House of madness

PART 1- We are all mad here

Probudila sam se rano ujutro. Sunce je prolazilo kroz zavjese i zaslijepilo me. Boljele su me oči od toliko svjetla. Moglo bi de reći da sam vampirica jer mrzim svjetlo. Kao da sam alergična. S mukom sam se ustala iz kreveta i otišla do kuhinje. Namazala sam si maslac na kruh i to na brzinu pojela.
- Hej Chloe! Sretna ti godišnjica- Roxy je ušla u kuhinju nasmiješeno.
- Hvala, valjda- odvratila sam umorno. Danas je bila jedna godina od kada sam službeno proglašena ludom. Zašto? Neznam. Nisam luda. Stvari koje ja vidim samo su nevidljive drugim ljudima. Bića koja ja vidim nisu vidljiva drugima. Roxy i ja smo prijateljice od kada samo bile malene. Kako sam ja odrastala odrastala je i ona samnom. Uvijek je bila uz mene i pomagala mi u važnim odlukama. Bile smo najbolje prijateljice.
Presvukla sam se iz zelene spavačice sa crtežom jabuke u traperice i crnu majicu kratkih rukava. Svoju crnu kosu sam si zavezala u rep. Uzela sam školsku torbu i krenula do škole. Roxy je išla samnom. Svugdje smo išle skupa.
Kada sam došla pred školu oprostila sam se s Roxy i ušla u razred. - Vidi tko je to- rekla je Tracy. - Mala psihopatska djevojčica.- Tracy mi se stalno rugala u vezi s time što su me proglasili ludom. Kao da je to nešto smiješno. U školi nisam imala prijatelja. - Da, Tracy. To sam ja- pitala sam se što mi je pripremila danas. Svaki tjedan u ponedjeljak Tracy napravi nešto da me osramoti. Na početku mi je smetalo no onda sam se navikla i naučila nositi s time.
- Kladim se da jedva čekaš vidjeti način na koji ću te osramotiti. Ovaj put ću ti stvarno uništiti život.- to kaže svaki tjedan. Nikada to ne napravi. Previše se trudi. U razred je ušla profesorica kemije. Počela je pričati o nekakvim atomima i bog zna čemu još. Nisam obraćala pažnju. Nikada ne obraćam pažnju. Tada su se vrata učionice otvorila i u razred je uletio Max, Tracyn dečko. On uvijek kasni. Profesorica je rekla:- Max, Ponovno kasniš. Ponovi li se to još jednom morat ću ti napisati ukor. Sada sjedni na svoje mjesto.-
- Uredu- rekao je on i nacerio se:- mogu li danas sjesti do Chloe molim vas?-
- Ne vidim zašto ne- rekla je ona.
Max je došao i sjeo pokraj mene. To je bio jedan dio njihove spačke. Sada samo čekam da me proliju svinjskom krvlju kao u onom filmu Carrie. Stvarno ne bih htjela tako završiti. Zvonilo je zvono za kraj prvog sata. Profesorica je izišla iz razreda i ostavila nas same. Ja sam krenula prema vratima no Max mi je stao na put.
- Kuda ti misliš da ideš?- rekao je.
- Na drugi sat- rekla sam i odgurnula ga no uhvatio me za ruku.
- Ne. Ne ideš ti nikamo.- rekao je i priljepio me uza zid. Nisam htjela da mi napravi ništa neprimjereno pa sam ga lagano gurnula. On je odletio na drugi kraj prostorije. Koji vrag? Uopće ga nisam tako jako gurnula. Zvonio je sat. Otrčala sam do učionice. Ostatak satova prošao je u miru.

