Imam napad panike. Doslovce! Pod nogama mi podrhtava dok zvuk koji mi kida bubnjiće ranjava i najmanji atom moje nutrine. Pogledam u osobu do sebe. Kako može biti tako smirena? Sa slušalicama u ušima i tiho pjevušeći taktove poznate pjesme od One Directiona, ponaša se kao da je nogama čvrsto na kopnu, a ne miljama iznad. Pored toga izgleda kao psihopata, naborani psihopata s crvenim ružem i perikom koja izgleda kao očerupani puran...
Iznova se zatresemo, a ja stisnem usta jer bih inače zavrištala, o moje Bože zrakoplov će se srušiti i svi ćemo umrijeti.
Čvrsto sklapam svoje oči i samu sebe proklinjem radi činjenice što sam se javila na ovaj oglas za sezonski posao, pa sad trpim ove turbulencije i paniku.
Prekrasno Erin, ako se avion sruši i negdje eksplodira, neće nitko moći tvoje mlado tijelo iznova sastaviti! Nećeš imati ni lijep pogreb, nećeš imati grob na koji ti mama može odložiti cvijet... nećeš imati ništa!
Sklopljenih očiju prisjetim se našeg pozdrava otprilike sat vremena ranije.
„I dalje mislim da ovo nije najpametnija ideja, mlada si, lijepa i radno sposobna za štošta...pronašla bi bez problema posao i ovdje. Čemu putovati satima daleko gdje ne znaš nikoga, radi posla sobarice u snobovskom hotelu? I to samo na intervju, tko intervjuira sobarice, Erin...uozbilji se malo!" Bile su njezine riječi.
„Ovdje mogu samo konobariti, ti to jako dobro znaš, i to isključivo u kafiću staroga Billa koji opće poznato ne plaća svoje radnike. Ne hvala! Ovo mi je uostalom prilika da upoznam New York u kojem ću dogodine ako Bog da studirati, mama."
A i plaća je više nego dobra, ma enormna. Svjesna sam da posao još nije moj, no ako ga ne dobijem, pametno ću iskoristiti dan i razgledati malo grad. Let nije bio skup jer je relacija relativno blizu i naravno da se vozim prenapučenom ekonomskom klasom. Također fali kisika i neka beba neumorno plače od kad smo poletjeli, ali što ima veze, zar ne?
Zgrčim se nakon još jedne turbulencije.
„Majko mila, umrijet ćemo svi od reda!" Ovoga puta kažem glasno, a ona prestrašna osoba do mene izvadi slušalicu iz uha i pogleda me kao da sam munjena. Zurim u modernu baku i slušam kako se ružan zvuk koju stvara avion sudara s njezinim pogrdnim smijehom pa me uhvati još veća trema.
Ako se avion ipak ne sruši, ova bi me mogla ubiti!
Povlačim riječ, na kraju je ispala super cool baka. Smirila me, lagano napila i nasmijala pričama o svome seksu iz mladih dana. Čovjek bi se iznenadio kakve poze je ovaj fosil do mene sve isprobao a još i više nasmijao činjenici da je i dalje seksualno aktivna. Ima oko osamdeset, možda koju godinu i više, a seksa se više od mene. Ja sam se zapravo samo jednom i toliko je bilo loše da nemam volje to ni ponoviti.
Sat vremena poslije, pokupim omanji kofer koji sam ponijela sa sobom i hvatam svoj prijevoz. Osmijeh s lica ne skidam, avion se zaista nije srušio! Kakve miline... Sreća mi se također osmjehne kada prvi taxi u nizu upravo posluži moju malenkost a s obzirom na to da nema gužve, ma ni deset minuta poslije, već osvanem ispred prekrasnog i luksuznog hotela Adamov raj.
Uranila sam, i to dosta! Iz tog razloga stojim ispred, i zadivljeno promatram u luksuz satkan od modernog dizajna i skupocjene prezentacije povijesti. Smatram da nikada u životu nisam vidjela ništa ovoliko prekrasno i toga trenutka samu sebe napomenem da se pokrenem, otrčim do toaleta i dotjeram maksimalno. Ovaj posao mora biti moj. Mora!
Nakon što se predstavim profinjenoj recepcionerki koja me upozna sa smjerom toaleta i uz to daje smjernice na kojem katu i u kojoj sobi se održava moj intervju, ostajem zapravo malčice zbunjena. Ne iz razloga gdje će se održavati intervju jer mi je ionako svaka soba i svaki kat stran, već radi činjenice tko će me intervjuirati. Mislila sam da takvu selekciju osoblja obavlja ovlašteni šef za to, a ne sam vlasnik hotela, to jest upravo sam saznala da su dvojica i uz to braća.
