Hladna oktobarska noć.Stara oronula zgrada pokraj malog gradskog parka ju je činila jezivom, jezivijom nego što je zaista bila.
Ispod gradjevine pod slabim uličnim svetlom stajao je čovek.
Njegova kapuljača bacala mu je senku na lice tako da nije bilo moguće prepoznati facu
ali kontura se nazirala, delovao je mršavo u licu.
Na sebi je nosio crni kaput, koji mu je davao neku tamnu auru.
Stajao je pod uličnim svetlom ispod stare oronule zgrade preko puta parka u malecnome gradu.
Ništa neobicno pomislio bi ludak.
Neko se trcecim korakom, blatnjav uznemiren, približavao iz pravca parka.
'Hej mladicu, mladiću stani zašto trčiš?'-upitao je čovek u kaputu.
Mladić je bio blatnjav, kosa rascupana, neuredna.
Preko jakne pocepane mogao se videti oziljak, dubok.
'Upomoć molim vas Gospodine...'-zadihano će mladić.
'Molim vas morate mi pomoći, ja se plašim'-nastavi se.
Povređeni dečak je delovao bespomoćno i ne uplaseno, laka je to reč za njegovo stanje.Delovao je prestrašeno,šokirano.
'Pobogu, dečače smiri se, na sigurnom si sada, šta ti se dogodilo reci mi, polako'-čovek u kaputu pokušavao ga je smiriti.
Mladić poče pričati
'Setao sam se parkom, posle mog posla prijalo bi mi pomislio sam tada.Nista se nije dešavalo neko vreme sve dok nisam počeo čuti lomkanje grančica oko mene, šum u žbunju...', 'Ja, ja ne mogu da pričam o ovome...'-kroz polu plac je nastavio.
'Hajde polako, biće ti lakše kada kažeš, i onda ćemo znati šta da radimo, zajedno ćemo odlučiti'
'U redu', 'Nastavio sam sa šetnjom, malo uplašeno jer znate nije sve jedno...Sve više sam mogao čuti te zvukove, i odjednom osetio sam jak bol nešto kao ugriz na ramenu i udarac u glavu.Posle toga crnilo i tama.Izgleda da sam se onesvestio.Probudio sam se blatnjav, krvav i prestrašeno počeo da trčim bez osvrtanja bez obzira na to šta me čeka na svakom koraku u tami parka, bežao sam...'-isprica mladić.
Čovek smireno odgovori.
'Hajdemo, idemo kod mene kuci, moja žena je lekar, ona će te pregledati.Ipak najbliza bolnica je 10-ak kilometara odavde'
'Ali zaista ne mora gospodine stvarno...'
Prekide ga čovek.
'Insistiram, altruizam je uvek izbijao iz mene'.
Mladić i dalje vidno prestrašen nije ni primetio koliko je sumnjiv sam izgled gospodina pokraj njega.
Stigli su ispred njegove kuće.
Vrata uopšte nisu delovala kao vrata koja bi imao neki lekar.
Bila su veoma staromodna i pomalo rundimentisana.
Čuo se zvuk kvake i vrata se otvoriše.
Čovek progovori sa osmehom na licu.
'Dobro došao u čopor'.
