Leyla P. O. V.
Dok sam kući koračala u šest ujutro od svoje najbolje prijateljice, pomislila sam kako moj savršen plan i nije tako savršen. Glava me boljela od neprospavane noći koje smo Lisa i ja provele u tračanju, a onda gledanju romantičnih filmova zbog kojih smo plakale poput tinejdžerki u PMS-u. Znam da mnogi smatraju glupim i nepotrebnim plakanje zbog filma,jer 'to je samo film'. Imam nešto da kažem to zom pitanju: To. Nije. Samo. Film!
Možda se stvarno desilo nekome, a drugi ljudi su ga odglumili pred kamerom? Nikada nećemo saznati!
U svakom slučaju, šetanje u ovo hladno jutro nije bila na mojoj listi želja jutros. Imala sam još samo sat vremena da dođem kući, jedem, obučem se i u tačno sedam sati budem u svojoj kancelariji na poslu.
Ubrzala sam korak, ali noge kao da su radile protiv mene i išle unazad. Put mi se odužio više nego ikada. Bila sam neraspoložena, neispavana i definitvno nisam bila za razgovor, koji me sigurno očekivao kada dođem kući. Tačnije, očekivalo me siktanje o tome kako sam bezobrazna i negostoljubiva i kako me nisu tako učili. Stvarno, ali stvarno, to ne mogu podnijeti.
Pažnju mi je sa samosažaljevanja privukla zgrada s velikim crvenim natpisom "Supermarket". Odmah sam se sjetila kako si trebam uzeti neke stvari za ured koje sam jučer zapisala. Skrenula sam s puta i ušla u prodavnicu. Brzo sam završila, a na izlazu moje su vrećice bile pune stvari, uglavnom nepotrebnih koje su mi se činile zanimljive.
Zamišljeno sam nastavila put ka kući kada sam iznenada izgubila tlo pod nogama i pala na pod. Tupa bol protezala se od donjeg dijela kičme pa do nogu.
"Au!",rekla sam tiho kao da će mi pomoći, ali nije. Ko bi rekao? Jedino što sam imala je bol u leđima i stvari razbacane po podu. Divno, zar ne?!
Ustala sam i počela kupiti stvari s poda usputno gunđajući.
"Dozvoli da ti pomognem.",rekao je dubok muški glas i sagnuo se kako bi zajedno sa mnom stvari vratio gdje im je mjesto, u vrećicu. Utrnula sam na zvuk njegovog glasa i ostala stajati na mjestu sa pakovanjem sira u ruci. Gledala sam u njegove ruke koje s poda uzimaju stvari i stavljajući ih u vrećicu. Zar me nije prepoznao?!
Ja njega jesam čim sam čula taj prodoran glas. Pratio me u snovima svih ovih godina kao najljepša pjesma. Na žalost, samo u snovima.
Kada se uspravio i pogledao me u oči njegovim licem je prošlo iznenađenje. Ni ja nisam ostala ravnodušna.
Njegova plava kosa bila je neuredno razbarušena kao da je prolazio rukom kroz nju bezbroj puta. Ipak, svu moju pažnju su privalačile njegove oči plave kao nebo. Te plave oči bile su njegov zaštitni znak i očito jedini nepromjenjen detalj na njemu. Dragačiji je, primjetila sam. Lice mu je poprimilo muževniji izgled i kao da je imao jaču vilicu nego prije, što sam uvijek smatrala ultra privlačnim na muškarcima. Više nije bio tinejdžera sa još po kojom zalutalom bubuljicom na čelu. Bio je pravi muškarac. Muškarac visok skoro dva metra, zgodan kao sam vrag i sa najljepšim plavim očima na cijelome svijetu. Na licu mu se vidjelo iznenađenje, ali ubrzo ga je zamijenio osmijeh koji je pokazivao njegove lijepo poredane bijele zube.
"Leyla? To si stvarno ti?",rekao je svojim dubokim glasom koji je slao trnce niz moju kičmu.
"Victore.",dodala sam hladno i kimnula glavom stavljajući sir, koji sam držala u ruci, u kesu. Okrenula sam se i krenula niz put. Nisam se iznenadila kada me njegova ruka zadržala.
"Nećeš ni pozdraviti staroga druga?",rekao je uz širok osmijeh. Cinično sam mu se nasmijala u facu.
"Mislila sam da se mi ne pozdravljamo. I Victore, nemoj me nazivati svojom prijateljicom, jer ja to odavno nisam. Zapravo, ne znam ni da li sam ikada bila. Prijatelji govore sve jedni drugima.",rekla sam i okrenula glavu kako ne bih morala gledati to njegovo užasno lijepo lice i tužne oči.
"Nemoj mi reći da se još ljutiš. Hej, malena.",rekao je i rukama me dodirnuo lice i usmjerio moju glavu ka sebi. Moj vid već se mutio od nadolazećih suza. Ni on nije bio puno bolji. U očima mu se vidjelo da se kaje zbog svega.
