Pokušavam da shvatim šta se dešava, ali moj um odbija vjerovati u ono što sam čula. Vrata se otvaraju i debeljuškasta, niska i namrštena žena se u tili čas nađe ispred mene te me povede niz hodnik, do posljednjih vrata u redu. Pokuca glasno i čim dobije dozvolu otvori vrata i uvede me u kancelariju. Djevojka kestenjasto-smeđe kose odjevena u uniformu čuvara tipka na laptopu i zvače žvaku, a bez i da nas pogleda kaže: ''Nije tu. Otišao je na poslovni ručak.''
''Bila bih iznenađena da se jednom pojavi na radnom mjestu. Tako im i treba kad su zaposlili plejboja'' mrmlja starija žena i pokaže mi nemarno rukom da sjednem u stolicu naspram djevojke.
Kancelarija je mala, ali miriše lijepo i nije prenatrpana pa s toga djeluje kao prijatno mjesto za rad. Njen sto je velik i svi papiri su uredno složeni u desni čošak, stolica joj je velika i kladim se da je mekana i udobna za sjedenje. Iza se nalazi prozor koji pruža pogled na šumu. Prelijepo je. Mogla bih sjediti ovdje i promatrati pejzaž danima.
''U čemu je problem. Možda ja mogu pomoći'' kaže djevojka maknuvši pogled s ekrana.
Iznenađena sam time koliko joj je lice čisto. Na njemu nema ni najmanje mrlje, ni najmanje nepravilnosti. Ima oštre crte lica, uredne obrve i našminkana je. Pitam se kakav je osjećaj izgledati tako lijepo i uredno svaki dan. Nikada nisam stavila šminku na lice. Nije da sam je imala. Kad živiš u Istočnom Busanu šminkanje ti nikada nije prioritet. Vjerovatno pored nje izgledam neugledno i vjerovatno se pita odakle sam došla.
Jedina stvar koju bih svrstala u negativno kod nje je to što je, kako mogu da zaključim, jako mršava za jednu čuvaricu. Prsti su joj dugi i tanki, ruke naspram mojih podsjećaju me na dvije slamke koje se uvijaju dok kuca i ispija kafu iz keramičke šolje. Uvijek su nas učili da žene moraju biti snažne i da paze za svoj izgled, ali gledajući nju ne želim ni da pomislim kako bi prošla ako bi se našla u fizičkom obračunu.
''Nema je u bazi'' kaže starija žena čangrizavo.
''Jeste li sigurni? Znate da ste i prije par sedmica pogriješili i da se ispostavilo da je dečko bio prijavljen'' reče djevojka smješkajući se.
''Eh sad, svakom se desi da pogriješi. To ne znači da uvijek griješim.''
Djevojka se okrenula prema meni i poklonila mi je osmijeh. ''Reci mi draga, kako se zoveš?''
Potrudila sam se koliko god sam mogla da se ne namršim dok sam joj odgovarala na pitanje. Riječ draga mi je proparala uši. Kao da mi se obračala kao što bi se obratila djetetu. To mi se nije sviđalo jer sam bila daleko od jednog. Njeni dugi prsti su prešli preko tastature, a onda je zaškiljila gledajući u ekran. Nasmijala se i rekla da je sve uredu i da se moje ime ipak nalazi u bazi. Vjerovatno ga je pogrešno napisala prvi put.
''Hm, mislim da mi je vrijeme za penziju'' reče žena i slegnu ramenima. Osjetila sam olakšanje jer je sve bilo uredu, ali onda je u kancelariju ušao mladić sa zavodničkim osmijehom. Zastao je na vratima kad nas je ugledao, ali se brzo pribrao i namignuo je starijoj ženi.
''Vidim da me opet trebaš. Stigao sam. Da vidimo u čemu je problem'' reče i nasmješi se širokim osmjehom. Njegova zlatno-plava kosa je bila uredno počešljana, a odijelo za naučnike koje se sastojalo od bijele košulje i crnih pantalona mu je pristajalo kao da je samo za njega krojeno. Možda je zaista i bilo tako.
