Ljuske

Apokalipsa

     „Stvarno prezirem ovu vrućinu! Deset je sati ujutro, a sunce već prži na trideset stupnjeva. Nenormalno i neprirodno." žalila se Adria kao i svakog ljetnog prijepodneva, poslijepodneva i večeri. Jednostavno je prezirala ljeto.

„Osjetljiva si. Ponekad se osjećam kao da nemamo iste roditelje." dobacila sam joj s trunčicom sarkazma u glasu.

„Naravno da nemamo iste roditelje! Pa vidi mene, a pogledaj sebe. Ja pokupih sve atribute. Ljepota, pamet...nema mi ravne osobe na ovom svijetu." uzvratila je udarac.

Ta rečenica mi je stavila flaster na usta i natjerala me da se po tisućiti put zamislim nad istinitošću ponovljene izjave. Znam da me voli i da mi samo želi piknuti u živac, ali nije nikada bila ni daleko od istine. Majka i otac bili su lijepi i pametni ljudi, kao produkti savršenog eksperimenta grupe genetičara. Majka, Sonija, bila je savršena žena. Alfa, kako smo govorili. Vukla je korijene iz Rusije, malog mjesta na sjeveru imenom Murmansk. Upoznala je mog oca, Samaela, kada je došla studirati medicinu u programu razmjene stranih studenata. Poginuli su u prometnoj nesreći kada sam imala šesnaest, a Adria dvadeset i pet. Adria nas je othranila i školovala i zbog toga sam joj zahvalna jer bih inače završila u tko zna kakvom domu za siročad i tko zna kakav bi danas život imala. Jedino što na meni podsjeća na majku jest moja kosa. Adria je naslijedila visinu, stas, inteligenciju, gracioznost. Dok je moja starija sestra radila kao vrlo uspješna kardiologinja, ja sam, s druge strane, bila točno ono što me nagnalo da sebe smatram crnom ovcom obitelji. Bila sam JA. U ovom trenu pripremam diplomski na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo. Dakle, da se objasnim. Ne mogu reći za sebe da sam osoba s inferiornijom inteligencijom od ostatka svoje obitelji, ali sam zato jedina sa superiornom sposobnošću odbijanja meni nezanimljivih odluka i radnji. Nikada nisam bila loša učenica, ali sam uvijek bila malo previše svojeglava, posebna i nezainteresirana za uobičajeno. Dok su moji vršnjaci odlazili svirati, pjevati i otkrivati nove ljudske emocije po lokalnim parkovima i plažama, ja sam ostajala kod kuće i maštala o nemogućim stvarima. Sjedila bih noću na rubu prozora i maštala kako bi bilo lijepo postati vampir, hraniti se ljudskom krvlju ili kako bi bilo da sam magla pa da mogu obuhvatiti sve živo svojom pojavom i stopiti se sa svime što dotaknem. Ujutro kada bih se probudila uzela bih olovku i papir i crtala svoje snove. Ponekad bih vidjela trunku razočaranja u oku svoga oca, ali to mi je imponiralo. Bila sam drugačija, produkt bez unaprijed zabilježene uloge u društvu.

„Ignis?! U koju si sada dimenziju odlutala?" Adria me trgne iz samoubilačkog pohoda na vlastiti ego. „Pa znaš da se samo šalim, glupačo."

„Znam, nego potakla si me da razmislim o tome kako usavršiti svoje tijelo za koji centimetar." slagala sam joj s kiselim smiješkom na licu.

„Ti zaista nisi normalna! Jesi li svjesna toga?"

„Zašto opet?"

„Pa tko se normalan odluči tetovirati sred ljeta? Ne razmišljaš o mogućim infekcijama zbog pojačanog znojenja ili, nedajbože, raka kože?!"

„Ponašaš se kao da je ovo moj prvi ispad. Znaš da se ne bojim bolesti ni smrti, više se bojim života i neuspjeha. Prema tome, još jedno umjetničko djelo koje želim urezati u sebe neće me pokolebati."

„I zaista ćeš to učiniti?" upitala me s malom dozom gađenja na licu.

„Naravno! Adri, neki ljudi se rode savršeni, a neki se nadograđuju. Ja imam sreće pa se mogu nadograditi baš po svojoj volji."

„Previše si samokritična, no neću ulaziti u tu raspravu ponovno. Samo ću ti reći da smatram ovo šesto, takozvano umjetničko djelo, nepotrebnim i neukusnim. Za sve postoji granica, zapamti to."