Izišla sam iz škole no ravnatelj me pozvao u svoj ured. Ušla sam. U uredu je sjedio Max. Imao je modricu na lijevom obrazu.
- Chloe, mislim da stvarno ludiš. Ne mogu vjerovati da si udarila učenika koji je dobrovoljno htio sjesti s tobom. Možda ne želiš nove prijatelje ali ovo nije način da ostalima to kažeš.- Bilo je očito da je Max lažirao svoj pad i pretvarao se da sam ga udarila. Glupan.
Htjela sam reći da ga nisam udarila ali mi se nije dalo raspravljati. Ionako mi nebi vjerovali i na kraju bi ispala kriva. Nije bio prvi put.
- Uredu, žao mi je- rekla sam hladno.
- To nije dovoljno. Odlučili smo te, zbog tvoje mentalne nestabilnosti a sada i nasilja, suspendirati iz škole do kraja polugodišta. Ponavljati ćeš ovaj razred iduće godine.- rekao je ravnatelj. Vidjela sam mu strah u očima. Bojao se da ću ga ozlijediti.
- Uredu- odgovorila sam. Nisam ga htjela ozlijediti, ali sam mogla.
- Sada moram ići. Kasnim na sastanak sa Doktorom Jeffersonom.- Doktor Jefferson je bio moj psihijatar otkada sam proglašena ludom. Ima oko 40- tak godina i pomalo je prosjed, ali je odličan psihijatar i razumije me. Bolje rečeno, vjeruje mi.
- Još ti nešto moram reći- rekao mi je ravnatelj. Podigla sam obrvu:- Dobit ćeš novog psihijatra. Ispostavilo se da on ne utječe pozitivno na tebe. Dobio je otkaz.-
- Mogu li se barem oprostiti s njim?-
- Naravno. Čeka te u bolnici.- rekao je ravnatelj. Izišla sam iz ureda i zaputila sam se prema bolnici. Na putu sam susrela Roxy.
-Hej- rekla je.
- Hej-
- Gdje ti se žuri toliko? Ionako uvijek kasniš na psihijatriju?- upitala me.
- Doktor Jefferson je dobio otkaz jer bolnica misli da ne djeluje dobro na mene ni na ostale pacijente. Samo sam se htjela oprostiti.-
- Aha. Razumijem. Evo izvoli.- rekla je i pružila mi komadić crne čokolade.-
- Kako si uspjela kupiti tu čokoladu? Tako je skupa.-
- Ukrala sam ju. Nitko me nije ni primjetio- rekla je i zahihotala se.
Došle smo do bolnice. Rekla sam Roxy:- Čekaj me ispred. Idem se pozdraviti s Doktorom i obaviti uobičajeni dogovor sa ovim novim. Neće me biti jedan sat kao i obično pa ne radi gluposti.-
Kada sam se okrenula ljudi su me čudno gledali. Neki su se podsmjehivali, a neki su me gledali zabrinuto. Iz nekog razloga ljudi me uvijek tako gledaju kada pričam s Roxy.

Ušla sam u bolnicu. Doktor Jefferson me čekao ispred ordinacije. Bacila sam mu se u zagrljaj.- Nemaju pojma koliko su pogriješili. Vi ste najbolji psihijatar ikad.-
- Hvala ti Chloe. To mi puno znači.-
- Samo sam htjela reći zbogom.-
- Uredu je. Samo sam ti htio reći jednu stvar.-
-Što to?- upitala sam.
- Možda si luda. Nikada nisam isključio tu mogućnost. Možda stvarno jesi. Ako jesi, samo zapamti jednu stvar. I svi najbolji ljudi jesu.-
- Znam- rekla sam.

To me pomalo ohrabrilo. Kada smo se rastali hrabro sam ušla u ured u kojem me dočekao moj novi psihijatar. No ono što sam vidjela me zaprepastilo.

------------------------------🎩--------------------------
Zdravo svima ! Ovo je moja nova priča. Nadam se da vam se sviđa. Oprostite ako imam neku greškicu u tekstu. Vrlo je lako moguće da mi je koja promakla pri pregledavanju. Komentirajte i recite što mislite o priči. Ovaj dio je malo dosadnjikav ali nadam se da ćete mi oprostiti. Hvala svima na čitanju ! Pusa 💋