S dvije male ručice u svojim dlanovima Lorie se uputila niz ulicu prema prodavnici ručno pravljenih čokolada. Bio je to jedan od onih objekata za kojim je žudila nakon što ih je opisala u svojim pričama. Mnogo njenih likova je pronašlo ljubav tu, a njoj je trenutno trebalo sva moguća ljubav koju može dobiti, pa makar bila u obliku čokolade.
Dječica su prstom pokazivala svaku novu radnju koju su prošle i divila se šarenilu.
„Znate da Alabama ima najveću stolicu ikada izgrađenu?" upitala je Lorie. Dva mala znatiželjna lica su se podigla prema njoj. Lorie je uživala u stvaranju priča pa tako je započela s ovom.
„To je stolica za jednog diva što živi u ovim krajevima, izlazi samo kad je pun mjesec i sjedne na tu stolicu i posmatra grad. U ruci uvijek ima svjetiljku i čuva nas od mraka tokom tih dana. Primjetićete onih noći kad je mjesec okrugao k'o lopta da se vani bolje vidi."
Djeca su vibrirala od uzbuđenja i otkrića nečeg novog.
„Šta je div?" upitala je Jane.
„Div je jedan veliki, veliki čovjek", odgovorila je Lorie.
„Koliko veliki? K'o tata?" upitao je Jake.
„Ih, vaš tata je mrav za njega", odgovorila je s osmijehom Lorie i podigla pogled kako bi gledala kuda hodaju.
„Veći od tate??" upitala su djeca u glas.
„Puno veći. Pokazala bih vam ga, ali trenutno spava. Mada možemo otići vidjeti stolicu ako vam tata bude za."
Djeca su oduševljeno klimala glavom i šutila cijelo vrijeme dok su hodali zamišljajući kako izgleda taj veliki čovjek.
Lorie je razmišljala o poslu koji sutra mora obaviti. Njen menadžer je pomislio da bi bilo pametno da iskoristi putovanje kako bi završila neka istraživanja za novu knjigu koja treba uskoro da izađe i da se konačno odluči kako će izgledati. Iako je bila pod pritiskom izdavačke kuće Lorie nije mogla da piše danima prije dolaska. Falio joj je još jedan preokret kako bi mogla da završi, ali ništa joj nije padalo na pamet. Mogla je da ubaci još neku bivšu djevojku ili neku nesreću i da pošalje glavnog lika u bolnicu, ali to joj je već bilo previše. Nije mogla da se sjeti ničega novog jer joj je mozak bio ispunjen Joelom. Zatresla je glavom i vratila pažnju na put kojim su hodali.
Vrijeme je za razliku od zadnjih par dana bilo sunčano i to sunce je izmamilo ljude vani. Mnogo njih ju je s pažnjom posmatralo, ali glumila je da ih ne vidi. Nije bila sigurna da li im je bila zanimljiva zbog djece ili što im se činila poznatim, a možda i zbog toga što su saznali da je ona ta „poznata" spisateljica koja je dovela sve te ljude tu. Ona se uopće nije osjećala poznato, čak niti spisateljicom. Duboko u sebi je ona bila osoba koja voli da stvara neke nove svjetove i znala je da to prenese riječima na papir. Nije svaka njena knjiga bila uspješna, baš naprotiv. Prve knjige su bile pravi neuspjeh. Uprkos svim tim negativnim kritikama bila je potrebna ona jedna prava, pozitivna da je pošalje na vrh. Čuda ne čini masa, već samo jedna osoba koja vidi drugačije od ostalih.
Kada su došli ispred plavog izloga kojeg se dobro sjećala Lorie se morala nasmijati. Mnogo sjećanja ju je vezalo za ovu malu radnju, bolnih sjećanja koja je željela na trenutak zaboraviti, pa je odlučila stvoriti nova s ovo dvoje djece koja su pustila njenu ruku i naslonila lice na staklo. Zadivljeno su posmatrali sve te delicije izložene da privuku pažnju.
„Lorie, vidi. Hello Kitty", rekla je Jane dok je zadivljeni Jake samo šutke posmatrao.
