U PITANJU STRASTI

6. poglavlje

Pokažem joj rukom kuda da krene i bez pitanja i prigovora krene prema dnevnoj sobi gdje zateknem mamu i Julia kako sjede i razgovaraju. Čim nas uoče ustaju sa crne sofe. Mamino lice se ozari sa velikim osmijehom, ali mislim da ovaj put nije bilo do mene već do Belle.
„Gospođica Bella Black.“ Moja majka nam priđe i privuče Bellu u čvrsti zagrljaj.
„Nemate pojma koliko mi je drago da ste ovdje. Već sam počela vjerovati Juliu kako vas Leon neće uspjeti dobiti za organizaciju.“
Potpuno zaboravim kako je Julio jedna velika baba i da će čim mu se ukaže prilika dotrčati mami i sve joj ispričati.
„Gospođo Collinson čast mi je upoznati vas.“
Da li ona to ozbiljno ima osmijeh na licu i ljubazan pristup sa ljudima. Ja sam mislio kako ona to nema u sebi.
„Oh molim vas zovite me Laura, gospođa Collinson mi je nekako previše profesionalno.“
„Uredu onda neka bude Laura.“
Da li je to ona stvarno ozbiljna meni cijeli dan drži prodike o ozbiljnosti i profesionalnosti, a mojoj mami samo tako popusti. I još k tome taj osmijeh koji joj ne silazi sa lica. Ovo je potpuno druga osoba, ovo nije ona Bella Black koju poznajem. Pročistim grlo i dobijem onu pažnju koju sam htio.
„Gospođice Black ovo je moj brat Julio.“
„Drago mi je.“ Pruži ruku prema njemu i izbaci ponovno osmijeh. Ok, što se događa s njom. Zašto meni nikad nije uputila takav osmijeh. Postoje dva razloga: 1. Idem joj totalno na živce i nije joj ugodno u mom društvu, ili 2. Totalni joj se sviđam i također joj nije ugodno u mom društvu. Da vjerojatno je ovo drugo ne može mi odoljeti.
„Sviđa mi se kako ste uredili kuću, veoma je usklađeno.“
„Hvala vam. Davno sam ju uredila, ali ovaj stil nikako da izađe iz mode.“
„Zato vam je izbor bio ispravan.“ Obje se nasmiju.
„Molim vam sjednite oboje.“
Pokažem joj rukom da sjedne nasuprot moje majke i Julia. Ne želim ju pokraj Julia, vidio sam pogled koji joj je uputio. Sviđa mu se i ti jako. Neću mu dopustit da slini za njom. Poznam ga i znam kakav je. Ogromna ulizica koja misli da sve može dobiti s tim svojim nevinim izrazom. Sjednem do nje i pogledam u Bellu koja i dalje prolazi pogledom po cijeloj kući.
„Želite li što popiti?“
„Ne, hvala vam neću se dugo zadržati. Došla sam razgovarati s vama o dobrotvornoj zabavi. Nakon toliko preklinjanja vašeg sina morala sam pristati na organizaciju, ali kako on nema dovoljno informacija i kako ste vi sve te godine organizirali zabavu trebam vas.“
Oo…da vratila se ona stara Bella koju ja poznajem. Iako ima i dalje ono ljupko lice oštrina joj se čuje u glasu.
„Rekao sam ti mama da nije dobro da prepustiš ovo Leonu. Nije mogao ni objasniti što točno večera predstavlja.“
„Julio ne budi nepristojan. Sigurna sam da je Leon objasnio sve što je trebalo.“
„Da objasnio je, samo što trebaju mi detalji koje on nema, a sigurna sam da su kod vas. Nisam vas htjela smetati no nemamo puno vremena.“
Zar je ona mene to obranila. Ma ne, samo pokušava biti ljubazna.
„Da, naravno, sve što trebate. Bit će mi drago pomoći vam ukoliko mogu. Samo ja ne želim organizirati.“
„Niste li za to angažirali mene. Ne brinite se Laura sve što trebam je stare slike sa zabave, popisi uzvanika i slično. Ne bi htjela da se ponovi ista zabava.“
„Oh da naravno. Larisa!“
Moja mama je pozvala Larisu u trenutku kad je Belli zazvonio telefon. Ljubazno se nasmije i ispriča te ustane i ode primiti poziv. Gledam u Julia koji ne skida pogled s nje. Mama pošalje Larisu da joj donese kutiju sa prethodnim papirima od zabave.
„Sliniš!“
Pogledam ponovno u Julia koji i dalje ne skida pogled s nje.
„Hajde priznaj kako si ju pridobio. Što si joj obećao? Ili još bolje koliko si joj dobro udovoljio.“
„Ne budi glup…“
„Dečki, dosta!“
Larisa se vraća sa velikom crnom kutijom u rukama i spušta ju na stolić ispred nas. U tom trenu se i okrene Bella i sprema mobitel natrag u torbu.
„Ispričavam se zbog ovoga.“
„Sve je uredu. Sve o zabavama je u ovoj kutiji. Ukoliko će ti trebat još kakva informacija slobodno mi se javi.“
