Odabrana

1

„Kako je ovo predivno..." zadivljeno je promrmljala, gledajući još jedan avion kako polijeće, zavaljena na udobne stolice aerodroma. Otpila je gutljaj vode, te čula kako je najbolja prijateljica doziva.

„Leyla! Leyla! Doživljavaš li ti mene uopće?"

„Oprosti, zamislila sam se, što si rekla?" usmjerila je svu pažnju na Ivette, znajući da je ne treba previše ljutiti. Jer, u svađama sa Ivette, nikada nisi mogao pobjediti.

„Pogledaj onu djevojku tamo, u plavom topu."

Leyla se okrenula, tražeći pogledom tu djevojku. Nije ju dugo tražila. Ipak, djevojku koja je obučena u krpice koje jedva prekrivaju išta ne možeš ne primjetiti. U pozadini je čula svoju prijateljicu, Ivette, kako naveliko trača tu djevojku.

Leyla se isključila, nije ju baš zanimalo što Ivette ima za reći. Voljela je Leyla nju, ali nije bila takav tip djevojke koji voli ogovarati sve oko sebe.

Umjesto toga, promatrala je aerodrom, stotine ljudi koju su žurili na svoje letove, nekolicinu njih koji su sjedili na metalnim stolcima, uredno organiziranim po čitavom aerodromu. Povremeno bi se kroz tu gužvu istakla grupa stjuardesa i pilota, obučenih u plava odjela, koji su stigli sa nekog tek pristiglog aviona. Lijeva i desna strana aerodroma su bile obložene staklom, omogućavajući putnicima da gledaju na pistu i avione koji neprestano uzlijeću i slijeću, a druga strana je omogućavala pogled na ulaz aerodroma i parking. Nije znala zašto, ali obožavala je ovo. Ona dva sata između letova koje je presjedila na aerodromu. Ono uzbuđenje pri polijetanju aviona, ono iščekivanje novog putovanja i svega što ju čeka.

Samo nije znala da će joj se ovo putovanje razlikovati od svih prijašnjih.

Sada je putovala sa, kao što se moglo zaključiti, najboljom prijateljicom, u New York. Bilo je to poklon-putovanje od njezine majke, za osamnaesti rođendan. Trebale bi odsjesti u jednom na najboljih hotela u NY, koji se nalazi na obali, nedaleko od plaže. U hotelu će odjesti 15 dana.

Mirna, pomalo i pospana, slušala je buku oko sebe.

Svi pozadinski zvukovi kao da su se odjednom utišali, a buka motora od aviona koji je upravo polijećao ju je zaokupio. Obožavala je avione, letenje. Obožavala je promatrati svijet kroz oblake. Tek se tada osjećala potpunom, kao da je sjedinjena s prirodom.

Međutim, jedan zvuk je nadjačao čak i buku aviona. Ne, ne zvuk. Točnije šapat. Glas koji sikće, izobličen poput crva se uvukao Leyli u uho. Istog trenutka se naježila, kao da ju je netko polio hladnom vodom. Jezivi glas je dozivao njezino ime.

„Leylaa, Leylaa..." jezivi glas je samo ponavljao njezino ime, dok se izbezumljena Leyla okrenula, gledavši preko ramena u masu ljudi. Nitko je nije promatrao, nikog nije čula da joj se obraća. Kao da je taj glas bio u njezinoj glavi. Kao da... ju je netko dozivao, ali je samo ona to mogla čuti.

Osvrtala se oko sebe, tražeći tog koji ju je dozivao, ali nije bilo nikoga.

Dozivanje je odjednom prestalo, onako naglo kako je i došlo. Ponovno je čula buku motora, razgovor ljudi i lupanje potpetica. Nije bilo dozivanja. Pogledala je prema Ivette, koja je buljila u mobitel.

„Ivette, jesi me ti zvala možda?"

Ivette ju je samo čudno pogledala odgovorivši kratko; „Ne, nisam, možda ti se učinilo."

Ali znala je da joj se nije učinilo. Kada vam se učini da vas netko zove, to je kao da netko izgovori neku riječ koja se vama učini kao nejasno izgovoreno ime. Ali ovo je bilo čudno jer je netko jasno i glasno izgovarao njezino ime.

Zvučnicima se prolomio ugodan ženski glas.

„Putnici za let 112, za New York, neka krenu prema izlazu 12B. Putnici za let 112, za New York, neka krenu prema izlazu 12B."

„To je naš let." promrmljala je Leyla, ustajući sa sjedala. Sunce je zašlo, noć se polako spuštala, a situacija od maloprije ju je prestrašila. Znala je da ne treba praviti od muhe slona, ali je i znala da joj se ono definitivno nije učinilo.

Vukla je za sobom ručni kofer i skoro trčećim korakom otišla što dalje od mjesta na kojemu su sjedile. Tako brzo da je skoro zaboravila na Ivette, koja je zaostajala za njom.

„Leyla, pričekaj me!"

***

(Ove dužine će otprilike biti nastavci, nekada i duži, ovisi o radnji. Pa, nadam se da niste dugo čekali i da vam se dopada. Ako ne, recite što vam smeta i što vam se ne sviđa, kako bi mogla to ispraviti. Stvarno bih cijenila da osim vote-a, ostavite iskreno mišljenje koje ne mora biti dugo, ali neka je iskreno. I ako vam se dopada, preporučite nekome priču, bila bih zahvalna. Do sljedećeg puta:)<3)

15.6.2016.