobu. Na mobitelu sam otipkala Victoru poruku:
"Ne osjećam se dobro. Žao mi je, no nr mogu večeras izaći. Vidimo se."
Onda sam se spustila u svoj krevet, ušuškala ,u neudobnoj haljini još uvijek na sebi, i razmišljala šta dalje. Nekada sam i zaspala,a u glavi su mi se još uvijek vrtile riječi pisama koje sam pročitala.