BOLJI OD NAJBOLJIH (Ante Rebić)

52. poglavlje

"Što?"

"Vjenčanje?"

"Ante, ženiš se?"

"Molim?"

"Moja kćer se udaje za tebe?"

"Od kud sad vjenčanje?"

"Zašto se mi svi nismo najprije upoznali?"

"Ante, ženiš se?"

"I mislila sam..."

"Nismo te ni upoznali!

"Ti i Lucija se vjenčate?"

Srce mi stane kad slušam sve te komentare. Neki su iznenađeni, neki ne uopće. Ruke mi se počnu znojiti sve više, a sa čela mi lagano klizi znoj. Začujem otvaranje vrata crkve, a na pragu ugledam svećenika koji samo na trenutak prekine dramu. "Ja sam unutra, pa vi kad ste spremni", uputi mi blag pogled i ja mu kimnem glavom i kažem da ćemo uskoro, samo kad se Lucija pojavi. 

"Kakvo vjenčanje?"

"Ante, jesi normalan?"

"Zašto nam ništa niste rekli?"

"Onesvijestit ću se!"

Pitanja i dalje nastavljaju, a ja nisam još spreman odgovoriti im. Nasrću na mene poput bijesnih lisica. Srce mi kuca sto na sat, a dah mi zastane kad ugledam auto. Svi začuju otvaranje vrata i vesele dječje krikove. Prvo ugledam Marka i Leona kako veselo istrčavaju iz auta i mašu svojim ručicama, "Vjenčanje! Vjenčanje!" viču oboje na glas, a onda izlazi Ana sa velikim osmijehom na licu koji mi daje do znanja da podupire ovo. 

I na kraju, dah mi opet zastane ugledavši Luciju, moju buduću suprugu kako elegantno u jednostavnoj bijeloj vjenčanici izlazi iz auta. Kovrčavu kosu nosi lagani vjetar dok joj je pogled usmjeren direktno prema meni. Svi ju promatraju, svi je gledaju kako korača prema nama. Djed me potapša još jednom po ramenu s jedne strane, a Jerko s druge. Prava su podrška. 

Kad se našla ispred nas, nitko ništa ne govori, svi su općinjeni i zadivljeni, a ja itekako, sto puta više od njih samih. Gleda me sa velikim osmijehom na licu te joj odlučim prići. Primim ju za ruku i pogledam ostale. "Da, vjenčamo se", konačno im dam odgovor, a moja majka prizne u plač, no sa velikim osmijehom na licu. Maše si rukama ispred lica kako ne bi razmazala i ono malo šminke što je stavila te duboko uzdahne. 

Lucija me blago pogleda, a onda priđe svom ocu i primi ga pod ruku. "Ti si taj koji me vodiš do oltara", njen tata ju lagano poljubi u čelo i pogleda me oštro na što meni padne osmijeh s lica lagano. Prođu me trnci dok očekujem što će reći. Svi već ulaze u crkvu dok nas troje stojimo ispred. 

"Nisam te još upoznao kako treba, ali ako te voli moja kćer, volim te i ja", pruži mi ruku ljubazno te se rukujemo. 

"Ne brinite se, uz mene je potpuno sigurna. Volim je najviše na svijetu", dodam iskreno dok se rukujemo. Lucija nas pažljivo promatra, a onda je konačno i vrijeme da ja uđem unutra. 

Stanem pored Jerka i duboko uzdahnem kad začujem pjesmu. Okrenemo se svi prema njoj koja sa svojim ocem pod rukom dolazi prema meni. I dalje je promatram kao da je najveće božanstvo na svijetu. Za mene je i uvijek će biti. 

Stojim uspravno pokraj nje i srce mi tuče sto na sat dok svećenik održava misu i govori propovjed. Jedino što mi je u glavi jest ona i naša budućnost. I oko mi svako malo luta u stranu, baš kao i njeno i svakog puta kad se uhvatimo uputimo si onaj samo naš osmijeh. Ne može ju nitko i ništa zamijeniti. 

"Ante, uzimaš li Luciju za svoju suprugu?" Okrenem se prema Luciji dok držim prsten koji ću sa svojim odgovorom staviti na njen prst. Njen pogled je pun nade, pun želje i ljubavi. 

"Uzimam", odmah odgovorim bez razmišljanja. Da me netko probudi usred noći i upita isto, isto bi mu odgovorio. Jednostavno znam da je ona ta. Osjećam da je ona ta. Moje srce ju prihvaća više nego išta drugo. 

"Lucija, uzimaš li ti Antu za svog supruga?" Svećenik se obrati Luciji koja među svojim prstima drži prsten namijenjen meni. Uputi mi pogled i šutnju na kratko što me u potpunosti izbaci iz kolosjeka. Vidim da joj se ruke tresu, pa duboko uzdahne. "Naravno da uzimam!" Izjavi, a meni kamen padne sa srca. Saznanje da pristaje biti moja supruga pred Bogom i svim ovim ljudima čini me najsretnijim čovjekom na svijetu. 

U ostatku ceremonije držim ju čvrsto za ruku dok svećenik govori još neke zavjete koje mi oboje prihvaćamo. Ne puštam njenu ruku već uživam u njenom dodiru i hrabrosti koju mi pruža. Shvaćam da je ovo što smo napravili pred našom obitelji bio pravi izazov, no mi smo bili hrabri jer volimo jedno drugo i napravili smo nezamislivo i brzo. 

"Proglašavam vas mužem i ženom! Ante, možeš poljubiti Luciju", naposlijetku izgovori svećenik, no i prije nego što do kraja to izreče, moje usne se već nađu na njenima. Poljubim je nježno, ali i toliko sretno i zahvalno. Ona omota moje ruke oko vrata te nježno gladi moj potiljak. 

Onda osjetim tapkanje po ramenu i kašljucanje, "Ante", Jerko progovara. "Ante, mislim da je dosta", odmaknem se malo od Lucije pogledavši u njega te shvatim da smo malo pretjerali. I neka, to smo mi. Lucija mi se samo nasmješi i da mi do znanja da je trenutno i ona kao i ja najsretnija osoba na cijelom svijetu. Zagrlim ju, dok u pozadini vidim moje sestre kako se rastapaju od slatkoće. Roditelji su nam zadovoljni, vidi se na njihovim licima da su sretni zbog nas iako smo ih zatekli. 

"Volim te najviše na svijetu", šapne mi Lucija na uho, a ja je još jednom nježno poljubim. Spojim naše ruke i pogledam prstenje koje se svjetluca. 

"I ja tebe, gospođo Rebić", uzvratim joj što ju nasmije još više. Baš takvu, želim je gledati do kraja svog života, sretnu i ispunjenu sa mnom.

Kraj!

xoxo, Cinquera