"Slušaj Ly moramo razgovarati.",rekao je ozbiljno. Ly... Dugo me niko tako nije zvao. Taj mi je nadimak on dao u četvrtom razredu srednje kada sam pokušavala naučiti kineski jezik. Rekao je da me od sada zove Ly jer mu to zvuči kineski. Nadimak je nastao iz šale i ostao urezan u sjećanje svima nama.
"Nemamo o čemu.",rekla sam i bijesno maknula njegove ruke s lica.
"Oh, bome imamo. Zašto si jučer pobjegla? Bio sam kod tvojih, nisi bila tamo. Rekli su da si otišla kod prijateljice. Stvarno? To želiš? Da se izbjegavamo?",govorio je povrijeđeno. Kako apsurdno! Ja sam ovdje povrijeđena, ne on!
"Da, to želim. Sigurno mi nije u planu ponovo se vezati za tebe, Victore, kada je jedino što ti znaš otići i ostaviti me samu.",rekla sam i bez da sam ga pogledala, otišla sam kući. Nije me zaustavio... Nisam se ni ja okrenula da vidim kani li to napraviti. Suze su lile niz moje lice kao slapovi i nastavili su kada sam se napokon našla zaključana u svojoj sobi. Nije mi više bilo bitno što ću zakasniti na posao ne krenem li ubrzo ni to što da bi me neko mogao čuti. Dugo sam ja šutila i gutala bol. Više nisam mogla. Zato sam plakala sve dok mi nije ponestalo suza.
Kada sam sjela za stol za šminkanje moje lice je bilo crveno poput bulke, a oči natečene. Donja usna mi je bila puknuta od pokušaja da ne ispustim glasan jecaj negdje na putu do kuće. Moj odraz bio je odvratan,a odvažna žena od prije samo nekoliko dana bez traga je nestala. Vratila se usamljena tinejdžerka slomljenog srca. Trebalo mi je tako dugo da ga zaboravim, i tako kratko da se sva osjećanja vrate. Dovoljan je bio jedan pogled da mu se predam. Da je rekao još koju riječ bacila bih mu se u naručje. Ali nije. Tužno me gledao, a ja sam pucala ispod svoje maske nedodirljive. Samo su me oči odavale.
Ustala sam bijesno od stola i otišla do ormara. U sklopu nervnog sloma od maloprije,počela sam bacati stvari po krevetu i podu ni sama ne znajući zašto. Onda je došao red na šminku. Oborila sam sve karmine koji su se nazili na stolu,a onda glavu naslonila na praznu površinu i glasno zajecala. Novi je val suza ponovo smirio moje stanje i kada sam napokon bila pri sebi, jedan pogled na sobu bio je dovoljan dokaz njegovog lošeg učinka na mene. Stvari su bile svuda po podu i krevetu. Nekoliko karmina bilo je uništeno,a ispeglana odjeća sada je bila izgužvana. Otpuhnula sam i krenula čistiti svoj sopstveni nered, u bukvalnom smislu riječi. Kada sam napokon bila spremna, a soba je bila... Pa, dovoljno blizu prošlom stanju, bilo je dvanaest sati.
"Pa neće smetati što sam malo zakasnila. Mogu ostati i duže svakako nemam obitelj kojoj moram doma kuhati ručak.",govorila sam sebi.
"Soli moju ranu, soli.",pomislila sam. Kada sam shvatila da imam žestoku raspravu sama sa sobom udarila sam se po glavi i krenula ka cesti da pozovem taksi. Ubrzo se žuto vozilo s napisom "taxi" zaustavilo ispred mene.
"Dobar dan.",rekla sam tiho.
"Dobar dan gospođice. Dokle idemo?",pitao je uljudno stariji gospodin proslijede kose uredno začešljane unazad.
"Do firme "Home . love"",rekla sam i po ko zna koji put sjetila se kako je to stvarno užasan naziv za ozbiljnu tvrtku. Ipak, ako uzmemo u obzir kako je došlo do njega, nije ni moglo biti bolje. Moja sestra od nekih deset godina i ja od trinaest, birale smo po jednu riječ. Na kraju smo dobile naziv firme koji je glasio 'home . love' što nam je tada bilo jako zanimljivo. Više nije, ali ne vrijedi mijenjati naziv sada kada je tvrtka već postala poznata.
"Svakako gospođice.",rekao je i pokrenuo auto. Vožnja nije dugo trajala i nakon što sam platila i izašla van, ispred mene se protezala visoka zgrada u staklu koja je s vana izgledala super. Unutra je, za razliku od toga, bilo pakleno vruće i samo mala promjena temperature dovodila je do toga da klima uređaj radi cijeli dan. Ko još dolazi u rano proljeće u majici kratkih rukava i suknjama na posao?
"Dobar dan, gospođice West",uljudno me pozdravila Melani, moja sekretarica i ponosna majka dvoje klinaca kojima se hvali na sva zvona. Uživam na pauzama u razgovoru s njom. S pametnom i poslovnom ženom kao ona nije teško naći tema za razgovor.
"Jutro, Melani. Kako napreduje plan za danas?",pitala sam ostavljajući svoju novu svijetlo sivu torbicu na stol koja je odlično pasala uz moje sivo odijelo i crnu košulju.
