Lorie je uzdahnula, otvorila vrata i zakoračila napolje. Svi unutar njene male kuće još uvijek su bili u carstvu snova, ali ona više nije mogla spavati. Imala je tu neku ludu potrebu da ide. Da korača. Udahne malo zraka. Njen dom ju je gušio. Bijeli zidovi su je pritiskali dok konačno nisu istjerali zrak iz njenih pluća. Sve uspomene koje je ikad stvorila su je udarile i ona nije više imala snage da se brani. Njene ruke su bile bespomoćne u borbi protiv nevidljivog protivnika. Iako je vidjela bila je slijepa. Iako nije bila neki borac, nije bila sigurna da postoji osoba koja se mogla boriti protiv prekomjernog rada njihovog mozga. Taj mali organ imao je toliko municije i pucao je iz svih pravaca. Morala je otići.
Nebo je mijenjalo boju i postajalo svjetlije, ali ona to nije primjetila. Sve te predivne nijanse koje su se mijenjale na tom nebeskom prostranstvu ostale su neopažene. U svom mraku je hodala tim osvjetljenim putevima i da je bilo ljudi na njenom putu, nije sigurna da bi ih vidjela. Nije bila ni svesna gdje je noge vode, na njih kao ni na svoj um nije imala utjecaja. Hodala je tamo kud su je nosile, nekim nepoznatim putem, ali njeno srce je dobro znalo gdje ide. Njena duša žudjela je za tim. Hodala je dok joj mišići nisu počeli davati znakove da je prešla veliku udaljenost. Iako je osjećala bolove, nije prestajala praviti korake. Kada je trepnula vidjela je da je zora već svanula. Stala je i okrenula se oko sebe zbunjena, skoro pa izbezumljena. Nije znala kako se našla tu, svega čega se sjećala bio je izlazak iz kuće. Sav put koji je prešla bio je samo izmaglica u njenom sjećanju. Kao vjetar, osjetila ga je, ali vidjela nije. Stopala su joj gorjela i članci su je boljeli. Pogledala je prema svojim stopalama i vidjela kroksice koje je dobila od Jake i Jane za rođendan. Nije bila ni svjesna da ih je obukla. Prešla je pogledom preko sebe i ugledala šareni donji dio trenerke i bijelu uflekanu majicu koju je koristila za spavanje. Nije imala torbu, niti bilo šta na sebi. Podigla je pogled prema radnji ispred koje je stala i vidjela prelijepu šarenu cvjećaru. Okrenula je glavu prema lijevo i dah joj je stao. Pokušala je duboko udahnuti, ali zrak joj je prekinut na pola udaha. Nagnula se naprijed i naslonila dlanove na koljena i spustila glavu. Drhtala je, ali to nije bilo od ugodne svježine koja se osjećala u zraku.
„Gospođo, jeste dobro?" upitao je tihi, zreliji glas s njene desne strane. Lorie je polako podigla glavu. Kroz zamućene oči vidjela je ženski lik pa je trepnula kako bi mogla jasnije da vidi. Tu je stajala starija žena koja je nosila mudrost i ljubav u očima i očito joj ova scena nije bila neobična. Mora da je vidjela mnoge ljudske patnje i bol na ovom mjestu. Lorie je pokušala da progovori, ali jednostavno nije imala riječi. Njeno suho grlo nije htjelo da napravi zvuk čak ni kad je teško progutala kako bi ga ovlažila. Starija žena je nestala u radnji i nakon par trenutaka vratila se s par ruža i pružila joj. Lorie se polako ispravila i posegnula za njima. Otvorila je usta da progovori, ali žena je podigla ruku i zaustavila je.
„Idi sine, položi ih i olakšaj dušu."
Lorie je samo klimnula glavom, dirnuta, ali i zahvalna na staričinoj pronicljivosti. Stajala je tu neko vrijeme nakon što je starica nestala preko praga svoje male radnje i još uvijek je osjetila njen pogled na sebi. Tražila je snagu u svojoj nutrini da pređe ulicu i zaputi se tamo gdje su je um i noge doveli. Okrenula se i gledala to mjesto. Osjetila je srce kako joj lupa u grlu i konačno udahnula i prešla preko ulice. Prošla je kroz otvorena, bijela vrata metalne ograde i koračala.
Njene drhtave noge su jedva imale snage da nose njen trup i svaki korak zahtjevao je mnogo napora kako bi ga napravila. Iako je na tom mjestu samo jednom bila, dobro je znala gdje se nalaze. U njen mozak urezana je slika kad su njeni roditelji spušteni u hladnu, crnu zemlju, ispod hlada koje je bacala krošnja razlistanog drveta. Otišli su skupa, onako kako su im duše i došle na ovaj svijet. Dobro se sjećala svakog prolaza i tačne lokacije gdje se nalaze.
