Sa svakim napravljenim korakom, Lorie je osjećala tu toplotu na donjem dijelu leđa. Joel nije sklonio ruku čak ni dok su hodali stazom do parkinga. Osjećala je trnce kako joj prolazi kroz tijelo i postala svjesna da se skoro pa prlijepila lijevom stranom svoga tijela uz njegovo. Polako se odmaknula i osjetila kako joj se rumenilo penje uz obraze. Uvijek je tako reagovala u njegovoj blizini. Bilo je to nerazumno i pomalo neprilično za ljude koji se više ne poznaju. Ali tijelo samo od sebe reaguje, ponavlja pokrete koje je nekad davno radilo.
Tišina među njima je bila zaglušujuća iako je privlačnost koja je strujala između njih pucketala od pulsiranja. Joel je zube zario u donju usnu kako bi se suzdržao od toga da nešto glupo kaže, a bio je siguran da će reći kakvu glupost jer mu je u mozgu bila pomutnja. Osjećao je taj miris vanilije i tijelo mu je odgovorilo na to. Bilo je uzburkano i živo. Kada su stigli do auta, otvorio joj je vrata i kada je sjela u zavaljeno sjedište, polako ih zatvorio. Duboko je udahnuo i zaobišao auto trljajući dlanove od bedra od nervoze. Da, bio je muškarac, ali trenutno je u sebi probudio zaljubljenog pubertetliju koji se uvijek pojavljivao u njenoj blizini. Stao je pored vozačevih vrata i s dubokim udahom konačno ih otvorio. Sjeo je u crno kožno sjedište i zatvorio vrata. Taj mali zatvoreni prostor ispunio je miris vanilije i pokušao je pronaći neku distrakciju kako bi se mogao koncentrisati na vožnju. S toga je upalio radio i kako uvijek bude, najgore se osramotite onda kada najmanje želite.
Kroz zvučnike je prostrujila dobro poznata melodija i Joel je zabacio glavu i zaječao. Call Me Maybe od Carly Rae Jepse. Zatvorio je oči i odmahnuo glavom u nevjerici. Pokušao je da joj se pokaže kao muškarac, a ne dječak kojeg je poznavala, ali očito je sudbina imala druge planove u tom njegovom dokazivanju. Kad je začuo kikotanje, otvorio je desno oko i pogledao prema Lorie. Oči su joj sijale od nestašluka, a na usnama je držala ruku i s očitim naporom pokušala da ostane ozbiljna.
„Slobodno se smij. Da nemam želju da propadnem u zemlju vjerovatno bi se i sam smijao", rekao je Joel još uvijek u nevjerici.
„Hmm. Nevjerovatan ukus imate za muziku, mladi gospodine. Baš, onako muževan, u skladu s vašim godinama. Zadivljena sam", rekla je Lorie ozbiljno, a glasu joj je osjetilo veselje.
„Ooo, sakrkazam vam nikako ne priliči, mlada gospođice. Dokazaću vam da je ova pjesma itekako u skladu s mojim godinama", rekao je Joel i konačno pokrenuo auto.
Dok god je pjesma trajala on je svim glasom pjevao tekst. Lorie je morala priznati da se dobro nosio s tekstom iako pola nije čula od smijeha. Nije se sjećala kad je bila tako sretna, čak je mislila da je zaboravila kakav je to osjećaj.
Kad je pjesma završila počela je pjesma od koje joj je srce zaigralo. Every breath you take od The Police, pjesma koja ju je uvijek podsjećala na njene roditelje. To je bila najdraža pjesma njenog oca i kad bi je god pustili na radiju uhvatio bi njenu majku za ruku i plesao s njom po sobi.
Pred očima joj je prolazila slika kako njen otac podiže ruku njene majke u zrak i vrti je po sobi i pjeva onim baršunaštim, melodičnim glasom. Iako je bilo bolno, to je bilo lijepo sjećanje. Osjetila je poznato stezanje u grudima i kako je oči peckaju. Iako je trenutak prije plakala od smijeha sad je ta suza što je kliznula niz njen obraz nosila potpuno druge emocije. Brada joj je drhtala i borila se svim silama da ne zajeca tu u autu. Zarila je zube u usnu i desnom rukom se čvsto čuvala za rukohvat.