''Nema potrebe. Tvoja tajnica se svakim danom pokazuje sposobnijom od tebe. Predložit ću da te izbace, a nju dovedu na tvoje mjesto'' reče žena i izvede me iz kancelarije. Zatvorila je vrata za nama, ali ne prije nego što sam ga čula kako govori: ''Stara vještica.''
Dala sam sve od sebe da se ne nasmijem jer sam prije samo par trenutaka mogla završiti u zatvoru dok mi ne utvrde identitet. Naložila mi je da joj predam papire, a onda, pola sata kasnije, konačno sam mogla otići. U ruci sam imala malenu knjižicu sa novom ličnom kartom i potvrdom da sam spremna za rad. Gospodin Chen je izgledao oduševljeno kad sam mu saopštila da možemo krenuti jer mu se, koliko sam mogla primjetiti, na tom mjestu nije ostajalo duže nego što je bilo apsolutno neophodno. Čim mi je rekao da smo na imanju za sat vremena odlučila sam da malo sklopim oči i odmorim se. Nisam imala pojma da će se vožnja zapravo odužiti.
Kad sam se probudila bilo je oko tri sata poslije podne i bilo mi je jasno da je bilo poteškoća glede vožnje. Ispostavilo se da su nam se gume ispuhale i da smo čekali sat vremena nekog da dođe i osposobi auto. Jako je teško od ljudi očekivati tačnost kad moraju da koriste vlastite noge ili da pozajme auto kako bi došli i pomogli. Nisam mogla vjerovati da sam ja sve to prespavala, ali bilo mi je drago što nisam morala da se ubijam od dosade čekajući.
Vozač je stao ispred velike, bijele kapije i zatrubio je, a dva čuvara su izašla iz kućica kako bi vidjela o kome se radi. Nije im trebalo dugo da shvate šta je u pitanju pa su se brzo vratili unutra i pustili nas da uđemo. Gledajući u samu ogradu, visoku barem četiri metra, znala sam da je imanje ogromno. Dopadala mi se ideja da provodim vrijeme tamo, pogotovo zbog toga što su imali svoju vlastitu šumu i što su mi u ponudi napisali da ću jednom sedmično moći trenirati van svojih redovnih dužnosti.
Vila je ogromna, četverospratna i ima puno terasa sa kojih se spuštaju puzavice nakičene malenim, bijelim cvijećem. Put vodi direktno pred ulaz, a u samoj sredini se nalazi mini cvjetna bašta sa fontanom u sredini. Pogled oduzima dah, ali meni je i dalje jedino šuma u mislima.
''Gospođica Slay će vas preuzeti i dovesti u red. Moj posao je završen'' reče gospodin Chen. Izađem iz auta i zahvalim mu se na svemu, a onda stanem pred djevojku u crno-crvenoj unifomri i duboko udahnem, diveći joj se. Nosi uniformu čuvarice i bez sumnje je ovdje duže vrijeme jer djeluje odvažno i strogo.
Kratko me pozdravi, a onda me povede unutra, uz duge i bijele stepenice. Pored vrata su dva čuvara koja stoje mirno i ničime ne odaju da nas primjećuju. Disciplina koja ovdje vlada me već pomalo plaši jer nisam navikla na to. Slay hoda podignute glave i isturene brade pa se trudim da je što bolje kopiram kako bih se što prije navikla na ovaj režim.
''Prvo ćeš do kupaonice, nakon što završiš tamo proći ćeš da te dovedu u red, ofarbaju ti kosu i stave žig. Tvoja uniforma te čeka u tvojoj sobi'' obavijestila me formalno, zastaviši ispred velikih, drvenih vrata. Zahvalila sam se učtivo i ušla sam u kupaonicu osjetivši nervozu u stomaku.
Iznenadilo me koliko je sve prostrano. Počevši od predulaza, hodnika pa do kupaonice. Mirisalo je tako lijepo da sam u jednom trenutku mogla osjetiti miris svog tijela. Nije mi se dopadao. Bila sam čista, ali ovakvo mjesto bi svakoga natjeralo da se osjeća prljavo. Brzo sam svukla svoju odjeću i ušla sam u ogromnu tuš kabinu. Nisam željela da izgleda kao da žurim, a nisam smjela ni dopustiti da u ovome svemu počnem previše uživati pa sam unutra ostala tačno pola sata. Barem je tako tajmer rekao kad sam izašla.