„Hoćete da uđemo unutra i vidimo šta sve ima?" upitala ih je Lorie tiho i za odgovor je dobila vrisak. Rukom je gurnula vrata i odmah se osjetila hladnoća koja je uvijek bila prisutna u tom objektu. To nije smetalo malim tijelima da se proguraju pored nje i krenu u istraživanje. Zvončići iznad vrata su ih najavili pa se stari gospodin George pojavio iza pulta. George je po godinama mogao da joj bude djed, ali nije tako izgledao. Njegova sijeda kosa bila je uvijek bila sređena. Lice glatko obrijano, a osmijeh nikad nije silazio s tog okruglog lica. Nosio se kao pravi gospodin, uvijek u ispeglanoj bijeloj košulji s crnim hlačama na peglu. Rukavi su uvijek bili čisto bijeli sa srebrenim manžetnama. Lorie je bila sigurna da još uvijek nosa iste crne kožne cipele koje je godinama nosio. Jednom ga je upitala zašto ne kupi nove, ima novca, na što joj je on rekao da ljudi olako odbacuju sve staro. Kako ljude tako i predmete. Zašto bi zamijenio nešto što mu odgovara s nećim na što će se morati naviknuti. Nije imalo smisla. Lorie se nasmijala na to sjećanje.
George je pogledao u tu mladu ženu koja je ušla u njegovu malu prodavnicu i ostao zatečen. Osjećao je kao da doživljava dejavu. Toliko puta je ta mila djevojka dolazila tu što s roditeljima tako i sama. Nakon što mu je njegova mila supruga preminula, mlada Lorie je bila jedino tračak sreće koji je imao u to vrijeme. Znala je nakon škole da dođe tu i sjedi na barskoj stolici s njegove strane pulta na kojem su izmišljali nove mješavine tople čokolade. Dječiji osmijeh odzvanjao je tom malom prostorijom i punila njegovo srce.
„Lorie?" tiho je izgovorio George.
Lorie je s sramežljivim osmijehom podigla ruku i mahnula.
„Zdravo, gospodine George", rekla je tiho.
„Bože, djevojko, dođi ovamo", s glasom ispunjenim emocijama rekao je George i obišao pult. Brzim korakom došao je do nje i snažno je obuhvatio rukama. Lorie je polako podigla ruke i spustila na leđa tog čovjeka koji je bio u svakoj uspomeni njenog djetinstva. Možda joj nije bio u krvnom srodstvu, ali u duši joj je bio djed kojeg nikad nije imala. Naslonila je glavu na njegova prsa i slušala otkucaje tog snažnog srca.
„Nedostajali ste mi", jedva čujno je rekla na što se njegov stisak pojačao da je Lorie mislila da će joj sve kosti popucati. Jedna usamljena suza kliznula je niz njeno lice i ona je pustila da pada.
„Ah, malena, nedostajala si mi više nego možeš zamisliti." Spustio je ruke na njena ramena i blago je odgurnuo od sebe i gledao u njeno vlažno lice. Zatim ju je opet povukao sebi i spustio dlan na njen potljak i stisnuo snažno uz sebe. Lorie je duboko udahnla i nosnice su joj bile ispunjene poznatim mirisom. Pino Silvestre, parfem koji je bio njegov zaštitni znak. Osjetio se miris borovine, limuna, muškantnog oraščića i na kraju miris tamne čokolade koja ih je okruživala. Bio je to miris koji je Lorie povezivala sa srećom. Čudan je bio ljudski mozak. Spoji prostor, vrijeme i miris u jedan dio mozga i stvori memoriju. Tako se Lorie u ovih par godina odsustva sjećala George svaki put kad bi osjetila miris borovine, miris koji je povezivala sa njim, svaki put osjećala sreću nakon toga. Kad je pisala uvijek je palila svijeće s mirisom borovine kako bi se osjećala dobro. I sad je shvatila zašto taj miris poveziva sa srećom jer je ova mala prostorija i ovaj čovjek u čijem zagrljaju se nalazi ništa drugo nego sreća.
Lorie je osjetila kako blagi dodir na kosi i još više zagnjurila glavu u ta topla prsa.
„Lolie?" dozvao ju je mali zabrinuti glas. George je pustio Lorie iz zagrljaja i pogledao u dva mala lica koja su ih zabrinuto gledala.
„A ko su nam ovo dvoje ljubitelja čokolade?" upitao je George i djeca su se sakrila iza Lorienih nogu. „Tvoji?" upitao je s osmijehom George i nageo se kako bi razbarušio te crne duge pramenove na Janinoj glavi.
