Započeti novi život i sama moja odluka na to jako veliki korak za mene.Zovem se Claudija.Imam 19 godima i živim u Londonu. Imam crnu dugu kosu i plave oči.Siroče sam.Moja majka me ostavila dok sam imala negdje oko 6 mjeseci života u sirotištu na južnijoj strani grada onoj strani koju bogati ljudi smatraju prljavom i zaraženom raznim bolestima,ali je bio moj jedini dom.U mojem odrastanju najviše su mi pomagali časna Matija i otac Pavle.Školu nisam nikad pohađala tako da ne znam ni čitat ni pisat.Danas moram iazć iz sirotišta jer za mene tamo više nema mjesta.Mnogo je djece koje majke ostavljaju svaki dan isto kao mene moja,ali pomiriš se nekako s tim i s tim živiš i boriš se svaki dan.Nekad se pitam:"što sam ja njoj uradila da me ostavila što sam kriva?" Ali i to pitanje samo prođe kroz glavu isto kao i mgnogo drugih a poslje toga osijećam samo ogorčenje,mržnju,nekakvo sažaljenje nad njom,nekakve osjećaje koji se ne mogu samo riječima opisat,a oni kao ja znaju kakvi su to osjećaji.
Lutajući južnom stranom svog grada sa svim tim stvarima iz sirotišta uplakana i tužna sjedam na klupicu u parku i brzo zaspem jer se već duboko spustila noć.
Ujutro me budi pjev ptica i starica koja pjevuši na klupi do koje sam ja spavala. Obrati mi se
Xxx:ljepa si kad spavaš.
Ja:hvala vam gospođo.
Činila se baš nekako ljubazna.
Xxx:što radiš na toj klupi sama na ovoj strani?
Ja:tražim nekoga da me udomi kod sebe jer u sirotištu nema mjesta za mene.
Xxx:ee djete moje drago,pođi samnom ja ću te udomit.
Ja:stvarno bi ste to učinili zbog mene.
Xxx:naravno da bih.od sad ces bit na toplom i sigurnom i nista ti nece falit.
Ja:puno vam hvala. Bog ce vam platit.
Xxx:ja sam Lucija,a ti si?
Ja: ja sam Claudija drago mi je i hvala vam puno.
Lucija: neka djevojko bit ce vremena za zahvaljivanje svasta cemo ja ti skupa dozivit....
Ljudi moji ako vam se cita citajte ako vam se ne cita nemojte. Ovo je logicno iz moje glave proizaslo tako da ne zamjerite sto god. Pisam za svoju dusu. :-D