Osjećala sam se prijatno i mirsala sam na mješavinu tropskog voća, ali nisam znala šta da obučem jer moja odjeća nije dolazila u obzir. Na vješalici se nalazila odora pa sam pretpostavila da žele da to obučem. Čim sam zavezala kajš oko struka, pokupila svoje stvari i maknula vlažnu kosu s lica, te sam otvorila vrata do pola i pogledala vani. Slay me je i dalje čekala, a kad je vidjela da sam završila pokazala je prema vratima naspram. Poslušno sam klimnula glavom i ušla sam u drugu prostoriju. Nisam bila sama.
''Uđi'' rekao je piskavi muški glas koji kao da je na pola mutiranja.
''Stidna je, čini se'' dodao je ženski glas tiho.
U prostoriji su se nalazili muškarac i žena srednjih godina koji su upravo rasklanjali veliki sto prekriven čaršafom. Skoro sam se vratila u hodnik, ali žena mi je mahnula rukom da dođem bliže. Prije nego što sam išta stigla upitati smjestili su me na sto i rekli mi da se opustim. Potom su nastavili da časkaju i rade na mom izgledu. Nije mi se to dopadalo. Žena mi je počela mazati lice, čupati obrve i druge dlačice za koje nisam ni znala da ih imam, mrmljajući kako su svi koji dođu neuredni. Muškarac mi je za to vrijeme prelazio vlažnom i toplom krpom preko nogu, potom ih je posušio i počeo naglim i bolnim poketima da mi ih depilira.
Stiskala sam zube podsjećajući se da je ovo procedura, da moram da izdržim jer sam izdržavala i gore i da će sve brzo proći, ali svaki zamah tjerao mi je suze u kutove očiju. Kad su konačno završili koža mi je bila roza i bolna na dodir, ali njih to nije ni najmanje zanimalo pa su me odmah doveli pred ogledalo. Tad sam se po prvi put vidjela nakon par mjeseci. Izgledala sam neprepoznatljivo. Moje neuredne obrve koje su počele da se spajaju su bile razdvojene, sa izdignutim lukovima i bile su znatno tanje. Lice mi je bilo svježe i odmorno, a kosa koju su sušili se sijala. Djelovala sam pristojno. Teško da bi sada iko ikada mogao reći odakle sam. Čak ni ja sama više nisam bila sigurna ko sam.
''Znaš šta, sada uopšte ne izgleda loše. Dobro si to uradila, Lucy'' rekao je muškarac. Njegove ruke su četkicom prelazile preko moje kose uklanjajući moju svijetlo-smeđu boju kose.
Njih dvoje su bili obučeni slično. U crnim majicama i kratkim, poderanim hlačama djelovali su neozbilno, ali su bili jako profesionalni. Pitala sam se koliko su djevojaka primili i preuredili za stupanje u službu. Djelovali su opušteno dok su tračali ljude koje nisam poznavala i to mi je davalo do znanja da se već dugo poznaju. Svijet je za njih izgledao tako jednostavno da mi je to bilo nevjerovatno.
''Ne brini, primit će jer ide iz svijetlije u tamnu boju. Nego Deen, jesi li čuo priče da će Issac postati jedan od glavnih čuvara?'' upitala je Lucy dok su njene ruke držale moje, sjekući mi nokte.
''Zašto te to čudi. Nije li Issac jedan od čuvara kojem gospodin najviše vjeruje?'' upita Deen.
Lucy je klimnula glavom i nastavila je da radi na mojim noktima, sporo, ali precizno. Koliko su posla imali na meni počela sam se stidjeti jer sam sve vrijeme mislila da sam uredu, ali sada se ispostavilo da će mi trebati duže vremena da se naviknem na sve ovo.
Nakon što je moja kosa primila boju i nakon što su mi je osušili i stavili mi biljeg u obliku zvijezde sa slovom TP na gornji dio leđa, poslali su me u moju sobu. Ako sam do sada bila iznenađena, sada je sve preraslo u šok. Očekivala sam nešto slično kao kod kuće, a zatekla sam sobu dostojnu kraljice. Izgubila sam se kad sam ušla unutra.
