2. dio

2.2K 114 9
                                    







P R O Š L O S T


Udarac za udarcem, za udarcem. Ne mogu pobjeći, ne mogu se sakriti, jedino što mogu je ležati na hladnim mramorskim pločicama i grčevito rukama štititi svoj trbuh. Čekati da ova agonija prestane i da mi se oči napokon zaklope.

Bol u trbuhu, bol u glavi, bol u cijelom tijelu. Samo je djelić sekunde bio dovoljan da se okonča ovo mučenje jednom za svagda.


~.~


Polako se svjetlost probijala kroz kapke i dopirala do mene. Pištanje aparata je proizvodilo svoju melodiju i vraćalo me u stvarnost i činilo da postanem svjesna boli koju osjećam po cijelome tijelu. Jedva pokušavam otvoriti teške kapke, no one kao da su slijepljene skupa i ne žele se odvojiti. Prvi neuspjeh, drugi neuspjeh i nakon trećeg pokušaja uspijevam preuzeti kontrolu nad tijelom i progledam.

Prvo što ugledam je bijeli strop iznad sebe dok mi se miris dezinfekcijskog sredstva uvlačio u nosnice. Tog istog trena jaka glavobolja udari me poput šamara čim se svijetlo počelo uvlačiti u moje pore.

„Gdje sam?" u ustima mi zavladala suša dok jedva jedvice uspijevam izgovoriti ove dvije riječi. Ne mogu se pomaknuti, tijelo mi je preteško.

„Pile?" obrati mi se najnježniji glas koji poznajem i u vidno polje mi uđe otac s izmučenim crnim očima, teškim podočnjacima i izmorenim licem. Tragovi svježih suza su mu vidljivi kao da je neumorno plakao.

Svojim mekim rukama uhvati moj dlan i tim dodirom prenosi toplinu svoga tijela u moje, tek tada postajem svjesna koliko mi je tijelo zapravo promrzlo. Oči mi padnu na naše ruke. Dok gledam malu, blijedu ruku u njegovoj krupnoj, ne mogu da ne primijetim masnice duž cijele nadlaktice i podlaktice. Plava boja izmiješana s tragovima zelene odaju izgled svježe dobivene ozljede.

Slike.

Slike mi dolaze pred oči. Odurne i strašne scene svakog udarca kojeg sam zadobila dok sam pokušavala zaštititi svoje maleno. Vrištim, derem se i plačem dok ga preklinjem da prestane, ali on ne čuje moje jecaje. Nastavlja da me udara nogama po tijelu dok izgovara proklete riječi koje će mi zauvijek ostati urezane u pamćenje.

Droljo! Kurvo! Sponzorušo! Jadnice! Gaduro!

To su bile jedne od lakših riječi koje mi je uputio.

Beba. Moje čedo! Proživljavalo je bol sa mnom, trpjelo je udarce sa mnom.

„Tata! Tata! Moja beba! Gdje mi je beba?!" jecajući ga upitam na rubu suza te pogledam prema trbuhu i vidim da ga više nema. „Ne... Ne... Ne... MOJA BEBA! LJUBAVI! ANĐELE! VRATI SE! TATA, RECI IM DA MI VRATE BEBU! NE!" vrišteći molim da to nije istina, molim se da je živo.

Ruke umrsim u kosu, povlačeći je, tjerajući sebe da barem malo olakšam bol koju osjećam u duši. Toliko me boli! Osjećam kako mi duša krvari. Otac pokušava da me uhvati. „Tatice, reci mi da to nije istina. Reci mi da je moje dijete živo, molim te, tata. RECI MI! MOLIM TE MI RECI!" derem se zadnjim snagama svojih glasnica, pokušavajući natjerati život da prestane igrati igru sa mnom. Suze mi nekontrolirano teku niz lice, a tatino lice ne odaje ni jednu naznaku dobrih vijesti. Lice mu je tužno, oči su mu jadne i tijelo mu je pokunjeno. Ne...

Rukama obuhvatim svoj sada maleni trbuh gdje je moje djetešce živjelo i zaklopim oči. „BOŽE! Bože, molim te! KAZNI MENE! UBIJ MENE SAMO MI GA NE ODUZIMAJ! Tata! Tatice! Duša me boli." grčevito sam držala trbuh dok sam se sve više skupljala na krevetu kao fetus.

„Pile, smiri se. Molim te." ne zna kako da me pravilno utješi. Položi dlan na moja leđa te lagano prelazi duž moje kičme. „Sve će biti u redu, vidjet ćeš."

U Lisicama PRAVDEWhere stories live. Discover now