"Sve kako je planirano. S obzirom.da ste kasnili danas, vaš otac je preuzeo vaš sastanak s gospodinom Blackom.",rekla je, a ja sam se nervozno ugrizla za usnu. Potpuno sam zaboravila na taj sastanak, a stvarno mrzim kada tata preuzima moj posao.
"U redu, imam li još nešto u rasporedu?",rekla sam potišteno.
"Da, gospodin West vas zove u kancelariju. Rekao je da vas pošaljem čim stignete i rekao je da je hitno.",dodala je uz ohrabrujuć osmijeh koji mi, budimo iskreni, nije mnogo pomogao. Znala sam da sam u gadnoj nevolji. Ljubazno sam se nasmiješila Melani i krenula niz hodnik. Zvuk udaranja mojih štikle o pod prekidao je tračeve i natjerao sve da se zagledaju u mom pravcu sa zavidnim pogledom. Znala sam šta misle:
"Tatina kćerka, za nju pravila ne vrijede. Dolazi na posao kad želi i lakira nokte umjesto da radi."
Eh, kada bi bar bili blizu istine, gdje bi mi bio kraj...
Nakon što sam prešla kroz kratki hodnik i liftom se uputila na sedmi sprat gdje je bila kancelarija mog tate, pokucala sam na vrata i par puta duboko udahnula prije nego što sam ušla.
"Oh, evo i pepeljuge. Ili ti je uspavana ljepotica draže,dušo.",rekao je i podigao pogled sa svog računala. Zatvorila sam vrata za sobom i sporim hodom krenula ka njemu.
"Mislim, pristaju ti oba naziva. Sinoć si bježala poput pepeljuge, a jutros kasnila na posao poput uspavane ljepotice.",rekao je i iako je zvučalo kao šala, nije to bilo.
"Sjedi.",naredio je i ja sam ga bez riječi poslušala.
"Imaš li nešto da kažeš u svoju odbranu?",pitao je i umjesto da sam se povukla na te riječi, one su me iznervirale.
"Nisam nista loše napravila!",rekla sam ljutito braneći svoje stavove iako sam znala da su pogrešni.
"Nisi ništa..? Pobjegla si bez da si se ikome od nas javila samo kako bi izbjegla susret sa tvojim, da naglasim, najboljim prijateljem oduvijek. Onda si se vratila i od ranog jutra ostala zaključana u sobu i toliko sve izbezumila da nas je Emilija zvala da pita da li je s gopođicom sve u redu jer se čuje buka iz njene sobe. Gdje ti je bila pamet, mlada damo?",pitao je i strogo me pogledao,a njegove su bore postale dublje od namrgođenog izraza lica.
"Ja... Izvinite. Nisam namjeravala zabrinuti vas, samo... Nešto se dogodilo i nisam... Oprostite.",pa to je bio stvarano loš govor, pomislila sam.
"Mislim da je krajnje vrijeme da nam kažeš šta te muči, dušo. Ne možemo ti pomoći ako nam ne kažeš šta ne valja.",rekao je tužno. Slegnula sam ramenima.
"Sve je sada u redu. Oprostite još jednom.",rekla sam i krenula ustati sa stolice.
"Čekaj, nismo završili.",rekao je i ja sam se vratila na stolicu i nervozno otpuhnula.
"Pošto sinoć nisi prisustvovala večeri", rekao je smrkvnuto,"Nisi mogla doznati da smo zaduženi da jednom od najpoznatijih igrača Lakersa trebamo obezvrijediti kuću, dom."
Nakon njehovih riječi ruke su mi se počele znojiti i grlo sušiti. Ostala sam bez dah.
"Samo da ne bude on. Samo da ne bude on.",ponavljala sam u sebi.
"Kome to?",rekla sam kroz kašalj.
"Victoru Stone!",rekao je i meni je nešto udarilo u glavu. Pred očima mi se zacrnilo i više nisam mogla normalno razmišljati.
Trebalo mi je tako dugo da se odmaknem od njega, od prošlosti, i sada tako besramno ulazi u moj život kao da ništa nije bilo. Ne mogu podnijeti da provodim s njim svaki dan i razgladam kuće nadajući se da za svaku da će biti naš dom. Ne mogu to, ne sada.
"Dobro si?",tatina me ruka ispred očiju dozvala u realnost.
"Samo ću, otići. Moram... Riješiti neke papire.",rekla sam i par puta sam puta zapela za sopstvenu nogu prije nego što sam napustila ured.
"Sutra je sastanak u osam. Budi spremna!",čula sam oca kako viče dok sam zatvarala vrata. Još u transu, otišla sam do lifta i pritisnula na četvrti kat. Negdje na pola puta opcija "STOP" učinila mi se sjajnim rješenjem. Kada se lift zaustavio negdje na pola puta, spustila sam se niz jedan zid i sjala na pod ne brinući se kako ce moje sive pantalone izgledati kada budem spremna izaći i suočiti se sa svijetom.
Pomisla sam:
"Da bar u životu postoji jedno dugme "stop" pa da ga pritisnemo kad nam je teško i kad nas sve guši. Kada osjetimo da hoćemo pobjeći i iz sopstvene kože, bez obira što smo tek na pola puta..."