Prvo što sam primjetila je koliko je prostrana i svjetla, a potom sam osjetila lijepi miris vanilije koji se prožimao kroz zrak donoseći mi osmijeh na lice. Soba je sigurno bila široka pet do sedam metara, a duga bar metar više od toga. U čošku, malo odmaknut od zida nalazio se veliki krevet sa sivom posteljinom koja se slagala uz zidove. Veliki ormar preko puta kreveta je bio otvoren, a u njemu sam vidjela svoju novu odjeću. Sve je bilo složeno i povješano uredno. Sedam odijela za čuvarice, svaki dan novo, donji veš, majice, hlače i jakne su me oduševile. Znam da ću u svojoj smjeni morati nositi odijelo, ali sada sam mogla biti obučena u normalnu odjeću.
Brzo sam se obukla i pošto su mi rekli da tek od sutra kreće moja služba odlučila sam da se odmorim danas i razgledam sobu. Na stolu u čošku do portala čekala me hrana. Dva kuhana jajeta, dvije kriške hljeba, krofna, čaj, neki namaz i salata. Nisam mogla vjerovati koliko je sve ukusno i svježe. Jela sam brzo dok su mi oči žudno upijale svaki pedalj vrta i puteljak koji vodi do šume. Mislim da sam na trećem spratu obzirom da sve jasno vidim i da mogu da primjetim da je u sredini šume čistina sa opremom za vježbanje. Voljela bih otići tamo, ali prvo moram da pročitam svoja zaduženja i da vidim gdje mogu da se krećem.
Pronašla sam raspored u jednoj od latica od stola i pažljivo pročitala svako zaduženje za svaki dan. Ispada da mi smjena počinje od sedam ujutro, a od šest imamo zajednički doručak u restoranu na prvom spratu. Ručak je u jedan, a radim do četiri kada druga smjena preuzima rad na sebe, a za nas idu aktivnosti. Prvo kupanje za koje imamo vremena do pet sati, pa onda sat vremena radionica, potom večera u pola sedam i oko pola osam do devet imamo vježbe u šumi. Vidim da žele da nas drže u formi. To mi se sviđa. Raspored je pažljivo isplaniran, ali će mi prijati jer volim da mi je dan organizovan i ispunjen akrivnostima.
U pola sedam sam se spustila sa čuvaricom koja me je dopratila do sobe na večeru. Pošto sam bila slobodna vježbala sam pola sata u sobi te sam dobila priliku da se otuširam mimo rasporeda i bila sam jako gladna. Jedva sam čekala da vidim hranu. Na trećem spratu u zapadnom krilu su svi čuvari kako mi je ona pojasnila, a u istočnom je medicinsko krilo. Vlasnik imanja boravi na drugom spratu i to je sprat u kojem je ulaz dozvoljen samo kada smo na smjeni. Lift sa trećeg ide direktno na prvi sprat koji se sastoji od velikog restorana pred kojim je ogroman red, sale u kojoj su radionice i zajedničkog kupatila koje je podijeljeno za žene i za muškarce. Djevojka me uputi da stanem u red i ode u pravcu radionica. Na meni su siva dukserica i crne pantalone, a kosa mi je svezana u visoki rep i ne odudara od drugih kosa pa mi je lakše zbog toga jer ne znam koliko ima novih ovdje niti ko su oni.
''Stani u red, dečko, i nemoj da se guraš da ti ne bih prosula zube!'' viknula je niska djevojka ispred mene i time mi je zadobila pažnju. Mladić koji je pokušavao da se ubaci u red joj se kezio u lice i tako je provocirao. Nije mi se sviđalo što pokušava da se ubaci i bila sam spremna da reagujem ako budem morala.
''Malena, nemoj biti sigurna da to što sam novi i što sam muško znači da ja ne bih digao ruku na djevojku'' rekao joj je podrugljivo, a ja ga više nisam mogla slušati jer je pokušavao nasilno da se ubaci u red, a on je ionako već bio dug.
