Anđele, vrati se

part 1

„Ja ne pripadam tu…“ Manuela se svako jutro budila s tom mišlju. Bila je drugačija od svih. Bila je dobra. To je jaka riječ za opisati čovjeka u to vrijeme, vrijeme kada svi gledaju sebe, kada nema čovjeka da ti pruži ruku kad padneš i svi, ali baš svi i roditelji i takozvani prijatelji te iskorištavaju kad im trebaš. Njoj je bilo užasno sve to gledati, ali navikla je nekako. U početku je pomagala drugima, ali je odustala. S teškom mukom se ustala to jutro kao i svako drugo. Obukla se i krenula u školu. Ide u 4 razred gimnazije, jako je pametna, najbolja u razredu. Došla je u školu, pozdravila svoje „prijatelje.“ Danas će upoznati Ryana, svog zaručnika. Vidjela je mnogo puta do sad kakvi su dečki. Samo im je stalo da spavaju s curama i ništa više. Oni kao da nikad nisu čuli za ljubav. Za taj  pojam Manuela je samo čula, nikad ga do sad nije osjetila. Vjerovala je da nikad ni neće.  Morala se udati inače bi je roditelji izbacili iz kuće i postala bi prognanik. Nije željela ostati bez doma u kojem se jedino osjećala sigurno.

**Manuela´s pov**

„Pogledaj što je Sara obukla!“ komentirala je Mery, jedna od Manuelinih ˝prijateljica˝.

„Užas, odvratna kombinacija. Uopće joj ne stoji.“ odgovori joj Isabella, druga takozvana prijateljica.  Stvarno neznam što im smeta Sarina kombinacija. Lijepa je, samo su ljubomorne. Evo počeo je novi krug tračanja, stvarno mi se ne da slušati. Eh kad bi mogla samo mogla otići… Pomisli Manuela u sebi i u tom trenutku ugleda svoju jedinu pravu prijateljicu Rose. Ona joj je bila slična, ali ne potpuno. Rose nije bila dobra, ali ni zla i zavidna kao Mery i Isabella.

„ Ćao…“ rekla je Rose i potrčala mi u zagrljaj. Taj je čin u početku stvarao zgražanje među drugim ljudima. Ljudi nisu navikli iskazivati osjećaje, postali su hladni i bez suosjećanja prema strancima, iako postojali su i dobri ljudi. Njih dvije su bile drugačije, kao nekolicina ljudi u gradu. To su većinom bili mladi, stariji, možemo ih nazvati ljudi s osjećajima, kao da nisu postojali.

 „ Kako si?“ upita sam ju vidjevši da je nešto čudno na njenom licu.

„ Ma ništa. Roditelji su mi rekli za koga ću se morati udati.“

„Stvarno neznam zašto nam  roditelji biraju. Kao da nismo sposobni samo odabrati i ući u brak kad smo spremni.“ Tješila sam ju, znajući kako se osjeća. Rose je samo kimnula glavom  jer se zvono oglasilo.

„Još jedan naporan dan u školi. Srećom još ova godina pa ću se udati i brinuti o kući i djeci.“ rekla je Isabella sa smiješkom od uha do uha. Njoj su roditelji ugovorili  brak s dečkom, Janom, u koga je zaljubljena.

„ Idemo na piće?“ upita Rose.

 „ Može!“ odgovorile su Isabella i Mery u isti glas.

 „ Joj, ja nemogu, moram ići na obiteljski ručak gdje ću upoznati Ryana.“  Odgovorila sam. Rose je napravila tužnu grimasu jer je znala kako se osjećam u vezi s Ryanom.     

„ Vidimo se sutra u isto vrijeme na istom mjestu.“ Pozdravila sam ih i otišla.