Trnje ruža koje je u čvrstom stisku nosila u rukama zabijali su se u njene ruke, ali ona nije osjetila to. Trenutno nije osjećala ništa sem onog bola u duši. Njene oči su se punile suzama iako nije bila ni blizu tih mramornih kamenja koja su nosila imena njenih roditelja. Osjetila je kako joj voda curi iz nosa i brada podrhtava i pokušala je duboko udahnuti, ali nije mogla. Pri svakom udahu osjećala je sve veću bol. Vid joj je bio zamagljen dok je prolazila pored svih tih ljudi koji su nekad krasili ovu zemlju, kada je prošla pored malog groba ne većeg od metra stala je i pokušala da udahne, ali njeno grlo se zatvorilo. Zrak nije dolazio do njenih pluća i glava joj se zanjihala, a vid zamutio. Zakoračila je naprijed i posrnula, uhvativši se za teški mramorni kamen koji je bio u njenoj blizini. Naslonila je čelo na tu hladnu bijelu površinu i pustila suzama da teku. Njeno srce pucalo je od bola, zbog ovoga se nije ni usudila doći ovdje svih tih godina. Ponestalo joj je snage u rukama i jedna ruža spade na pod, ali ona nije mogla da se pomakne.
Neko vrijeme je stajala tu pokušavajući da se sabere. Iako je imala želju da sama dođe na to mjesto, već se kajala jer joj je trebala sva podrška koju je mogla dobiti. Duboko je udahnula, onoliko koliko joj je bol dopuštao i polako se uputila niz stazu koja ju je vodila prema malom komadu zemlje koji je čuvao sve ono što je voljela više od života. Koračala je tom stazom okruženom mramornim kamenjima koji nisu imali kraja. Toliko voljenih koji više nisu tu. Osjećala je neki nemir u sebi, tugu zbog svih onih koji su morali ispratiti nekog voljenog na onaj svijet. Nikad nije razmišljala o smrti kada je bila mlada. Nije mislila da će tako brzo izgubiti mlade roditelje koji samo što su započeli život. Nikad nije mogla da pomisli da će jedan dan da ih vidi i sutra da ih ne bude. Mislila je da će doživjeti njihovu starost, gledati njihove bore i uživati u vremenu provedenom s njima. Mnogo je planova i želja imala. Sve je to palo u vodu u jednoj sekundi. Život koji je trebao trajati još godinama, završio je i prije nego je počeo.
Lorie je podigla pogled i ugledala poznato drvo i jecaj je izašao iz njenog suhog grla. Čvrsto je stisnula ruže u rukama i koračala. Kada je vidjela dva mramorna kamena koja su joj bila urezana u pamćenje srce joj se još više slomilo. Koračala je ikao nije imala snage da ide prema njima. Svakim korakom prsa su je stezala. Kada je došla na korak do malog mjesta koji se nalazio između njihovih grobova, njena koljena su popustila i pala je na zemlju dočekavši se na koljenima. Glava joj je pala naprijed i ruže ispale iz ruku. Suze su same padale, nove, koje su nosile više osjećaja. Podigla je obje drhtave ruke i prešla preko bijelih, hladnih površina oba groba. Otvorila je usta da izgovori nešto, al grlo joj je bilo previše stisnuto, pa ih je zatvorila. Tijela njenih roditelja prekrivala je crna zemlja i hladni kamen. Cijeli njihov život stao u rupu od metar sa dva, a bili su veći od života. Podigla je pogled i prešla preko svih tih istih mramornih kamenja koji su nosili imena različitih ljudi. Ali, ovdje, na ovom mjestu svi su bili isti. Samo mramorni kamen koji nosi njihovo ime govorio je o toj različitosti. I ona linija između godine rođenja i smrti predstavljala je njihov život. I svi mi koji ih nismo poznavali nećemo znati kakav su život vodili, ko su bili, koju školu završili. Tu na tom mjestu su svi bili jednaki.
Milovanje tih hladnih površina na trenutak je smirilo njeno slomljeno srce pa je uspjela udahnuti. Osjećala se blizu njima iako oni nisu bili tu. Ali bilo je uspomena i njihova imena stajal su tu uklesana. I duboko u sebi se Lorie molila da su i njihove duše tu, da je vide i da će čuti ono što im ima reći. Udahnula je onoliko koliko joj pluća dozvoljavaju i konačno progovorila.
„Mama. Tata. Lorie je", izgovorila je tiho. Samo izricanje tih riječi bilo je bolno. „Došla sam. Znam da me nije bilo dugo vremena, ali u mislima sam uvijek bila s vama", rekla je i udahnula. Suze, kojima očito nije bilo kraja, su padale niz njeno lice. Sjela je na svoja stopala i uzdahnula.
