"I'll be there, till the stars don't shine
'Til the heavens burst and the words don't rhyme
I know when I die you'll be on my mind
And I'll love you, always"
Da li ste ikada imali tu jednu posebnu osobu sa kojom ste mogli pricati o svemu?Sa kojom ste bili iskreno srecni?Mastali o vasoj buducnosti misleci da je ta osoba prava? Ja nisam.Valjda nijedan to nije zasluzio,sta znam...samo shvatam da mi je dosta biti izgubljena u masi i sama.
Izlazim iz zgrade koja je izgradjena pre pet godina.Za tih pet godina kako zivim ovde zivot mi se zaista dosta promenio.Ljudima vise nisam prepoznatljiva,mozda ipak oni tripuju,mozda sam samo odrasla i ne gledam vise svet kroz crvene naocare?ko zna.
I dok mi odzvanja pesma Always od Bon Jovi u usima,svojim crnim martinkama gazim po barama ogledajuci se.I svaki put se uplasim sebe,uplasim se toga sta sam postala.
Kapljice kise miluju moje lice,vetar mi nosi kosu nazad i cini da se osecam mocno makar na trenutak.Ne znam kud idem,oko mene su nepoznata lica i hodam meni nepoznatim ulicama grada.
Ljudi hodaju uzurbano cuvajuci se od kise ispod kisobrana i gledaju me cudno,medjutim navikla sam na to.
Pogledam se u izlog zatvorene radnje sa suvenirima,crna maskara se izmrljala i licim na zombija.Pa nije kao da inace nisam takva.
Da li ste ikad razmisljali o tome koja je svrha zivota kad cemo svi umreti?neko pre a neko kasnije.Svet je jedno cudno mesto,koje me gusi sve vise i vise iz dan u dan.Prijatelji?nema ih.Ko bi ipak prihvatio stidljivu devojku koja voli da cita i da slusa rok i staru muziku?Takve osobe su obicno za ismejavanje u skoli,ali mi to nismo zasluzili.Ne ocekujem Oskara za drugaciju osobu u 21. veku gde su svi ljudi isti,ali zar ne zasluzujem malo mira i srece?Ni trunkicu?
Gubim se u mracnoj ulici koja vodi ka luci sa brodovima,ovde skoro niko ne dolazi.Dok se tresem prilazim vodi i stavljam ruku u vodu ne znam ni iz kog razloga.Valjda se nadam da ce nesto da iskoci odatle i da me pojede pa da zavrsim sa zivotom ili da cu skupiti hrabrosti i skociti u vodu.Ipak izvlacim u ruku dok se trese kao prut,bojim se vode.
Pomeram se za korak unazad i gledam u prazno,u daljinu i zamisljam kako bi bilo da jednog dana odem sama,daleko odavde na kraj sveta.
"Jesi li se izgubila?"-rece meni nepoznat glas.Okrecem svoje lice i pored slabog osvetljenja vidim decka tamne kose i svetlih ociju.U nekoliko sekundi sam sam ga prilicno odmerila.Izgleda poput nekog metalca,mrsav i je i vrlo visok.I on je izgledao izgubljeno poput mene ali ono u cemu smo se razlikovali jeste sto je on imao neki tajanstveni osmeh na licu.
I izgledao mi je izvanredno i privlacno,ali sa obzirom da sam se plasila ljudi u tom momentu sam ustala i krenula brzim korakom od njega i ovog mesta.
"Stani!Necu ti nista!"-cula sam korake par metara iza sebe.
Trcala sam velikom brzinom,svaki korak se cinio kao tezi ali nisam odustajala.Ali on je delovao tako uporno,ni on nije odustajao i ubrzo me stigao i uhvatio za levu ruku.
U tom momentu sam se trgla a on me je bukvalno zgrabio da ne bih pobegla.
"Zasto bezis?Samo si mi delovala usamljeno i izgubljeno,nije mi cilj da te povredim"
Na ovo sam sagela glavu u gledala u moje i njegove martinke koje su bile prilicno mokre pa im je kisa dala neki poseban sjaj.
Digao mi je glavu da ga pogledam u oci.Izbegavam ljude gledati u oci.Ali njegove oci su nesto posebno,mogu da se izgubim u njima i imaju u sebi trag neke nade.No plasim se da mu se prepustim a toliko i zelim da progovorim.
"Kako se zoves?"
Minut sam se premisljala da li da izustim nesto ali je neka sila od mene bila jaca.
"Hana"
I u tom momentu sam se izvukla iz njegovih saka i otisla sto brze mogu.
"Bilo je lepo cuti ti glas,Hana!"-viknuo je dok se mogao cuti i osmeh koji je proizveo.
Dok sam trazila put do kuce razmisljala sam o tom strancu kom ne znam ni ime.
