Leyla P. O. V.
Nanosim i posljednji sloj svog crvenog laka za nokte po kojem sam prepoznatljiva kada se oglasi kućni telefon. Iznervirano otpuhnem i krenem u hodnik. Nema mnogo ljudi koji me zovu na kućni. Zapravo, prilično mali krug čini svega pet ljudi. Moje najbolje prijateljice, sestra i roditelji. Bilo ih šestero. No, nakon što je otišao, izgubili smo svaki kontakt.
"Molim",rekla sam oprezno uzimajući slušalicu u ruku da ne pokvarim upravo nanešen lak..
"Leyla, nećeš vjerovati šta se dogodilo!",vrisnula je jedna od moje dvije najbolje prijateljice i natjerala me da instinktivno odmaknem slušalicu od uha. Džesika, poznatija kao kraljica drame. S njom se upustiti u razgovor značilo je završiti sa mnogo novih tračeva u glavi.
"Pucaj.",rekla sam zamišljeno i počela mahati rukama kako bi mi se lak prije osušio.
"Došao je!",rekla je i uzbuđeno.
"Ko je došao?",moj mozak nije radio ujutro, a nisam imala predstave ko je njena današnja meta.
"Victor je stigao, Leyla.",vrisnula je. Rukom sam u međuvremenu udarila o zid i uništila lak.
"Ma daj!",rekla sam iznervirano gledajući u uništen lak. Toliko o tome...
"Nisi uzbuđena?",čula sam ponovo Džesikin glas s druge strane.
"Zbog čega?",pitala sam i dalje gledajući u svoje nokte.
"Leyla, Victor je došao!",rekla je i tada me nešto poput bumerang udarilo u glavu. Kada je moj mozak procesuirao tu informaciju, moje ruke su počele da se znoje a srce nekontrolisano da mi lupa u grudima.
"Leyla? Još si tu?",pitala je Džesika. Svim sam se silama trudila odgovoriti joj, ali glasa jednostavno nije bilo. U transu sam odmaknula slušalicu od uha i prekinula vezu. Okrenula sam se i leđima naslonila na komodu dok sam pogled preusmjerila na veliko drveno stepenište ukrašeno ogradom bogatih biljnih motiva.
Vratio se... Victor, moj najbolji prijatelj od prvog razreda osnovne škole. Dečko koji mi je bio poput brata, s kojim sam provodila više vremena nego sa rođenom sestrom. Dečko koji me branio kada sam u šestom razredu, kao najveći štreber u školi, vječito bila omalovažavana od strane popularnih klinaca. Dečko koji se prebacio u ekonomsku srednju, samo kako bi mogli ići svaki dan zajedno u školu. On je bio dečko s kojim sam otišla na maturu, a ujedno i moj prvi poljubac... Dečko koji je samo dan nakon najljepše noći u mom životu otišao bez pozdrava i ostavio me samu, slomljenog srca.
"Gospođice Leyla, dobro ste?",ljubazno me pitala Emilija, naša kućna pomoćnica, i pridržala me za ruku. Vjerojatno sam izgledala kao da ću pasti u nesvjest, što nije bilo daleko od istine. Kada nisam odgovorila, povela me do kuhinje i smjestila na stolicu.
"Evo, to će vam pomoći.",rekla je i pružila mi čašu limunade. Otpila sam par gutljaja prije nego što sam se napokon vratila u stvarnost i usmjerila pogled na ugodnu djevojku. Bila je mlada, u ranim dvadestim godinama, par godina mlađa od mene. Došla je u ovu kuću zajedno sa svojom majkom. Kada je gospođa Rea, njena majka, umrla, rekli smo Emiliji da može ostati kod nas koliko god joj je potrebno. Sada živi u našoj kući i radi kao kućna pomoćnica. Ugodno sam joj se nasmijala na što se njeno lice opustilo.
"Dobro sam. Hvala ti, Emilija.",rekla sam joj i potapšala je po ruci.
"Ako Vam nešto treba, ja..."
"Emilija, u redu je. Bit ću u svojoj sobi.",rekla sam i uz kimanje glavom napustila sobu.