„Molim vas, oprostite mi", kroz suze je rekla. „Oprostite mi što sam bila nesmotrena i svojeglava i što sam vas ubila", kroz jecaj je izgovorila dok su joj prsa gorjela. „Mila moja. Majko moja, da samo znaš koliko mi nedostaješ. Koliko mi fali razgovor s tobom. Da naslonim glavu na tvoja bedra i da pričamo o svemu. Fali mi tvoje milovanje, tvoj osmijeh. Sreća koju si širila. Ljubav koju si nosila u očima. Moj Bože, kako mi samo nedostaješ. Nikad nisam pomislila da ću jednog dana ostati bez tebe. Znala sam da će se to jednog dana desiti, ali nisam očekivala tako brzo. Nedostaješ mi. Bila si moja prijateljica, majka, moj saputnik. Bila si sve što sam ikada željela biti i što nikad neću uspjeti da ostvarim. Mati moja draga, evo tvoje Rori, slomljena i sama na ovom svijetu", govorila je Lorie i naslonila obraz na hladni kamen koji je obrubio grob njene majke. Osjećala se slomljeno i bez volje da više živi. Nije željela da bude sama. Željela je biti s njim. Tako naslonjena pružila je ruku prema grobu koji je bio nasuprot nje. "Oče. Tata. Sve moje", govorila je Lorie i milovala kamen koji je krasio grob njenog oca. "Nedostaje mi tvoj miris, tvoj osmijeh. Nedostaje mi tvoj pogled pun ljubavi i što si uvijek našao razlog da budeš ponosan na mene čak i kad to nisam zaslužila. Nedostaje mi tvoja snaga i okrilje. Zagrljaj. Sve mi tvoje nedostaje", govorila je Lorie dok je suzama kvasila kamen na koji je naslonila obraz. Neko vrijeme je u tišini sjedila tu. Nije ni sama znala koliko je vremena prošlo. A onda je osjetila bijes koji je svakom minutom rastao u njoj. Ispravila se i počela plakati od ljutnje. Bijes nije bio usmjeren prema nikom drugom osim prema njoj samoj. I nije mogla da shvati kako joj je neko mogao reći da ona nije kriva, naravno da je.
"Da nisam pobjegla, ne bih morala da se vraćam vama na ovo mjesto" glasnije je rekla i rukama pokazala preko groblja. „Da sam bila bolja kćer ne bih vam zadala toliko brige i natjerala vas da krenete da me vidite. Samo da sam malo razmislila i da nisam bila tvrdoglava, vi biste još uvijek bili tu. Vaša tjela bi bila topla, a zemlja bi bila pod vašim nogama" rekla je Lorie skoro vičući. „Samo da nisam pobjegla. Da sam ostala i borila se. Samo da vas nisam ubila" viknula je, a njen glas je odjeknuo kroz to tiho mjesto. „Ja sam vas ubila. Uništila vašu budućnost i promijenila sve. Ja", vikala je Lorie i udarala se dlanom od prsa. „Ja sam sve kriva." Suze su klizile niz njeno lice i nisu imale namjeru da presuše. Njeno srce je lupalo kao ludo, tijelo drhtalo, a duša polako umirala.
Iako joj je bilo potrebno da to kaže, sada kada je izgovorila na glas, svi su znali da je ona ubica. Nije joj bilo nimalo lakše, bilo joj je čak i gore. Osjetila je mučninu u stomaku i ugledala je svjetlace pred očima. I onda više nije vidjela ništa. Samo tama.
*
Joel je lupkao rukama po volanu i tiho psovao spore vozače koji su blokirali put. Žurio je da pronađe Lorie. Njegova duša znala je da joj je potreban jer je znao gdje je otišla. Duboko u srcu se nadao da je pogriješio. Kada je prije pola sata pokucao na vrata njene kuće i zatekao izbezumljenog Davida i uplakanu djecu, Joelovo srce prestalo da kuca. Kada mu je David rekao da je nema i da su joj telefon i torba tu, Joel je osjetio paniku. David je čvrsto držao mobitel u ruci, članci su mu pobijelili od jačine stiska i bio je na pragu da kontaktira policiju, ali Joel je ubjedio u suprotno. Rekao je Davidu da će je pronaći i otišao u auto. Jačina kojom je startao ostavila je tragove guma na cesti, ali nije ga bilo briga.
Krenuo je posjetiti Lorie jer je danas godišnjica smrti njenih roditelja i htio je da joj skrene pažnju s toga. Ni sam to nije znao dok mu majka nije napomenula. Htio je da joj bude rame za plakanje ako bude potrebno. Jednostavno je htio biti tu za nju, ali nje nije bilo.
Kada je došao nadomak groblja, Joel se nepropisno parkirao, ali nije ga bilo briga. Zalupio je vrata za sobom i brzim korakom hodao dok ju je pogledom tražio. Nije znao tačnu lokaciju iako ih je jednom posjetio da im se izvine zato što je povrijedio Lorie. Tražio je njihov oprost i duboko se nadao da ga je dobio. Izbezumljen i uznemiren je prelazio pogledom preko svih tih grobova. Kad je začuo vikanje njegovo tijelo se ukočilo. Nedaleko od njega, na zemlji sjedila je Lorie i udarala se rukama u prsa. Njegovo srce se slamalo od količine boli kojom je izgovorila te riječi, ali i zbog onoga što je govorila. Trepnuo je tačno u trenutku kada se Lorieno tijelo zanjihalo i krenulo da pada. Joel je u sprintu krenuo prema njoj.