Odabrana

24

„Mislim da bi bilo najbolje da ja, Leyla i Isaac idemo gore. Vi ostanite ovdje čuvati stražu i izbrisati pamćenje eventualnom prolazniku, za svaki slučaj." jasno reče Arthur na što se svi bez riječi slože. Clara nije bila posebno vezana s Leylom i nije bilo potrebe da ide gore sa njima. Robert je Arthurov mlađi brat, što znači da je čitava odgovornost i zadaća loze Hastingsovih samo na Arthuru i njegovu sinu.

„Dobro, mi ćemo čuvati stražu. Idite sada."

„Spremni?" upita Isaac sa smješkom, gledajući čas u oca, čas u djevojku koja mu je ukrala srce.

„Spremni." odgovori mu Leyla sa isto radosnim smješkom na licu.

Svo troje se lagano sagnu, a zatim vinu u zrak, velikom brzinom jureći prema zvjezdanom nebu.

Desne noge blago savijene u koljenu, Leyla je držala uspravno držanje, a joj osmijeh nije silazio sa lica. Od samog početka joj se dopadalo letenje, a sada još više. Točno je mogla osjetiti povjetarac koji je njihovo brzo dizanje u zrak uzrokovalo. Dok joj je vjetar nosio nestašne pramenove na sve strane, uživala je u pogledu na raznolikost šume i biljaka, rubova i litica. A vidjela je i najmanje sitnice zahvaljujući onoj preobrazbi koja se dogodila na osamnaestom rođendanu.

Putovanje je nastavila sa uživanjem skoro svih tri tisuće metara uvis. Međutim, kada ih je obavila magla, šuma se prorijedila, a ponegdje stršali vrhovi stijena, znala je da se približavaju vrhu. Vrati pogled na Isaaca koji je buljio u GPS na mobitelu, te iznenada krenuo udesno prateći liniju planine. Leyla se okrene i znakovito pogleda Arthura, na što oboje promjene smjer letenja i krenu pratiti Isaaca.

Nakon svega nekoliko minuta, u daljini od skoro petsto metara je pomoću nadprirodnog vida razaznala vrh koji joj je bio dobro poznat. Dobila je osjećaj da će joj trbuh ekplodirati od nervoze sa svakim metrom kojim su bili bliže.

Ubrzala je letenje nagnuvši torzo malo unaprijed, te tako stigla prije svih. Polako, želeći osjetiti sve, položi prvu nogu na stijenu, a zatim i drugu. Nije mogla vidjeti puno oko sebe radi magle, ali je osjećala nešto. Zrak je bio prohladniji, posebniji. Odisao je prisustvom same Božice. Unatoč jakom mirisu smreke i vrtlogu prašine, znala je da je ovo mjesto na kojem Božica obitava. Osjećala je to.

Osjetila je prisutnost Arthura i Isaaca iza sebe, te su bez riječi krenuli do samog vrha stazom koja je bila urezana u stijenu i govorila sama po sebi da nije slučajna.

Međutim, stigavši na vrh, ništa se nije dogodilo. Ako izuzmemo ovaj vrh koji je ne samo njima bio čudan, sve se činilo normalno. Nije bilo skrivenih hramova, dvoraca, niti čak siluete Božice koju su neki ljudi vidjeli. Ma koliko se osvrtala oko sebe, nije mogla pronaći ništa čudno.

Isaac i njegov otac su hodali oko tog vrha, promarajući drveća ili stijene, tražeći bilo koji trag. Ali je ona znala da ga neće tu naći. Ako je uopće postojao, trag bi bio upravo na ovom vrhu.

Pomalo razočarana i prestrašena, okrenula se i laganim koracima krenula silaziti niz tu istu stazicu, kada je opazila nešto neobično. Malena uzvisina stijene sa lijeve strane staze je bila udubljena na nekoliko mjesta. I to previše pravilno, ako se nju pitalo.

Brzo se spusti u čučanj i pređe rukom preko nježnih slova isklesanih u stijeni. Nije prepoznavala jezik, a ta „slova" su više nalikovala na simbole. Bilo ih je ukupno pet, uklesani u stijenu jednu do drugog. Unatoč godinama tijekom kojih su trpili vremenske neprilike, lako se dao razaznati oblik tih simbola.

„Hej ljudi, mislim da sam nešto pronašla!" vikne dovoljno glasno da skrene pozornost na sebe, a trenutak nakon obadvojica se stvore pokraj nje, sagnuti nad simbolima. Zbog mogućnosti da su upravo otkrili idući trag, ponos i uzbuđenje su se probudili u njoj.