Koračala sam kroz dug hodnik smeđih zidova sa mnogo slika. Sa plafona su visili luksuzni lusteri sa imitacijom dijamanata po sebi. Sva vrata bila su drvena, jednake boje i izgleda, tako da bi se neko ko je novi vjerovatno izgubio u kući. Svaki kutak kuće odisao je luksuzom i skupocjenošću na čemu su moji roditelji inzistirali. Mrzila sam to.
Ušla sam u svoju sobu koju sam, jedino od cijele kuće, mogla podnijeti. Bijeli zidovi bili su okrašeni slikama i posterima iz novina koji su me vezali još za tinejdžerske dane. Na desnom zidu je bio veliki bijeli ormar, a na sredini sobe je bio krevet sa crnom posteljinom na kojoj su bile bijele tačkice. Ispred kreveta bio je veliki plazma tv koji je stajao na lakiranoj polici također bijele boje. Na desnom zidu bio je stol za šminkanje, ujedno i moj najdraži dio sobe. Mislim da svaka žena sanja da ima stol za šminkanje.
Nasmijala sam se na pomisao da mi je on uvijek govorio da previše vremena provodim šminkajući se. Tužno je to što sam nakon toliko godina svakog dana mislila na njega, kao da je sve podsjećalo na njega, na nas.
Sjela sam za stol i gledala u svoj odraz. Za djevojku od svojih dvadest i pet godina, sa fakultetom i karijerom, nisam izgledala nimalo sretno. Promjenila sam se mnogo od kada je otišao. Moja smeđa kosa sada je za pet centimetara duža i doseže mi do ramene tako što se stepenasto spušta. Zelene oči koje su nekada sijale neobjašnjivim sjajem,sada su bile puste, tužne. Moje usne već dugo nije krasio iskren osmijeh, tačnije, od dana kada sam pročitala njegovo oproštajno pismo.
I dan danas se sjećam svaka riječi. Glasilo je ovako:
"Malena,
sjedim i pišem ti. U mojoj sobi je mrak, gori samo noćna lampa. Znaš, ona koji si mu kupila za deveti rođendan da me ne bude strah spavati sam u sobi. Razmišljam o tebi, o nama. Mislim se, kako li ćeš reagirati kada ti kažem da odlazim na ko zna koliko dugo? Nisam plakao onog dana kada su mi roditelji umrli, jer si ti bila tu. Sada plačem, jer gubim i tebe. Ti si kao jedina svijetla tačka u mom životu, kao svjetlo na kraju tunela. Ne mogu podnijeti da te izgubim. Još pet dan,tiho šapućem. Samo još pet dana sam tu, Leyla. Ponudili su mi da igram za njihov košarkaški tim. Radit ću sa najbolje trenerima u ligi, moje ime će biti u novinama i bit ću na posterima, baš kao što smo jednom sanjali. Kada mi je trener Rees to rekao, bez razmišljanja sam pristao. Onda sam shvatio da to znači da se selim Los Angeles. Čovječe, svijet kao da mi se srušio pred očima. Nisam znao šta dalje. Biti u Lakers-ima bio je moj dječji san. Znao sam da bi ti bila ponosana kada bi znala. Nisam imao hrabrosti reći ti. Danas sam išao u školu da kažem treneru da odustajem. Rekao je da je to već gotova stvar i da nema šanse da mi dopusti da odustanem. Rekao je da se takva prilika pruža samo jednom u životu i da mi neće dopustiti da je prospustim. Idem dan nakon naše mature. Nadam se da ćeš mi nekada moći oprostiti, i ako ja sebi neću što te ostavljam ovako.
Voljet ću te vječno,
Tvoj Viktor!"
Pismo mi je ostalo urezano u glavu, vjerojatno i razloga što sam ga pročitala bar pet hiljada puta. Mislite da sam luda? Znam, moje najbolje prijateljice Džesika i Lisa složile bi se s vama. Ali, nisam bila luda. Stvarno nisam. Voljela sam ga, kao prijatelja, dečka, brata, i sve na svijetu. Moje srce je bilo slomljeno onog dana kada je otišao. Sada, kada je napokon sve u redu, kada sam odlučila da ga zaboravim i krenem dalje, on odluči da se vrati. Neće moći, Vikore! Previše sam ja suza prolila da bi ti samo tako ušetao u moj život. Neće moći!
