The Treehouse

Chapter 1

Te večeri je Isaac legao ranije nego inače. Skinuvši naočare, protrljao je oči i obrisao naočare nježnim svilenim rupčićem koji mu je ona dala prije njihovog rastanka. Prošlo je tek par dana, a on nije mogao prestati da misli na nju. Stalno bi mu se u glavi pojavljivao njen lik, zamišljao bi njenu dugu kosu boje meda i njene krupne zelene oči koje su mu uvijek oduzimale dah. Zatim bi zamislio njene tanke usne koje su uvijek bile nasmijane i njene rumene obraze koji bi još više pocrvenili kada bi se njih dvoje slučajno dodirnuli. Mislio je o njoj i više nego što je trebalo, s obzirom da je ona otišla i da se vjerovatno više nikad neće vratiti. Okrenuvši se na bok, zatvorio je oči pokušavajući da prestane misliti o njoj, ali je to bilo prosto nemoguće. 

Sedam godina kasnije 

"U nastavku, slušamo divnu melodiju violončela, u izvedbi slavne sviračice, Dahlie King...", čuvši njemu poznato ime, Isaac je isključio radio i ponovo se udubio u knjigu koju je u tom trenutku čitao. 

Odlučivši da razbistri glavu od stalnog razmišljanja, ustao je sa kreveta, protegnuo noge i protrljao potiljak. Već izvjestan broj dana provodio je u svojoj mračnoj i hladnoj sobi, pokušavajući da dođe do ideje za svoju prvu novelu. Ideje, ili nije imao, ili je samo htio vjerovati da će se odjednom pojaviti, nekad u toku duge noći koju je uglavnom provodio gledajući u plafon svoje sobe. 

"Pogledajte ko je konačno izašao iz svoje sobe.", dobacio je Paul Miller, čovjek koji je već bio u svojim poznim godinama, što se moglo vidjeti po borama na njegovom čelu u trenutku kada se namrštio.

"Dobro jutro, tata, mama.", kratko mu je rekao Isaac sjedavši za stol dok je Poppy Miller baš u tom trenutku pravila doručak.

"Dobro jutro, dušo. Sjedi, upravo želimo doručkovati.", odgovorila mu je gospođa Miller stavljajući jedan tanjir ispred njega.

"Trenutno nisam gladan, mama. Vjerovatno ću kasnije jesti.", rekao joj je ustavši i krenuvši prema ulaznim vratima namjeravajući da izađe vani.

"Pusti ga, Poppy. On se hrani svojim knjigama koje neprekidno čita. Ni ne treba mu prava hrana.", ponovo je dobacio Paul, nakon čega ga je Isaac prostrijelio pogledom i ljutito izašao vani.

Stavivši ruke u džepove i tiho pjevušeći, Isaac je krenuo prema garaži, ali je njegovu pažnju privukao kamion koji se upravo zaustavio ispred kuće koja se nalazila preko puta njegove.

Kuća porodice King je već sedam godina bila napuštena i nijedna porodica nije namjeravala da se u nju useli nakon one kobne noći. Iz znatiželje, odlučio je da svrati i baci pogled unutra. Ušavši u kuću, primijetio je kako su neki ljudi unosili novi namještaj dok je stari bio izbacivan napolje. Sve je bilo pokriveno, s obzirom da je u toku krečenje i uređivanje soba. Stari zidni sat gospodina Kinga je još uvijek bio na svom mjestu, kao i njegova slika sa Dahliom. Bilo mu je čudno što to nisu izbacili. Uzeo je sliku i posmatrao nasmijanu djevojku duge kose boje meda i krupnih zelenih očiju.

"Izvinite, ali šta vi radite ovdje?", čuvši dubok muški glas, Isaac je poskočio u mjestu, pri čemu mu je u sekundi mogla pasti slika koju je maloprije posmatrao.

"Izvinjavam se na smetnji. Ja sam Isaac Miller, živim u kući preko puta. A vi ste očigledno moj novi komšija.", odgovorio mu je Isaac, vrativši sliku gdje je prije bila.

"Isaac Miller. Drago mi je.", rekao je pružavši mu ruku. "Moje ime je Joshua Wilson. I da, ja sam vaš novi komšija zajedno sa mojom zaručnicom."

"Zaručnicom? Želim vam poželiti sreću, siguran sam da će Manchester biti grad koji ćete mnogo zavoljeti. Usput, gdje je ona?", upitao je Isaac, nakon čega je čuo poznat ženski glas.

"Joshua, dušo, jesu li stigli novi prekrivači?", vikala je iz druge sobe.

"Dahlia?", izgovorio je Isaac ugledavši onu istu djevojku sa slike, ali sada mnogo ljepšu.

"Isaac Miller?", stala je nepomično gledajući u njega, sve dok mu se nije bacila u zagrljaj.