„Hm, ne raspoznajem jezik, ali se čini..." progovori Arthur i pređe rukom po slovima, te nastavi: „Jako star. Moram potražiti ovaj jezik sutra u knjižnici, pošto je sada zatvorena. Isaac... uslikaj ove simbole, više puta. I neka slike budu što jasnije."

Isaac bez riječi uradi rečeno, ne želeći prekinuti neku uzbuđenost koja je prožela ovaj sparni zrak.

„Onda... idemo u hotel?" pomalo prestrašeno upita Leyla i skrene pogled na zamišljenog Arthura.

„Da. Moramo znati što ovi simboli znače jer nisu tu sasvim slučajno. A pošto ne raspoznajem jezik, moramo se poslužiti starim knjigama ovog grada. Bez da znamo što ti simboli znače, ne možemo ništa više učiniti."

Leyla samo kimne glavom. Iako je u potpunosti razumjela što joj je Arthur pokušavao reći, ipak je strah niije napuštao. Kada zora svane, ostalo im je još samo dva dana do punog mjeseca. Puno bliže proizvodnji noža koji bi je trebao ubiti. Ali s druge strane, bili su i puno bliže Božici.

Sve troje se ustadoše i skoro istovremeno zakoračiše preko ruba litice, dopuštajući si pad velike brzine. Do auta i vidno smorenih Clare i Roberta su došli puno brže nego su otišli.

Isaac se odmah dao na objašnjavanje onoga što su otkrili dok je Leyla, idalje obuzeta strahom, bez riječi zauzela svoje mjesto u autu. Vožnja ka hotelu se činila puno dužom nego ranije.

Leyla je ponovno ležala u svom privremenom krevetu kada je začula kako netko tiho otvara vrata i ulazi u sobu. Ovog puta nije kucao, a i bez da je provjerila, znala je da je to Isaac.

U okrilju mraka, došuljao se do njezina kreveta i privukao je u zagrljaj. Ležali su tako zagrljeni, u fetus položaju, tko zna koliko dugo. Prvi korak je učinila Leyla.

Okrenula se prema dečku za kojim joj je svaki dijelić tijela žudio i odlučno ga poljubila, omotavši svoje ruke oko njegovog struka. Ponovno ju je njegov tako prokleto opojni miris udario u glavu, a isklesano tijelo tik do njezinog dražilo.

Poljupci su vrlo brzo promjenili tempo, prešavši iz laganih u brze, strastvene. Ruke su mu lutale po Leylinom tijelu, tjerajući je da svaki put zastenje od ugode koja joj je svaki put nanovo udarala u glavu.

Isaac se spretno nadvije nad njezino tijelo, ne prekidajući poljubce. Sada je osjećala svu njegovu težinu na sebi i nije joj smetalo, baš naprotiv. Isaac je poljubce premjestio na obraz, prateći liniju vilice, niz vrat, pa sve doo ključne kosti. Kada ju je ugrizao ostavivši tako tanku, crvenu ranicu, Leyla zastenje i podigne tijelo prema gore, susrevši se tako sa njegovim.

Zrak je bio gust, napet i strastven. Upravo onakav kako su se i oni osjećali. Kada joj je Isaac posegnuo rukom ispod majice, nije ga zaustavila. Kao potvrdu ga je obujmila nogama oko struka, već sada mogavši osjetiti njegovo uzbuđenje.

Vjerovala mu je u potpunosti. Nije znala da li bi za ovako kratko vrijeme trebala iskoristiti riječ „voljeti", ali je upravo to prema njemu osjećala. Znala je da će mu se upravo ovdje, sada, predati u potpunosti.

Iznad sobe ispunjene uzdasima zadovoljstva, noć je bila zvijezdana. Bez ijednog oblačka.

***

(Okej, bila sam zadovoljna ovim nastavkom sve dok ga nisam pročitala lol xd. Zato bi mi bilo drago kada biste mi napisali kako vam se dopao/nije dopao.

 Što se tiče zadnje scene, nisam baš dobra u pisanju toga, pa sam tu prekinula. Nisam željela da pišem sve do u detalje xd

Polako, ali sigurno se približavamo krajuuu... Jeste uzbuđeni?! Ja daaa :D *.* 

Do idućeg puta, xoxo...)

2.9.2016.