''Momak, djevojka ti je rekla da se makneš i staneš u red ako misliš na svoje dobro'' rekla sam prijeteči, a oni su se oboje okrenuli prema meni.
''Oho, novakinja se javlja. Da li bi mi onda ti ustupila mjesto ispred sebe?'' upitao je i približio mi se nekako prijeteći.
Ostala sam mirna i skoro da mi je bilo smiješno kako misli da će me uplašiti. Istini za volju bio je visočiji od mene bar jedno osam centimetara, dobro građen i jako mišičav, ali mislim da bih se usudila suočiti sa njim. Djevojka kojoj je pokušavao uzeti prednost je imala kosu podignutu u rep kao i ja, ali njena je bila valovita za razliku od moje i nešto duža kako mogu da primjetim. Vitka je, plavih krupnih očiju i punašnih usana koje stišče zbog bjesa. Ispod desnog oka ima ožiljak koji je jasno uočljiv. Roza linija se proteže ispod same očne kesice i iako se vidi da nije svježe napravljena itekako je ostavila trag iza sebe.
''Ne bih, a i mislim da je bolje da odšetaš natrag jer ako sam ja novakinja i ti si, a ne znaš sa kim imaš posla'' odbrusila sam mu, a njegov osmijeh je porastao.
Imao je bijele zube koji su stvarali kontrast sa njegovim preplanulim licem. Da ne znam sve učenike Istočnog Busana rekla bih da je naš, ali nije. To se vidi po tome kako se ponaša. Dosta stvari nije uredu kod nas, ali nismo ovako drski i ako smo nešto naučili to je da poštujemo red. Njegove oči su sužene kako se smije, a njihova boja me zarobi na trenutak. Oči su mu bile boje tek iznikle trave, svježe i divlje. U njima su se mogli vidjeti nestašluk i snaga, a nisam ni sumnjala da su sakrivale još puno toga iza tih tamnih krugova oko šarenica. Njegove pravilne crte lica su se zategle kada se uozbiljio i ubacio u red, iza mene. Momak koji je iza nije rekao ništa pa sam u sebi promrmljala 'kukavica', i okrenula se prema naprijed.
Djevojka ispred mene se okrenula i rekla: ''Hvala.'' Odgovorila sam da je sve uredu i da i sama ne volim takvo ponašanje, a ona se osmjehnula i pružila mi ruku.
''Dove White'' predstavila se jednostavno.
''Kendra Kalenberg'' i ja sam se njoj predstavila, a onda sam osjetila tapkanje po ramenu. Okrenula sam se namršteno, a onda sam vidjela kako mi onaj momak pruža ruku sa sve podrugljivim osmjehom i namigne mi dok izgovara svoje ime. Daniel Pyro. Prevrnem očima ne primivši njegovu ruku i pogledam ga te podignem obrvu u znak pitanja, a onda se ukočim. Iza njega stoji momak koji mu je sasvim identičan. Smeđa, sa strana kratka, a na vrhu duga kosa, lice iste boje, zelene oči i građa tijela koja kao da su isklesana iz mramora.
''To je moj brat, Nathaniel Pyro'' odgovorio je kad je primjetio da sam iznenađena.
''Nije da me je zanimalo'' slažem i okrenem se te prestanem da razgovaram sa njim. Umjesto toga počnem da razgovaram sa Dove.
Restoran je ogroman i čim uzmem svoju hranu krenem prema stolovima kojih ima preko deset i za svakim su po šest stolica. Dove i ja sjednemo za isti sto zbog čega osjetim olakšanje jer ne znam gdje bih drugo sjela, a pridruži nam se još jedan momak i niko drugi do gospodin dosadni iz reda sa svojim bratom. Prevrnem očima zbog toga i zahvalim se Bogu što je momak kojeg ne poznajem sjeo do mene, a gospodin kog ne mogu da razlikujem je ili do Dove ili do ovog mladića kog ne poznajem. Uglavnom, dalje od mene.
''Odakle si ti?'' upitala me Dove dok je mješala piru sa gulašem od junetine. Dok sam je posmatrala i sama mješajući svoju porciju bila sam sve gladnija. Za večeru smo imali piru, gulaš od junetine, svježu salatu i mafin. Čitav restoran je mirisao, a meni je skoro voda krenula na usta od gladi.