Kada je osjetila dlan na svom bedru podigla je pogled prema zabrinutom licu koje je gledalo u nju.
„Jesi dobro?" upitao ju je Joel na što je Lorie uspjela samo klimnuti glavom. U tišini su slušali pjesmu i kada je konačno završila Lorie je uspjela udahnuti.
„Nisam pitao gdje idemo?" upitao je Joel još uvijek držeći ruku na njenom bedru. Nije imao snage da skloni ruku, nije ni želio da to uradi.
„U staru halu iza škole. Imam sastanak tamo", tiho je rekla Lorie gledajući kroz prozor i kako bi sebi skrenula pažnju od njegovog dodira. Iako ih je dijelila tkanina, skoro da je osjetila taj dodir na goloj koži. Kada se tišina produžila okrenula je glavu prema njemu i vidjela nabrane obrve i zamišljeni pogled.
„Šta je bilo?" upitala je zabrinuto Lorie.
„Misliš u onu ciglanu s desne strane?" upitao je Joel.
„Aha. Zašto pitaš?" upitala je zaintigrirana Lorie.
„Zato što i ja imam sastanak tamo", rekao je Joel i oni su pogledali jedno drugo u oči. Lorie je odmahnula glavom i okrenula se prema prozoru. Šansa da oboje idu na isti sastanak je bila minimalna.
Nakon pola sata vožnje, stigli su na odredište. Joel je ugasio auto i iskoračio dok je Lorie pokušala skinuti pojas on je već otvorio vrata s njene strane. Pružio joj je ruku koju je ona svojom drhtavom uhvatila i pomogao joj da izađe iz tog niskog auta. Lorie je duboko udahnula i pokušala ispraviti odjeću zatim zakoračila prema malom puteljku koji je vodio do ulaza. Dvije osobe nisu mogle ići jedna pored druge pa je Lorie krenula prva, a Joel ju je pratio u stopu. Kada su došli do blindiranih metalnih vrata Lorie je pozvonila i pomjerala se sa stopala na stopalo u iščekivanju rastanka od Joela. Njegova blizina pomutila joj je mozak. Kada je osjetila dlan na svojim leđima ukočila se i onda pogledama u Joela preko ramena. Joel je gledao u nju s podignutim obrvama kao da je pita šta je problem. To je pozicija u kojoj ih je našla osoba koja je otvorila vrata, Joelov menadžer.
„Oh, vidim vi ste se već upoznali. Super. To će nam uštediti mnogo vremena. „Pođite za mnom", rekao je James i napravio korak unazad kako bi propustio dvije zbunjene prilike kroz ulaz. Lorie je nesigurno zakoračila i krenula tamnim hodnikom prema mjestu svog sastanka i svako malo zbunjenim pogledom preko ramena gledala u Joela i Jamesa kako je prate. Kada je došla do novih vrata, snažno ih je gurnula dobro se sjećajući da treba primjetniti silu kako bi ih otvorila. Svjetlost s druge strane vrata ju na trenutak zaslijepila pa je treptala i pustila oči da se priviknu. Osjetila je ruku na leđima kako je blago gura naprijed. Okrenula se i pogledala u Joela koji je imao blagi osmijeh na licu i tek tad je postala svjesna da se zaustavila i s tim potezom zaustavila i njih. Koraknula je naprijed i posmatrala scenu ispred sebe. Ta velika hala u kojoj su se održavale utakmice nije više ličila na sportsku dvoranu. Svjetla su okruživala to crveno sportsko auto koje se nalazilo u sredini. Oko njega su bili ljudi koji su ga brisali krpom dok su drugi postavljali rekvizite po sceni oko auta. S druge strane stajao je fotograf koji je svako malo gledao kroz objektiv i usmjerava ljude. Lorie je zadivljeno stala i gledala sve to.