„Naravno. Nadam se da vas nisam omela ovakvim naglim dolaskom, ali htjela bih se posvetiti sad organizaciji. Znate i sami da nemam previše vremena.“
„Niste smetali. Drago mi je da vas je moj sin uspio nagovoriti da vi organizirate zabavu. Moj muž vas je jako cijenio . Uvijek mu je bio cilj dobiti vas kako bi mi pomogli sa organizacijom, ali bezuspješno.“
Pogledam u mamu i vidim joj suze u očima. Sve je ovo još uvijek svježe na nju. Iako se rado prisjeti oca jako joj je bolno. Julio stavi ruku oko mame i opet se igra ulizice.
„Potrudit ću se da napravim ono što biste i vi sami.“
Osmijeh na njenom licu smiri me. Ustanem se kad Bella primi kutiju u ruke. Vidim na njoj kako joj je nelagodno.
„Pomoči ću ti s tim.“
„Hvala vam.“
Podignem obrve u čudu i dalje ne shvaćajući što izvodi. Od kud tolika promjena odjednom. A osmijeh koji mi podari još me više zbuni.
„Odvest ću vas.“
„Nije potrebno Linda će doći po mene svaki čas.“ Truba od auta to i potvrdi. Na izlazu iz kuće pozdravi se s mamom tako da joj pruži ruku no zaboravio sam joj reći kako se moja mama obožava grliti sa ljudima koji joj se svide. Mama ju čvrsto stisne u zagrljaj i pozdravi se s njom. Pruži ruku prema Juliu i kad ju on pokuša privući u zagrljaj ona pristojno odbije sa onim osmijehom i lagano kimne.
„Bilo mi je drago i još jednom oprostite na smetnji.“
„I nama je bilo drago. I nisi smetnja, žao mi je što ne možeš ostati duže. U koliko ti mogu još kako pomoći samo reci.“
„Hvala vam.“
Larisa već stoji na vratima i otvara ih. Izađem van i svježi zrak mi odmah dodirne lice. Pogledam u Bellu, a njeni obrazi ponovno su crveni od hladnog zraka. Sviđa mi se to kod nje. Volim taj njen ten koji na hladnoći poprimi crvenkastu boju. Linda stoji ispred auta i kao Bella divi se izgledu kuće. Mislim da nas nije ni primijetila dok joj se Bella nije obratila.
„Hvala ti što si došla po mene.“
„A-ha.“ I dalje u dalekim mislima gleda u kuću i uopće ne primjećuje Bellu. Mama je ostala u kući sa Juliom i stvarno želim što prije ući unutra prije nego što joj Julio ispriča neke gluposti, a kako mu moja mama vjeruje mogli bi biti svašta. Ponekad me toliko ljuti što je mama uvijek više vjerovala njemu nego meni. On je uvijek bio njeni zlatni sin. Uvijek je više bila ponosna na njega nego na mene. To je vjerojatno još jedan razlog zašto je tata prepustio firmu meni a ne Juliu. Znao je da će napraviti svašta od firme ako ju ostavi njemu sa mamom na njegovoj strani.
„Gdje hoćete da vam ostavim kutiju.“
„Uzet ću ju. Linda trgni se, idemo.“
Linda se napokon trgne i pogleda u nas.
„Gospodine Collinson, imate prelijepu kuću.“
„Hvala vam gospođice Clark.“
„Idemo Linda.“
Zgrabi mi kutiju iz ruke i već skupa s njom sjeda u auto.
„Ako trebate ikakvu pomoć…“
„Nazvat ću vašu majku jer vi koliko sam mogla vidjeti ne znate apsolutno ništa o ovoj zabavi.“
Ponovno ona hladnoća u njenom pogledu i glasu, a ja sam se već zabrinuo. Znao sam da je ona ljubaznost u kući bila samo gluma. Stvarno joj dobro ide gluma, ali nije ni svjesna koliko me intrigira još više sa takvim ponašanjem. To odbijanje samo me još više privlači k njoj i još više ju želim pored sebe.
Zalupi vratima kad Linda upali auto i zatvara prozor te okreće glavu kako me ne bi više vidjela. Nisam siguran, ali mislim kako sam vidio njeno opušteno lice kad se naslonila na naslon od sjedala. Auto podigne prašinu od kamenčića na podu i lagano nestaje iz vidika. Jedino što se vidi su svijetla od auta.
„Da definitivno, ovo je jedan zbunjujući komad“
Okrećem se i ulazim u kuću kako bi zaustavio to ulizivanje i kako ne bi dopustio da Julio napuni uši glupostima vlastitoj majci.

Evo jos jedan nastavak...nisam mogla spavati pa sam pisala i napisala cijeli nastavak...potrudila sam se malo haha...planirala sam napraviti neku stranicu na fb o ovoj prici gdje ce te me moci pitati o njoj i pratiti obavjesti, ali jos razmisljam o tome...sto vi kazete?
Ostavite pokoji komentar i vote...sta mislite kako ce prica ici dalje? Da ga i dalje malo mucimo? Haha
Ly ❤