Bodyguard✔završena

Prolog

Kao i svaka osoba na ovome svijetu rođena sam s razlogom. Možda je razlog ljubav između mojih roditelja, kada se dvoje ljudi vole zaruče se, vjenčaju se i kao šećer na kraju odluče osnovati obitelj sa osobom koju vole. Njihova tijela se lagano spoje i nastane dijete. Kako ono raste u utrobi roditelji ne mogu dočekati trenutak da ga ugledaju i uzmu u svoje naručje, te mu kazati: „Nikada nisam vidio ljepše dijete."

Drugi razlog je kazna zbog preljuba. Kada se ženi osjeti zanemarenom i napuštenom, utjehu traži u drugoj osobi, drugome muškarcu i upušta se u prijevaru. Iako i sama želi presti, ne može. Neki nagon je tjera na još jedan, pa još jedan sve dok ne ostane u drugom stanju. To dijete cijeli svoj život živi u laži jer mu majka skriva pravu istinu bojeći se muževe reakcije, i na samome kraju silovanje.

Najteže je onim osobama koje su silovane i onda ostanu u drugome stanju. Kako god da pogledaju ti dijete im se gadi, ne mogu ga voljeti jer je on plod nekog manijaka koji je povrgnut alkoholu. Mnoge od njih se odluče na pobačaj iako to dijete nikome nije ništa zlo napravilo i skroz je nedužno, ali ih podsjeća na onu bol i tugu koju su pretrpjele, ali se divim onima koja odluče roditi to dijete i odgojiti ga najbolje kako mogu. To su borci koji nikada ne odustaju. Možda se sada pitate kako sam ja nastala? Mislim da ne bi bilo zanimljivo da vam odmah kažem, pa ćete morati malo pričekati.

Odmah se nadovezujem na to da smo svi tu iz razloga. Da, to je istina, ali nema svatko istu ulogu u ovome svijetu. Neki su kraljevske krvi i od samog rođenja su slavni, neki djeca glumaca, a neki obični ljudi ili još gore, siromašni. Ta djeca žude za svime što mi imamo, a bacamo. Hranu, piće, odjeću, pa i igračke. Oni to nemaju, a sve bi dali da samo jednu stvar od toga imaju. Svi govore: „Ne razbacuj se i poštuj ono što imaš." E ja sam prva osoba koja to ne poštuje. Doslovno imam sve, novac, slavu, cijeli krug prijatelja, ali za neke ono najbolje, a za mene najgore... imam plavu krv.

..................................................

Ovdje sam. Ovdje sam na mjestu koje mrzim iz dubine duše. Nitko me ne pita želim li ovdje biti ili ne, jednostavno nemam pravo glasa, a i kada bi imala oni bi našli način da budem ovdje. Meni je ovo čisto naguravanje, dokazivanje nebitnim osobama, ali ne, za njih je to nešto sveto što se mora obavljati svake godine. Stojim nasred velike, raskošne sobe koja je bila sva drugačija od moje sobe kod kuće.

Veliki krevet na kojemu su jastuci i poplun od svile, veliki ružičasti zastori, žuto-crveno cvijeće u bijelim vazama. Djevojke koje idu sa jednog kraja sobe na drugi i na samome kraju ja. Stojim i gledam se u veliko ogledalo koje je ispred mene i ne prepoznajem se, to nisam ja. To moja majka nije htjela za mene. Htjela je da imam običan život, da rastem kao obično dijete okruženo ljudima, da se igram u blatu, da bježim od kuće, ali ne da me ovdje svi dvore svaki puta kada se pojavim pred velikim vratima ove utvrde, kako je ja nazivam.

Zatvorim oči i poželim nestati iz ove sobe, ali onda osjetim težinu na svome tijelu. Kada otvorim oči i pogledam se u ogledalo ne vidim Auroru, vidim Auroru Elenoru. Djevojku koja je pola pola. Pola kraljevske krvi i pola obične, gradske krvi. Na meni se smjestila duga, zlatna haljina koja mi je prekrasno stajala, ali ona nije za mene.

"Gotove smo. Trebate li nešto kraljevno?"

"Da, prvo da mi prestanete dodjeljivati titulu, a drugo želim da pozovete Morgan." Rekla sam smirenim tonom dok su mi one odmah klimnule na što sam se ja bar malo opustila.

"Naravno. Odmah ćemo je pozvati, ništa ne brinite."

Kada su sve do jedne napustile sobu samo sam se okrenula i došla do kreveta te sjela i počela plakati. Imam osjećaj da ću cijelu dušu isplakati. Ne želim ovo, jebeno ne želi. Želim ono što moja majka, joj da je bar ovdje, sve bi dala da je tu kraj mene. Da stavim svoju glavu u njeno krilo i da mi miluje kosu sve dok se ne smirim.