Ako me se nekada sjetiš

SAMO DOVIĐENJA, NIKAKO ZBOGOM

Za: gdjeljubavstanuje@gmail.com

Naslov e-maila: SAMO DOVIĐENJA, NIKAKO ZBOGOM

  Znam. Znam sve. Čudan sam. Volim te i dalje, iako smo našu vezu okončali još prošle zime. Trajala je kratko, ali divno. Ljubav je pustila korijenje duboko u srca i još uvijek negdje raste mali pupoljak, mlado stablo, iako se veliko, razgranato osušilo. Ja znam. Ja vjerujem, da će ta mladica izbiti jednom, da će je sunce milovati i da će narasti ponovo u isto veliko drvo. Znam i vjerujem da ćemo se ponovo sresti i ne ponovo zavoljeti, već samo nastaviti voljeti, jer mi nikada nismo ni prestali da se volimo. Ili bar ja tebe nisam prestao voljeti. Znaš, ludice, evo prošli su mjeseci otkako si otišla od mene. Prošli su dani otkako si spakovala kofere i napustila grad naše ljubavi. Prošlo je mnogo, ali ja se još uvijek sjećam te januarske noći. Prohladne, pahulja koje padaju kao da ih neko prosipa iz džaka i bjeline snijega koja razbija tamu noći. Sjećam se kao da je bilo juče. Ne mogu zaboraviti iako se trudim. Znam, reći ćeš da sam čudan. Znam, to mi kažu i prijatelji. Svjestan sam da život mora ići dalje, da je kao rijeka, ali moja se rijeka izgleda zaledila u toj januarskoj noći i stoji zaleđena. Još uvijek mi je u glavi park i naša posljednja veče i naš posljednji pogled.

  Snijeg je škripio ispod naših stopala. Bezbroj pahulja napadalo je na naše kape. Šetali smo držeći se za ruke, dok su srca grijala naša smrznuta tijela. Bila je neka čudna tišina, kao da se sve to moglo naslutiti. Ti i ja sami, a oko nas je sve bijelo. Šetali smo dugo, a onda polako, ni sama ne znaš kako si rekla da mi moraš nešto reći. I sada, dok pišem, poseban osjećaj je u stomaku.

Tišina je i gledam te u lice, u prelijepe oči u kojima sam vidio bjelinu snijega, ali nisam mogao naslutiti kraj. Dugo si gledala u zemlju, a ja sam čvrsto držao tvoje ruke. Čekao sam. Trnci su prolazili kroz tijelo i bilo mi je sve toplije. Očekivao sam lijepe vijesti koje će upotpuniti zimsku idilu. Skupila si hrabrost. Podigla si glavu, a snijeg sa kape se stresao. Stisnute usne uvučene unutra spremale su se da kažu sve. I sjećam se da ti je tijelo drhtalo tog trenutka, ali mislio sam da je to od hladnoće. Tada nisam znao da je razlog tvog drhtanja potpuno drugačiji. Još jednom si spustila pogled ka zemlji, a onda digla glavu i rekla mi: „Ovo je naše posljednje veče.". Srce mi je prestalo kucati na tren. Dah mi je stao. Tijelo se zaledilo. Stajao sam kao zaleđen u hladnoj januarskoj noći. Spustila si ponovo pogled, a ja sam i dalje stajao ukočen. Nisam vjerovao. Sve mi se to činilo kao san, ali ne. Šteta što nije bio najgori san, ali ne. Bila je java. Tek, sjećam se, nakon nekoliko minuta sam prozborio, još uvijek u čudu: „Kako to misliš?". Nisam vjerovao. Mislio sam da je to samo šala. Možda je to samo posljednje veče dok se ne vratiš sa odmora o kom si mi pričala, ali ne. To je bilo naše posljednje veče. Naši pogledi su se susreli. Suze u tvojim očima bile su vidljive i očne brane su brzo popustile i suze su se slivale niz lice i u letu su postajale kristali. One su mi sve rekle. Shvatio sam tada. Da. Ovo je naše posljednje veče. Kraj je. Kraj, ali ne znam zbog čega. Dugo sam te gledao, a onda te zagrlio i privukao sebi. Bio sam viši i tvoja glava je završavala pod mojom bradom. Sve mi se ovo činilo nestvarno. Prozborio sam: „I ovo je znači kraj?!". Ponovo je nastala tišina. Dugo smo ćutali i stajali zagrljeni dok je snijeg padao. A onda, polako, si se izvukla iz mog zagrljaja, uhvatila me čvrsto za ruke, pogledala i rekla: „Jeste. Ja već sutra odlazim. Moram. Tamo me čeka bolja budućnost. Mi se moramo rastati. Ali, ovo je samo doviđenja, nikako zbogom. Mi se rastajemo i moramo ugasiti plamen ljubavi, ali vjeruj da žar uvijek tinja.". Gledao sam čas u tebe, čas u daljinu i sve tako..."Možda, ponovo, nekada... Život je čudan. Ljubav nas veže i ne pušta lako. Možda, ponovo, nekada. Ne gubi nadu.", rekla si. „Sad moram ići. Ljubav s tobom mi je učinila ovu godinu najljepšom. Ja te volim. Volim te, ali... Moram ići.". Podigla si se na prste, tople šake si stavila na moje hladne obraze i spustila mi glavu ka sebi. Usne su se spojile i dugo je trajao naš posljednji poljubac. I sada osjetim tu toplinu na usnama. Krenula si i okrenula se još jednom. Ja sam stajao na istom mjestu. Pogledao sam te i u očima vidio sjaja. To je posljednje što sam vidio te noći, a onda si nestala u mraku. Stajao sam još dugo i gledao za tvojim tragom kojeg je brzo zameo snijeg. Trag je nestao, ali naša ljubav još uvijek traje. Evo, godina je prošla, sad će i druga otkada sam posljednji put osjetio žar tvojih usana na mojim. Sjećam se, prije nego što ću i ja krenuti kući, rekao sam tiho u noć, pahuljama, bjelini, tebi ili sebi, ne znam kome, ali sam rekao, ili samo ponovio tvoje riječi: „Ovo je samo doviđenja, nikako zbogom.".

Tvoj, dragi

P.S. Volim te...