Plamen ljubavi-Štampana

Uvod

Tako mi i treba kad nisam sredila sve poslove na vrijeme. Hrpa papira prekriva sto u mojoj maloj kancelariji, a od jutros
nisam uopšte pravila pauzu. Ukočila sam se sjedeći.

Nisam sto posto sigurna koliko još mogu da držim ovaj tempo.

Pregledam fakture i knjigu poslovanja, pa pogledam na sat. Pola tri je, popodne. Moram pod hitno da nađem pomoć oko svega ovog inače ću da poludim po cijeli dan zatvorena ovdje. Zaboravila sam da nisam jela ništa, a boca vode na stolu je prazna. Kad je ovako vruće i nije mi do hrane. Zapravo nije mi ni do čega u poslednje vrijeme. Nekako sam pala u ustaljenu rutinu, monotoniju i drži me to. Nezdravo je to, znam, ali proći će. Jer sve prolazi pa i to će.

,,Anđela, zaboga hajde izađi bar da jedeš" Maja stoji na vratima i zabrinuto me gleda. Mogla sam stvarno da izađem.

,,Stižem za nekoliko minuta. Ne osjećam dupe, a i umorna sam. Samo jos nekoliko dana i krenut će renoviranje. Onda ću na godišnji na kojem nisam bila... Pa nikad " Maja odmahnem glavom. Moja drugarica zna koliko sam zapravo duboko u poslu i da nisam spremna nikom prepustiti sve duže od dva ili tri dana. Zna i za mnoge druge stvari koje me koče ali me ne davi njima.

,,Vani je nekakav Boris. Mislim, nije nekakav, nego zgodan " namigne mi i izađe. Nije da nije zgodan, ali ima i boljih. Maja kao i obično pretjeruje. Prikupim sve što sam završila i shvatim da je skoro sve gotovo. Sledeci put ću ostati duže posle radnog vremena da sredim bar osnovne stvari. Ovo me izluđuje, a u zadnje vrijeme sam se stvarno ulijenila. Bar me Boki nije zaboravio.

Nađem Borisa za šankom kako priča s Majom, da nije vjeren i da Irenu ne voli toliko, Maja bi ga smotala oko malog prsta. Ona je koketa, ali zna kad da povuče crtu.

,,Gdje je moja najljepša rodica " ustane sa stolice i čvrsto me zagrli. Nemam rođenog brata, a on mi je najbliži tome. Obožavam ga kako ga nisam dugo vidjela, a nisam ni išla na selo, veoma sam ga poželjela.

,,I meni je drago da te vidim" kažem mu i uzimam kafu, dok on ispija gorki list. Fuj!!! Jedino piće koje moj stomak ne podnosi. 

,,Kad ćeš  u nas kraj" danas je poprilično direktan. Obično okoliša, ali došao je ne najavljeno pa najvjerovatnije zbog toga. Nadam se bar da iza toga ne stoji ništa drugo.

,,Nisam mislila prije tvoje svadbe, a to je za dvije sedmice " iskreno mu kažem.
Zapravo mi se ne ide ranije, a on zna zašto ne.

Kući idem samo kad moram i kad mu mama i tata počnu ludo nedostajati. Sestra mi živi u Njemačkoj tako da me osim prošlosti za to mjesto ne veze mnogo. A prošlost sam potisnula duboko u sebe, tako da sam to zaključala unutra i svim silama je držim daleko od sadašnjosti.Nije lijepo vraćati se tamo i otvarati tu kutiju koja sadrži materijala za tri života.

,,Nećeš doći da pomogneš s pripremama" nasmijem se na ovo njegovo pitanje. Kao da me poznaje dva dana a ne cijeli život.

,,Neću. Da si kao sav normalan svijet zakupio svadbeni salon, sad te ne bi toliko boljela glava. Hoće tetka šator na livadi, a Boris k'o poslušno kuče samo kimne glavom. Jebemu, ti ko da nemaš jezik" moje rodno mjesto je podalje od grada, pa većina njih ne bi sigurno došla. Mogu djelimično da shvatim to, ali opet ne u potpunosti.