''Iz Istočnog Busana'' odgovorila sam joj, a potom sam je upitala odakle je ona.
''Iz Silva Citya sam. Čula sam da je stanje u Istočnom Busanu jako loše, jel' to istina?'' Ovo je bio prvi put da vidim i razgovaram sa nekim ko nije iz Busana i čak iako to zvuči jadno ovo mi je jako zanimljivo iskustvo. Znala sam da i drugi maturanti dolaze u druge gradove, ali to je bila rijetkost zbog toga što je malo ko htio doći u Busan. Njeno pitanje me je, da budem iskrena, pogodilo jer su i drugi očigledno znali za naše muke, ali nikoga baš nije bilo briga.
''Da budem iskren, nedostaje mi Silva City'' rekao je mladić do mene, a mi smo se svi okrenuli prema njemu. Imao je taj klasični čeznutljivi pogled na licu i sjaj u očima te sam se zapitala hoće li se sada rasplakati pred nama. Njegova kosa je bila kao i kod svakog čuvara, ali vrhovi su krenuli izrastati pa sam uspjela da nadzrem kao klasje žutu kosu koja je izbijala na vidjelo. Njegove mišičave ruke su držale kašiku, ali nije jeo od onoga trenutka kada smo spomenuli njegov rodni grad.
''I meni nedostaje, Issac'' rekla je Dove utješno mu šaljući pogled pun razumjevanja preko stola.
Njegovo ime mi je proparalo uši. Zaklela bih se da je to momak kog su ono dvoje danas tračali. Ako je to istina on će postati glavni čuvar na imanju i bolje bi bilo da sam sa njim u dobrim odnosima ako želim da imam mir na imanju. Ni ne sumnjam da tu ima dosta ljudi kojima je do dokazivanja i nije rijedak slučaj da čuvari pretuku jedni druge da se dokažu i popnu se ljestvicu više u očima čovjeka kog služe. Ne bih željela da postanem nečija meta, i to posebno ne glavnog čuvara.
''Nije baš najbolje, ali trudimo se da preživimo'' odgovorila sam joj preko volje.
''Žao mi je da to čujem, ali ti izgledaš jako lijepo tako da čini se da za taj grad ipak ima nade'' rekao mi je Issac i namignuo je blago sa sve osmjehom. Vidim da se itekako oraspoložio i da ga je žal za gradom prošao.
''Kako to da ste vas dvoje došli u Busan pored Silve koji je jedan od pet najvećih gradova New Landa?'' upitao ih je Daniel. Ili je to Nathaniel. Nisam sigurna, a nekako mi nije ni bitno. Jeste da su vraški zgodni, ali ne sumnjam da su obojica istog karaktera kao Daniel.
''Tako su nas rasporedili'' odgovorio je Issac i vratio se svom jelu odjednom izgubivši taj svoj lijepi osmijeh.
''Ja sam mislio da niko ne želi doći u Busan'' rekao je jedan od blizanaca. Jela sam šutke, zamišljena i tužna. Istina je da sam sretna što su raspoređeni u Busan, ali mi je žao što je naš grad u toliko lošem stanju da je jedina mogućnost da neko dođe u njeg ta da ga rasporede jer u svom gradu ne može da dobije posao. To ujedino znači da nije dovoljno dobar za njih pa ga šalju nama.
Znam da Busan ima potencijala. Mi imamo prelijepe obale koje bi kada bi im se dalo malo vremena mogle da budu prava atrakcija i da nam podignu rejting. Imamo i pašnjake, dosta ljudi se bavi stočarstvom i mogli bismo objezbjeđivati hranu i ribu za druge gradove za bolje cijene da smo samo malo bolje uređeni i da nas ne izrabljuju i kupuju naše proizvode za niske cijene. Istini za volju, Zapadni Busan je kud i kamo uređeniji od Istočnog jer je bliži drugim gradovima pa je s toga bitno da izgleda nešto bolje. U Istočni Busan jedva da ko i dođe, a i kada se to desi ne oduševi se previše. Vlastima jednostavno nije bitno kako izgleda, jer je toliko udaljen da je skoro neprimjetan i nikome nije važan. To me najviše boli.
