Ljubav zakletog neprijatelja

Uvod

„Ugh!"- prekrila se plahtom preko očiju nakon što ju je mama došla probuditi u sobu za prvi dan u novoj školi.

„Nije još ni osam sati, pusti me da spavam dok mogu."- zamolila je u očajničkom pokušaju da je pusti na miru, no nažalost, svatko tko poznaje njenu majku zna da, ako je ona nešto naumila, ni čekićem to nećete izbaciti.

„Znam dušo, no nismo više u Marseillesu, ovdje škola počinje puno ranije i ako ubrzo ne ustaneš nećeš stići ni doručkovati, a kamoli spremiti se za prvi dan škole."- otvorila je zastore do kraja i izazivački ju pogledala- „A ne želiš valjda prvi dan ostaviti loš dojam?"- osmjehnula se i izašla iz sobe.

To je namjerno rekla, zna koliko joj je važno uklopiti se u novo društvo. Jedino što joj sad još nedostaje je da ju ljudi u novoj školi ne mogu smisliti. Brzo je ustala iz kreveta i potrčala u ormar po svoju odjevnu kombinaciju koja je čeka spremnom od prošlog vikenda.

Uzela je odjeću sa sobom i potrčala spremiti se u kupaonu. Cijelo vrijeme provedeno pod tušem nadala se da će ovdje stvarno moći okrenuti novi list, ne okretati se prošlosti, nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Iz razmišljanja prestrašilo ju je užurbano kucanje najmlađeg brata.

„Stephanie! Ako ubrzo ne izađeš iz kupaone kunem ti se, provaliti ću ti unutra!"- Christoph je urlao s druge strane vrata, a odmah za njim i majka.

„Christhophe, što smo rekli o psovanju u ovoj kući? Tek je prvi dan, a već namjeravaš biti u kazni?"

„Oprosti mama, ali kad ona nikako da izađe, unutra je već pola sata, sprema se kao da ide na modnu reviju."

Dok je brat i dalje urlao ispred vrata, bacila je posljednji pogled na svoj izgled. Zlaćana kosa namjerno spremljena u neurednu punđu s pokojim pramenom koji nemarno pada preko lica. Široki bordo džemper, uske, ali ne preuske crne poderane traperice, a na nogama crne čizmice s malenom petom. Ispred sebe je imala otvorenu kutiju s nakitom i nakon par minuta premišljanja odlučila se za jednostavnu ogrlicu s malenim privjeskom u obliku zvijezde.

„Drugi puta kada budeš tako bezobrazan prema jednoj djevojci neću izaći vani iz kupaone dva sata."- izašla je iz kupaone i skoro pala preko brata koji je čekao sjedeći ispred vrata kupaone.

„Kojoj djevojci? Stephanie, svi znamo da si veće muško od većine dečki koje poznajem, a vjerujem i koje Jonathan poznaje."- U to vrijeme iz sobe je provirio njen brat blizanac, Jonathan.

„Još jednom me spomeni i nećeš dočekati prvi dan škole, braco."- obratio se na brzinu i nestao u kuhinji.

„Ah"- nevoljko je uzdahnula i otišla u sobu po ruksak dok su ostali doručkovali.

Razmišljala je o svemu što se dogodilo u proteklih nekoliko mjeseci i nesvjesno sjela na rub kreveta. U tom trenu u sobu je uletio Christoph i gotovo je pala s kreveta kad je ugledala kojom silinom otvara vrata.

„Pa dobro, jesi ti normalna?! Prije par minuta brinula si se da slučajno ne zakasnimo na prvi dan škole jer, khm, kakav bi to dojam ostavilo na nekog novog, a sad sjediš kao neka stara baba tu na krevetu, a za manje od pola sata nam počinje nastava"- pogledao je prijekorno ispod obrva- „a i nemoj zaboraviti da si nas obećala odvesti u školu prije faksa." -nadodao je užurbano i s glasom punim iščekivanja te se spustio u dvorište.

Znala je da će napraviti ogromnu pogrešku ako iznevjeri brata te je podigla ruksak s poda i nestala iz sobe. Kako je trčala prema autu shvatila je da nema ključeve te se krenula vraćati u kuću kad je Johnathan upalio auto. Stephanie ga je pogledala prijekorno, no on se nije obazirao na to. Kad je sjela u auto vidjela je da su Jonathan i Christoph zamijenili mjesta te iako je željela komentirati tu radnju, stisnula je zube čvrsto i odlučila da je bolje šutjeti. Vezala je pojas i iako to još nisu znali, zakoračili su u novo poglavlje života.