Joel je ukočen posmatrao prizor ispred sebe. To je njegovo auto. Njegovo auto oko kojeg su se svi ti ljudi zabavili. Okrenuo je glavu prema Jamesu i podigao obrvu kao da ga pita koji đavo se ovdje događa. Joel nije volio ljude oko svoga auta. Pogotovo ne ako u rukama drže bilo šta.
„Dođite, pošto ste se već upoznali idemo do stola da nešto popijemo i da vidimo kako su gospođica Lorie i njen tim to zamislili", rekao je James i pogurao ih oboje prema malom stolu u kutu hale. Lorie je hodala i posrtala jer je pokušavala istodobno da hoda naprijed i preko ramena gleda nazad u scenu, a Joel ju je čvrsto uhvatio za lakat kako bi je usmjeravao i čuvao da ne bi glavom završila na podu. Joel još uvijek nije znao zašto je njegov auto tu i je li mu James uopšte govorio o čemu se radi kad mu je rekao za ovaj zadatak. Joel je imao tu tendenciju da se isključi iz okolnog svijeta kada razgovor postane dosadan, a svaki razgovor s Jamesom je bio baš to.
Kada je smjestio Lorie na klupu sjeo je pored nje i gurnuo je ramenom. Ona je s osmijehom se okrenula i opet vratila pogled na dešavanja s druge strane hale. Joel je uzdahnuo. James je sjeo na klupu preko puta njih i pogledom tražio nekoga.
„Ah, evo je ide", promrljao je James.
Joel je okrenuo pogled prema toj starijoj, gracijoznoj ženi koja je išla prema njima. Bila je u crnoj, uskoj suknji do koljena, s bijelom košuljom i biserima oko vrata. Kada je Joel pogledao u to lice na trenutak je ostao zapanjen. Trepnuo je par puta pa pogledao u Lorie, pa opet u tu ženu, pa opet u Lorie. Joel je vratio pogled na tu stariju verziju Lorie.
Lorie je na trenutak okrenula glavu prema Joelu i vidjela da mu je nešto zaokupilo pogled pa i sama svoj usmjerila u tom pravcu.
„Tetka!" Skočila je sa klupe i otišla do žene koja je bila njeno uočište. Obavila je ruke oko i zagnjurila nos u vrat i dobro udahnula poznati miris. Miris koji je nosila i njena majka.
„Otkud ti ovdje?" upitala je Lorie gledajući u te mile tamne oči. Nježna, starija ruka se podigla, obuhvatila joj lice i pomilovala je palcom po obrazu.
„A došla sam da vidim svoju unučad koju ste ti i onaj neotesani David poveli sa sobom i ostavili me samu tamo", rekla je Lorelai i napučila usne. Lorie ju je blago udarila po ramenu i nasmijala se.
Lorelai je Lorie dovela do Jamesa.
„Pričala sam ti da sam se srela sa starim prijateljem koji bi nam mogao pomoći oko tvoje naslovnice i da ima savršenog modela za nju", rekla je Lorelai ponosno na što je Lorie klimnula glavom. „E pa zato sam ovdje, da konačno i to završimo. Naslovnica za novu knjigu, a i promo materijal će biti obavljen danas. Ovo je za obostranu korist i reklama za obje strane. Znaš li koji će ovo samo bum biti. Već vidim naslove", rukom je napravila polukrug u zraku.
„Poznata Lorie McGeorge i super uspješni vozač skupa u novom projektu", izgovorila je Lorelai pokušavajući imitirati radijske voditelje.
Lorelai se zatim okrenula prem Joelu koji je samo sjedio na klupi s prazim izgledom lica. Došla je do njega i pružila ruku.
„Mi se nismo upoznali. Lorelai, Loriena tetka. Pogledaj Lorie kako zgodan momak. A vi ste?" upitala je Lorelai s osmijehom.
Joel se ispravio i pružio ruku. „Joel", bilo je sve što je rekao
„Joel?" upitala je Lorelai i pogledala u Lorie.
„Joel Doonesbury, tetka",rekla je Lorie
„Ahh..." bilo je sve što je Lorelai izgovorila i osmijeh je nestao s njenog lica.