''Zašto su uopšte Istočni i Zapadni Busan podijeljeni?'' upitala je Dove dok su njene ruke sporo kidale papirnu časicu u kojoj se nalazio mafin.
''Podjeljeni smo još poslije rata jer su tadašnje vlasti bile u problemima i jedini način da se izvuku bio je taj da se grad podijeli kako bi se dobila dupla sretstva za renoviranje.'' Prije nego što sam uspjela da pojasnim pojasnio joj je jedan od blizanaca. Frustrira me to što ne znam koji je koji pa se stalno pitam je li onaj kreten Daniel ili je pak Nathaniel. Bez obzira na njegovo pojašnjenje dodala sam zajedljivo: ''Trebam li da spomenem da je Zapadni Busan za sebe zgrnuo i pola novca koji je bio određen nama i od toga je sagradio tvornicu sapuna i gradsku tržnicu, a mi smo jedva kraj sa krajem sastavili.''
''Snalažljivi su, šta da se radi'' dobacio mi je jedan od njih dvojice.
''A odakle ste vas dvojica?'' upitala sam namršteno jer sam baš željela da znam kako mogu samo tako da govore iako znaju da to nije bilo uredu.
''Mi smo odavdje'' odgovorio je jedan, a drugi je dodao: ''Nadali smo se da ćemo se ispaliti na Glade ili da će nas poslati za Perl City, ali nismo se baš proslavili na testu pa smo zaglavili ovdje.''
''Sad mi je jasno zašto si ono maloprije rekao'', rekla sam, a Dove je dodala: ''Nešto me to ne iznenađuje. Meni se čini da si ti jak samo na riječima'' Tako sam konačno zaključila da je do nje Daniel i da je skoro sve vrijeme on pričao.
''Kaže djevojka koju su iz četvrtog najvećeg grada poslali u Zapadni Busan'' odbrusio joj je zlobno.
''Dove i mene su poslali ovamo jer je gospodin Phoneix tražio baš nas, ako nisi znao. Novajlijo'' rekao mu je Issac ljutito, a onda je pokupio svoj pladanj i pribor te je otišao od stola.
''Uspio si naljutiti jednog od najpozitivnijih ljudi ovdje i kandidata za glavnog čuvara. Svaka čast!'' viknula je Dove, a onda se pokupila baš kao i Issac i otišla za njim.
Osjetila sam se glupo sa njima za stolom pa sam žurno pojela svoju večeru ne obračajući pažnju na njih, a onda sam svoj poslužavnik odnijela do Liri koja ga je ostavila na hrpu drugih, raspoređujući gdje koji komad posuđa ide. Liri je, kako su mi pojasnili, mini robot koji u kuhinji raspoređuje i pere posuđe nakon obroka. Podsjeća na čovjeka s tim da ne govori i nema kosu, te joj je tijelo kruto i obavlja istu funkciju konstantno. Uzmi, raspremi, složi, operi i sve tako dok ne nestane posla.
Još uvijek nije pola osam, a ja ne znam da li da se vratim u sobu ili da odmah odem u u vrt gdje se trebamo okupiti kako bismo svi zajedno otišli u šumu. Voljela bih da je Dove ostala uz mene, ali svjesna sam toga da ću se morati još neko vrijeme snalaziti sama.
Odlučila sam da odem do wc-a i da se malo osvježim. Prejela sam se pa osjećam kao da će mi stomak eksplodirati od sitosti. Moram paziti na sebe jer se kod kuće nikada nisam mogla pretrpati pa bih sada mogla znatno dobiti na kilaži i postati troma ako ne budem vodila računa o sebi. Na sreću, wc je prazan, a ja se iznenadim kako je lijepo uređen, a ja to nisam primjetila kad sam danas stigla jer sam bila zaslijepljena tuš kabinom i kupaonicom koja je u sklopu wc-a. Česme su boje zlata, u obliku labudova, a voda sama teče kad se postave ruke ispod njih, tečni sapuni su u kutijama na zidu i mirišu na vaniliju i jagodu. Pločice su bijele sa crnim cvjetnim ornamentima, a strop je osvjetljen sa puno malenih okruglih lampica. Skoro da mi se nesvjesti od svjetlosti.