„U duši jesu. Gospodine George, dozvolite da vas upoznam s najvećim ljubiteljima tople čokolade, Jane i Jake. Djeco, ovo je gospodin George koji pravi najbolju toplu čokoladu koju ćete probati", rekla je ponosno Lorie.
Djeca su gledala u njega, a mala Jane je sramežljivo podigla ruku i mahnula isto kao što je Lorie učinila prije nekoliko trenutaka. George je osjetio trzaj u srcu jer je djevojčica bila kopija Lorie kad je bila mala.
„Dođite iza, taman isprobavam novu verziju tople čokolade i treba mi neko da kaže je li ukusno. Želite mi pomoći?" upitao je George djecu. Jane i Jake su uzbudljivo klimnuli glavom i onda pogledali u Lorie kao da traže dopuštenje.
„Želite pomoći gospodinu Georgeu?" upitala je Lorie na šta su dvije male glavice počele snažno da se klimaju što je nasmijalo Lorie i Georgea. Hajde da vam pokažem gdje je kupatilo da operete ruke i mislim da gospodin George još uvijek ima pregače koje sam nosila kad sam bila vaših godina", izgovorila je Lorie i pogledala u Georga koji je klimnuo glavom. Ono što joj nije rekao jeste da su mu te pregače najdragocijenije blago koje je imao. Lorie je pogurala djecu koja su već zavrčala rukave i onda preko leđa pogledala Georga koji je pokušao neprimjetno da obriše suzu u oku.
Da, tu je sreća.
*
Joel je lupkao rukama po kožnom volanu u ritmu muzike. Muzika nije bila glasna, ali bila je to jedna od onih pjesama koje je slušao dok je trenirao za utrke. Ko bi rekao da će Chop Suey biti pjesma koja će ga smiritvati. On je jedino bio miran kada je bio u autu i prkosio stazama.
Sinoć se predao iskušenju i počeo da pretraživa ime Lorie McGeorge po internetu. Mnogo slika s promocije je izašlo i gledao je jednu za drugom. Naišao je na sliku Lorie i Davida s djecom i otvorio portal nakon što je vidio naslov.
„Svjetski poznati pedijatar došao da podrži svoju djevojku, sada već poznatu Lorie McGeorge."
Polako je čitao članak i otvorio galeriju gdje su bile slike Lorie i Davida prije nego što je otkriveno da je ona Lorie McGeorge. Na svakoj slici su bili nasmijani i uvijek čuvajući djecu za ruke. Gledali su jedno drugom u oči i da nije znao pravu istinu i sam bi povjerovao da su u vezi. Vratio se nazad na početnu stranicu i pronašao njen instagram. Otvorio je njen profil, ali na njemu osim fotografija knjiga i mačke nije bilo ništa drugo. Silom je zatvorio laptop i nehajno ga bacio pored sebe na krevet. Tu noć njegova noćna mora se vratila.
Dok je stajao na semaforu njegov telefon se oglasio s novim obavještenjem i on je uzeo da pogleda šta je.
„Lorie McGeorge je dodala novu fotografiju."
Nestrpljivo je kliknuo na obavijest i čekao da se otvori.
Internet nije radio dovoljno brzo koliko je on htio pa je lupkao lijevom rukom po lijevom bedru dok je gledao u semafor. Prebacio je pogled na mobitel i gledao kako se slika učitava. Osjetio je bol u prsima kad je vidio taj prizor. Lorie s glavom naslonjenom na rame gospodina Georga. Oboje nasmijani s očima punim sreće. George je imao ruku prebačenu preko Lorienog ramena, dok se Loriena druga vidjela u uglu jer ih je sama slikala. Stajali su ispod jednog od logoa male čokolaterije, Chocolica. Spustio je niže da vidi je li išta napisala. Ispod slike je samo bio hashtag
#domjetamogdjejesrcepuno
Joel je polako prešao prstom preko tog voljenog lica. Volio ju je vidjeti sretnu , iako su joj tu sreću drugi donosili. Auto iza njega trznulo ga je iz misli, bacio je telefon na suvozačevo mjesto i krenuo prema kružnom toku koji je bio stotinjak metara ispred njega. Posao može da čeka, išao je tamo gdje ga srce vodi.