,,A ti si se odselila u Banja Luku i boli te briga. Vodiš svoj život, a mene si ostavila samog da se snalazim s onim kokoškama " znam da misli na žene koje nemaju pametnijeg posla nego gurati nos u tuđi život. Bili smo nerazdvojni dok nisam upisala treću godinu fakulteta i dok mi moji nisu kupili stan ovdje. Posle toga sam otvorila svoj kafić, a nedugo posle toga jos jedan. Sad hoću da renoviram prostor i napravim noćni klub. Imam veliku podršku prijatelja koje sam stekla ovdje i koji imaju veze na sve strane. Nije mi žao što sam ovdje ponovo počela, žao mi je samo što to nisam uradila ranije.

,,Sad se ženiš i tvoja mala rodica ti vise neće biti ni na kraj pameti" drago mi je da je našao svoju sreću, kad je već nisam našla svoju. Zapravo ta sreća je mene nekako obišla. Prije šest godina. Ali nije ni važno, bar do sad nije bilo.

,, Htjeo sam da ti kažem da sam pitao Ognjena da mi bude kum i pristao je" silom sam progutala kafu koju sam imala u ustima. Kako kafu tako sam progutala i svoje zadnje misli. Znala sam da ce mi prošlost kad tad zakucati na vrata, ali zašto baš sad?  Nisam jos spremna za to, jos uvijek me boli.

,,Zar nije bio niko drugi" drhtaj mi prođe kroz tijelo od same pomisli da bi ga mogla sresti negdje. A Boris me zove da dođem ranije. O čemu on razmišlja? Zna kako je to bilo prije i kakva sam bila poslije raskida s njim. Ako moramo na svadbu zajedno, ne pada mi na pamet da ga srećem u svom kraju ako ne moram. Znam da su  sredili i kuću koju je njegova majka Dobrila dobila u nasljedstvo posle smrti svoje majke i sad su komšije s mojim roditeljima.

,,Znaš da mi je on pomogao oko posla u Austriji i znaš da radim za njega. Sprijateljili smo se u poslednje tri godine i pitao sam ga. Anđela, to je sve iza vas, on je sad vjeren i doći će i Marija s njim" koža mi se sva naježila. Vjeren? Prije šest godina to mu ništa nije je značilo.  Bilo je bolno i sad kad pogledam u nazad isto me boli.

,,U pravu si. Mogu se nositi s tim " ne znam koga vise lažem, sebe ili Borisa.

,,Ti dođi ranije, da se zabavimo malo. On će da dođe dan prije vjenčanja. Možeš ti to. Svi smo uz tebe, zajedno s ujakom i ujnom" Ni tad mi nije bila dovoljna njihova podrška. Zbog njega sam otišla i promjenila svoj život iz korijena. Gorak ukus kafe u ustima me podsjeti na još gorču izdaju.

Boris je nakon ove bačene bombe otišao, a ja sam se vratila poslu. Samo što ga vise nisam radila, nego sam pred očima vrtjela slike od prije šest godina.

Ognjen Knežević je bio centar mog svijeta, moj život i sve o čemu je djevojka sa dvadeset i dvije godine mogla sanjati. Brižan, nježan i pažljiv... Veoma lijep i zgodan, a povrh svega znali smo se oduvijek.

Ne mogu u grudima smiriti srce, niti mogu iz tijela istjerati ovaj pritisak koji me guši. Nisam mogla da pogazim ponos tad, ne bi to uradila ni sad, jer da me dovoljno voleo ne bi me varao.

Opet mi se pojavi ona tupa bol u srcu i duši, i jos jednom me sustignu uspomene. Jer to je sve što mi je ostalo od nas. Jedino to nisam mogla da izbrišem, kao ni žig koji je ostavio na meni, označivši me tako kao njegovu vječno. A bila sam spremna na sve...

Posle njega niko nije je mogao da dotakne ovo srce od kamena i da zapali ponovo onu vatru u meni. Ni jedan nije uspjeo da probudi uspavane emocije u meni niti da popravi štetu koja je za njim ostala. Možda bi se i našao neko ali ja, jednostavno nisam mogla. Knez, kako su ga svi zvali, se potrudio da ostavi trag u svakom dijelu mene. Tako da mi vječnoat na koju se kleo, nije dovoljna da izbrišem to.

Možda nisam spremna da ga sretnem ponovo, ali kao sto sam uspjela prije šest godina da okrenem leđa svemu, tako ću i sad da podignute glave moći proći pored njega.  Kako se ono kaže... Ono što nas ne ubije, to nas ojača.

Pa, Kneže, nadam se da si spreman, jer ja sam preživjela...