''Ah, tu si.'' Okrenem se brzo i ugledam Dove na vratima. Pridruži mi se kod umivaonika i umije se par puta te pokvasi vrat rukama i onako naslonjena zabaci glavu u natrag te udahne duboko.
''Jesi dobro?'' upitam je, a ona se nasmije blago te klimne glavom potvrdno.
''Da, ali razgovor sa onim kretenom me je izbacio iz takta'' pojasnila je, a meni je bilo jasno i da ništa nije rekla.
Teško je kada ti nedostaje dom. Pogotovo kada iz dobrog dođeš u loše. Meni teško da nešto može nedostajati kod kuće osim porodice jer sve oko mene je toliko lijepo da se već osjećam naviknuto, ali kod nje je drugačije jer je Silva City sigurno puno ljepši od Busana.
''Voljela bih čuti o tome kako je u tvom gradu, ali ne želim da te rastužim još više'' rekla sam joj blago, osjećajući se kao njuškalo, ali stvarno me interesovalo. Znam da sam u školi na časovima Geografije učila o svakom gradu, ali nije to isto kao kada nešto vidiš uživo.
Rekla je da nema problema s tim da mi ispriča, a onda je započela priču koja mi je oduzela dah. Prema njenom opisu Silva City je prelijep zeleni grad koji odiše prirodom i čistočom. U samom njegovom centru nalazi se dio sa gradskim ulicama, općinom, ORBP, pijacom, školom i medicinskom ustanovom, te parkom. Ljudi žive dalje od toga, u kapsulama na stablima drveća. Svaka porodica ima svoju kapsulu, a veličina i unutrašnjost ovise od toga koliko je porodica bogata. One manje imučne žive u podnožjima stabala jer ne mogu da priušte opremu pomoću koje bi bile u stanju da sagrade kapsulu na drveću. Grad se dijeli na sfere koje se smjenjuju u koncentričnim krugovima oko glavnog središta sa navedenim ustanovama. Postoje četiri sfere. Njena kuća je u drugoj sferi u kojoj žive liječnici jer su njeni roditelji glavni liječnici u gradu. Prva sfera je za velikane i bogate, druga sfera je za liječnike, treća za naučnike, a četvrta je za čuvare koji ujedino predstavljaju živi štit oko grada i staraju se o tome da spriječe ilegalne ulaske u grad ili bijeg iz istog.
Živjela je luksuzno i lijepo i njeni roditelji su bili jako iznenađeni kada je ona položila ispit i završila školu za čuvara. Nadali su se da će biti poput njih, ali je priznala da su bili puno ponosniji na to što je postala čuvar jer biti čuvar u našem društvu značilo je čast i poštovanje i svaki roditelj je u svom srcu potajno htio da mu dijete bude hvaljen i dobar čuvar.
''Voljela bih da jednog dana vidim Silva City'' priznala sam joj, a ona je rekla da bismo možda nekada mogli otići tamo ukoliko gospodin bude išao na putovanje.
Bila sam iznenađena kako je kod njih sve uređeno i kako se zna ko koju funkciju obavlja. Nadala sam se tome danu i danu kada ću otići u bilo koji grad osim Busana jer sam imala osamnaest godina, ali nikada nisam vidjela ništa drugo do ovog grada i njegovog istočnog dijela tako da sam čeznula za tim. Nadala sam se i da ću jednom, makar i sa sedamdeset godina posjetiti Soul, koji je glavni grad naše otočne zemlje i vidjeti sve te ljepote o kojima su nam u školi govorili.
Za sada sam mogla samo sanjati, a i kako me je Dove obavijestila čekao nas je trening u šumi. Radovala sam se tome jer sam znala da će mi to maknuti misli sa svih tih gradova koje nisam vidjela. Napustile smo wc i uputile smo se prema dvorištu gdje je bilo dosta čuvara na jedan jako zanimljiv čas i na moju veliku lekciju za budućnost.