neka nova...

Part 2

Sjedila sam još neko vrijeme i promatrala okolinu.

Radnici s kamiončićem u crvenim hlačama i bijelim majicama u obližnjem parku su obrezivali živicu i radili nesnosnu buku električnim pilama koje su koristili u tom poslu. Pomislila sam skeptično : „ Pa kako ljudi spavaju od toga? E baš im je mirno ovdje.." Jer svuda okolo su bili ili apartmani ili bungalovi..

Primjetila sam tu i tamo i žene, u bijelim uniformama kako guraju velika kolica s posteljinom i raznim bočicama, i provlače se između tih utihnulih kućica.

Poneki revni ranoranioc bi protrčao kroz park vjerojatno prema moru na jutarnje plivanje ili tjelovježbu, ali dugo već ovako rano nisam bila budna na moru ili negdje vani tako da me je ugoda tog jutra nevinost i svježina oštrine početka dana obavila, i bura u meni se smirila . Nostalgija i tuga.

Sve je bilo nekako svečano i radno, ali opet se osjećalo tek mirno i lijeno jutro. U ubrzanoj svakodnevici i kolotečini zaboravila sam za čari ranog jutra. Sva ta čarolija je jednostavno prolazila pored mene. Uvijek žudim za što više sna.

U jednom trenutku sam ustalai krenula. Dalje..

Jer kakav izbor imam? Moram se kretati i tražiti pogodno mjesto gdje ću provesti ove duge sate.

Spustila sam se cestom prema dolje, nizbrdicom prema moru. Njegovo plavetnilo je prodiralo iz daljine. Prošla sam pored niza trgovina i butika koji su još bili zatvoreni, ali barem sada znam da su tu ako mi budu zatrebali.

Zatim kroz aleju drveća crnogorice u parku prema kojem sam išla naziralo se more. Vuklo me je sebi. trnci su me lagano prošli jer sam pogled na tu ogromnu vodu imao je neki smirujući utjecaj. Izazivao je strahopoštovanje.

Obala je bila stjenovita, more je bilo čisto i mirno, ravno kao ulje. Galebovi su prelijetali vodu i lovili. Ispustili bi poneki probadajući krik u međusobnom sukobu i samo bi nastavili dalje u svojoj nemoći kada bi bezrazložno dotaknuli vodu i otišli bez ulova.

Sjela sam na kamen i duboko udahnula. sol, alge, vlaga. Nemir je malo popustio.

Prazne gole plaže, hladne stijene i more koje ih zapljuskuje, mirno, jednolično, u ritmu života.

Samo tu i tamo neki trkač bi ponovo proletio pored mene.

Na obzoru se budio čudesan dan.

Neko vrijeme sam sjedila i razmišljala što ću: mogu ići dalje i i obići sve i upoznati čitavo područje. Da ne gubim vrijeme jel..sada kad imam vremena na pretek. Vrlo ambiciozno sam krenula. To mi je bila jedina pametna solucija.

Malo dalje sam ipak ponovo odustala i sjela do mora, na kamenčiće. Istraživat ću polako, ima vremena..najviše me je mučila torba koja je bila teška, preteška. Nakrcana tisućama sitnica prijeko potrebnim za preživljavanje u putu. Ali došla sam uživati, ne se mučiti jel? Vrijeme za mene... vrijeme, da, beskrajno mnogo vremena. I što sad s njim?

Skinula sam balerinke i umočila noge u vodu ..Stopala su mi bila vrela i natekla....Ahh, koje olakšanje, koji mir, preporod..Migoljila sam prstima dok je kroz njih prolazilo more.

Nagnula sam se iza i podbočila se na ruke, zažmirila i upijala sunce. Nadamnom su se nadvili tamni stari borovi, stremili su nebu i čvrsto su i sigurno stajali pružajući mir, utočište i hlad pridošlicama.

Iza mene je bio park i iza kojeg se skrivao veliki hotel uvučen i sakriven u tu šumu.

Zemlja je bila prekrivena tisućama iglica koje su činile gusti sag.

Kako sam se opuštala, i kako je napetost iz mene izlazila počela sam osjećati posljedice neprospavane noći i lomljenja po autobusu. Svako malo autobus bi stao pa bi vozač upalio svjetla i preko razglasa nas obavijesti za koliko minuta krećemo dalje. Nije bilo moguće zaspati. Kapci su bili teški i samo sam žmirila. Sunce me je grijalo. Poželjela sam se sklupčati, samo malo i odspavati.