Njega sam upoznala sasvim slucajno dok sam lutala trazeci svoje mesto pod suncem. Dosao mi je nepozvan u zivot, znala sam ga iz vidjenja, ali nikad nisam progovorila sa njim vise od “bok” u prolazu. Tada bih primhetila kako ima preljepe plave oci i kosu boje zita. Hm, uopce nije bio moj tip muskarca iz snova. Samo simpaticni prolaznik koji bi mi okupirao paznju kada bih ga srela u prolazu. Uvejk sam jurila neke druge, upadljivije, zbog kojih sam patila i bila u svom svjetu.
I onda su poznanici postali pravi prijatelji. Cudno, imala sam osjecaj da ga oduvjek poznajem. Nikad nisam mislila da sa nekim mogu imati tako posebnu komunikaciju i tako dobro razumjevanje.
Jednog dana smo presli tu granicu prijateljstva. Nije me cudilo. Nekako sam to i ocekivala. Dok sa druge strane i nisam mogla da se zacudim sama sebi. Ja koja sam uvjek lovila, bila sam ulovljena. Nakraju je lovac postao pijun.
On mi je otkrio novi svjet u svemu. Voljela sam ga na neki svoj jak, nesvojstven nacin. Ponekad malo, ponekad previse, ali opet uporno i sasvim dovoljno.
Otvorio mi vrata raja sa jedne strane, ali vremenom je otvorio i vrata pakla koja su mi sve vise pekla kozu. Vremenom je svako od nas pokazao svoje pravo lice i svoje mane, nesigurnosti, komplekse, snagu,vrline, snove. Dobro me je razumjeo. Vjerovatno nikad niko me nece tako dobro razumjeti, cak i oni koji me znaju citav zivot. Samo je on znao da otkrije sve moje tajne, slabosti i snove. Po boji glasa je znao kako se osecam. Bio je tako obican, a opet tako poseban.
Ali vremenom su problemi uzeli danak. Pored te moje cudne ljubavi se pocela javljati i neki cudni prezir prema njemu i zelja da ga mrzim. Iz dana u dan sam sve vise pocela da zivim za to da jednog dana ustanem i ne osjetim nista prema njemu. On bi u tom trenutku za mene bio samo proslost, samo jos jedan prolaznik koji je zelio da ostavi trag, ali je ostao kao i svi drugi.
Dugo sam verovala da necu uspjeti. Da cu ga uvjek voljeti. I to me je ubijalo vise od svega. Cudno, bili smo zajedno, zajedno smo krocili kroz zivot i nekako sam bila svjesna da je on to ono pravo, ali nisam bila spremna to sebi da priznam i cinila sam sve da teram suprotno toj ideji.
A da li me je on voljeo? Mislim da je. Mozda cak i nije uvjek bio svjestan koliko, ali je. Nekad manje, nekad vise, ali sam znala da cu uvek imati bar neki kutak u njegovom srcu. Ali meni to nije bilo dovoljno. Oduvjek sam bila sebicna i razmazena. Uvek smatrala da mene neko moze samo da voli ili obozava, na trecu opciju ne smije ni da pomislja. Takva sam ja uvek bila, cudna i destruktivna.
I konacno je dosao taj dan o kome sam sanjala, dugo, dugo. To jutro kad sam ustala znala sam da je gotovo.
Videli smo i delovalo je sve kao da je normalno. I onda sam se odjednom okrenula prema njemu i rekla mu sve o cemu moja mracna strana razmislja danima. Tad sam po prvi put od kako znam vidjela neku cudnu prazninu u njegovim ocima. A onda se pojavila tuga, sok i nevjerica. Rekao mi je da nije znao da je godinama voleo svog najveceg neprijatelja. Pocela sam se smijati. Jednostavno mi u tom trenutku nije bilo stalo. Bilo me je bas briga. Osjetila sam samo neko cudno olaksanje, kao da zatvaram neku kompliciranu knjigu koja sam vise puta citala.
Vratila sam mu sve sto me je podsjecalo na njega. Nisam zeljela da mi proslost kvari buducnost. I nisam patila. Bar ne toliko. Vratila sam se svom starom zivotu i nasla drugog decka kog sam voljela na neki svoj nacin. Ma da nikad ne toliko kao njega, ali tada vise i nisam to zeljela. Jednom se u zivotu desi takva ljubav , dva puta bi bilo previse.
Nije ni on patio. Bar koliko ja znam. Znala sam da nece patiti. Nisam to ni zeljela. Nisam da svojom destruktivnoscu unistim i njega. A znala sam da ce ga druga voleti i vise od mene. To je bilo lako pretpostaviti. I zaista deluje mi da ga je ta poslje mene voljela dosta vise. A da li on nju voli??? Ne znam, nisam postavljala to pitanje cesto. Ne mozes voljeti svaku osobu na isti nacin. Svaka osoba i veza je prica za sebe.
Znate, sretnemo se ponekad u prolazu. Sad samo poznanici kao sa pocetka price. Samo je sjaj u nasim ocima drugaciji. Samo u tom trenutku kada ga vidim osjetim neku tihu patnju i ocaj, i kao da na tren uhvatim i zaljenje u njegovom pogledu. Ali onda se nasmjesim i okrenem glavu. Jednostavno neke stvari treba ostavi u proslosti, pokopati u najmracniju uspomenu naseg srca i “slucajno” zaboraviti da je ikad vise ponovo otvaramo. Kad je covek sam sebi najgori neprijatelj, lako je srusiti sve do temelja i praviti se da nismo imali drugi izbor
