Ratovi nježnosti

XIX. Sretan rođendan, D.!

-Tu se definitivno slažem s tobom. Ta ne slaviš triput u životu svoj osamnaesti rođendan!- usklikne njegova majka, obriše ruke u ručnik i nagne se nad kuhinjskim ormarićem. -Ali nisi ovdje da bi razglabali o tvojoj odjevnoj kombinaciji.- pogleda ga pomalo sumnjičavo.

-Ne, mama. Jednostavno ne znam kako ove rođendanske zabave funkcioniraju.- zbunjeno slegne ramenima, a Ines Oreški nikada u životu svog sina nije vidjela ovako nervoznog i uzbuđenog. Ipak, razumjela ga je.

-Hm...- uspravi se i kratko razmisli. Znala je da mu je na jedan način godilo što nije imao mnogo prijatelja u njihovom gradiću, jer ionako nitko nije imao iste interese kao njen sin, ali i koliko ga je isto tako to i tištilo. Sretna je što njen sin napokon ima nekoga normalnog s kim može provesti i kratiti svoje tinejđerske dane, one najbolje u životu. -Ispekla sam tortu, kolače i kiflice, tako da na to možete svakako navaliti. Imamo par društvenih igara u podrumu. Ako vam nije do toga, pusti glazbu i razgovaraj sa svojim prijateljima onako kako to priliči vama mladima.- Ni Ines nije znala kako odgovoriti svom sinu. Našla je ona najjednostavnija rješenja i ponudila mu ista.

-To zvuči u redu. Otići ću po te igre, Mirta i Mišo bi uskoro trebali stići.- s tim riječima, napusti kuhinju i potraži igre o kojima je njegova majka pričala. Tek što ih odnese u svoju sobu na kat i pobriše prašinu što se nakupila, začuje zvono na ulaznim vratima. Uspravi se, duboko udahne, samom sebi kaže da je ovo normalan dan gdje će se svi troje podružiti i da će sve biti sasvim u redu. Polako se spušta niz stepenice i začuje glasove svojih roditelja i prijatelja.

-Možeš meni dati kaput Mirta, objesit ću ga na vješalicu.- kaže njegova majka,bez da zna kako D. doista vidi budućnost s Mirtom, uz prsten na ruci, što joj ga je obećao u starom gradskom parku.

-D.!- Mirta usklikne kad ga vidi kako silazi niz stepenice, te mu potrči u zagrljaj uz poklon umotan u šareni omot. -Sretan rođendan!- gotovo mu šapne dok ga grli. Njegovi roditelji su promatrali čitavu situaciju postrance i izmijenili poglede. Znali su, da između D.-ja i Mirte nije samo puko prijateljstvo. Dalo se to iščitati iz osmijeha koji se raširio na licu njihova sina, dok je čvršće stisnuo Mirtu uz sebe.

-Hvala, biljčice.- pusti ju iz svog zagrljaja, te ju milo pogleda, onako kako je to uvijek znao svojim modrozelenim pogledom.

Ona mu pruži poklon koji mu je priredila i osmjehuje se sramežljivo. -Nije mnogo, ali...-

-Ne budali, već sam ti rekao da mi ništa ne donosiš.- prekida ju D. Zabavlja ga činjenica da ga Mirta nije poslušala, no nekako mu je bilo jasno da neće.

-Mene si zaboravio?- Mišo stoji postrance s malom vrećicom i maše svom prijatelju.

-Mišo!- usklikne D. -Kako bih tebe mogao zaboraviti?- osmjehne mu se toplo.

-Sretan rođendan, prijatelju.- zagrli ga prijateljski, te mu pruža vrećicu s darom koji mu je donio.

-Vidim, ti si me također poslušao.- D. mu se naruga, podbode ga nestašno.

-Hej, kakav je to rođendan bez darova?- Mišo mu proturječi i s pravom. D. je uvijek bio skroman i oboje su to znali, ali tko bi mogao odbiti rođendanski dar, pogotovo onaj koji ti tvoji najbolji prijatelj poklone od srca?

-Dobro, dobro.- popusti im oboma D. -Hvala vam, svakako. Imate li što protiv da ih pogledam tek poslije?- upita ih oboje.

Mirta se iskrala do ulaznih vrata kako bi izula svoje cipele. -Ne, nipošto!- odvezuje svoje cipelice od lažne kože i izuva ih pred ulazom.

-Mirta, nema potrebe da se izuvaš.- govori joj D.-jev otac.

-Oh, lijepo od Vas, ali u domu se osjećam ugodnije bez cipela.- odgovara mu Mirta s osmijehom, te polako dokorača do D.-ja i stane kraj njega. Nije mogla sakriti osmijeh s lica, niti se trudila.