Ding dong!
Zvono se začulo mojom kućom i prenulo me iz misli.
"Gdje je?!",čula sam svoje prijateljice kako viču dok glasno koračaju kroz kuću.
"Gospođica je...",no prije nego što je Emilija uspjela dovršiti svoju rečenicu, Lisa i Džesika našle su se u mojoj sobi uz glasan tresak vrata.
"Kakvo je to ponašanje?!",siktala je Lisa.
"Tako se ne javljati na telefon nakon što si mi prekinula.",nadovezao se Džesika.
"Umrle smo od brige!",nastavila je ljuto Lisa.
"Cure, cure!",prekinula sam njihovo vikanje i divljanje po sobi i obje su preusmjerile pogled na mene.
"Dobro sam. Ništa se nije dogodilo. Žao mi je što se nisam javljala.",rekla sam i tužno se nasmijala. One su mi uzvratile osmijeh i povukle me u čvrst zagrljaj.
"O, dođi!"
"Oprosti mi. Znala sam da ćeš tako reagovati. Nisam ti smjela to reći preko telefona.",rekla je Džesika tužno.
"Nisi ti kriva.",uvjeravala sam je. Tada se oglasila Lisa, glas razuma naše grupe.
"Niko nije!"rekla je i odvojila se iz zagrljaja. Sjela je na krevet,a mi smo ponovile njenu radnju.
"Leyla, ne možeš se tako ponašati.",rekla je Lisa. Džesika je potvrdno kimnula glavom.
"Lisa ima pravo. Ne možeš dopustiti da te taj kreten uništi još jednom. Pokazao je koji skot može biti. Ne upuštaj se u to opet.",rekla je.
"Znam cure. Samo... Bila sam u šoku kada sam čula da se vratio nakon toliko vremena. Mislim, nisam ga očekivala.",rekla sam tužno zureći u poster našeg omiljenog benda koji smo zajedno zalijepili kada nam je bilo šesnaest godina.
"U redu, sada kada smo to riješile. Mislim da znam šta nam je činiti...",rekla je Džesika na što smo se sve tri pogledale.
"Šoping!",rekle smo u glas.
"Ipak, subota je. To je već postala kao tradicija... Šoping subotom!",rekla je veselo Džesika i sa kreveta pokupila svoju novu rozu torbicu koju smo kupile prošli vikend. Ta malena torbica u stilu devedestih odlično je pasala uz njene široke jeans hlače i kratku majicu bijele boje bez rukava. Ona je bila tipična popularna djevojka. U srednjoj su je svi znali. Bila je glavna navijačica, i svi dečki bi ubili da budu s njom. Ipak, imala je svega jednu veze sa kapetanom ragbi tima koja je neslavno završile. Poslije toga ništa nije bilo ozbiljno. Sada je sama i radi kao sekretarica direktora firme koja se bavi dizajniranjem i proizvodnjom obuće. Uvijek se razlikovala od mene i Lise. Njena plava kosa i oči boje okeana uvijek su se isticale.
Ni Lisa nije zaostajala za njom. Sa svojom prirodno crvenom kosom i zelenim očima i mogla je imati dečka kojeg poželi. Samo, nije željela... Ona je poslije svog zaručnika, koji je prije par godina ostavio zbog osam godina starije žene, izgubila vjeru u ljubav. Od tada je hladna za muški rod. Radi kao advokat i vrlo je pametna. Ona nam uvijek daje racionalna riješenja jer Džesika i ja nešto uništimo na dnevnoj bazi.
"Idemo!"rekla je Lisa i podigla ključeve svog novog auta koje je kupila od sopstvenog novca. Sivi auto nije bio ništa posebno, ali bio je njena prva velika stvar koju si je samostalno priuštila, što je bilo važno.
"Da!"rekla sam i sa stola brzinski zgrabila svoj mobitel i krenula za njima.
Nema ničega što jedan dobar šoping sa prijateljicama ne može popraviti!