HIS T-SHIRT || Luke Hemmings

1.dio

Evo prvi dio priče!! Ispričavam se ako ima grešaka,jednostavno mi hrvatski nije jača strana. Slobodno komentirajte! Hvala još jednom svima! Ly xxx

Lxx

----------------------------------------------------------

*Zoein POV*

London. Lijep, velik grad u Velikoj Britaniji.

Istina, ali je vrijeme sranje.

Skoro stalno pada kiša, a od smoga jedva da i vidim nebo. To je možda i jedini razlog zašto mi ovo mjesto neće nedostajati. Naravno, selimo se. Kad kažem "mi" mislim na mog oca Marca,majku Holly i mene. Moj otac je dobio bolji posao u Kaliforniji te tamo i odlazimo. Bolja plaća, posao je bliže, odlična ponuda koja se ne može odbiti. Moja majka je u redu s tim, smatra da je lijepo upoznati nove ljude i krajeve.

U tom slučaju nije ni bitno moje mišljenje.

Nedostajat će mi moja soba, moji prijatelji, iako se nitko od njih nije dokazao kao pravi prijatelj, ali u redu. Bit će tamo dobro.
Zar ne?

*

Još nisam putovala avionom tako da mi je ovo prvi put, i znate što, nije toliko strašno kako sam zamišljala. Filmovi kao "Zmije u avionu" samo su me plašili pa nisam baš htjela ni putovati avionom, ali sada sam morala i mislim da je strah otišao. Nakon par sati smo napokon stigli. Točnije, stigli smo u Los Angeles. Poznat grad, ali jos moram puno toga upoznati ovdje. Pokupili smo prtljagu i krenuli taksijem do adrese na kojoj se nalazi naš novi dom. Nakon 15 minuta vožnje izašli smo iz taksija i gledali u novu kuću. Nije to bila neka ogromna villa. Bila je to bijela kuća, moderno napravljena s priličnim brojem prozora i lijepom prostranom terasom.

Bolje ne mogu ni tražiti.

Holly je platila taksi dok smo ja i Marc vadili naše stvari iz prtljažnika taksija.

Jos nemamo auto, mislim, imali smo ga ,no prodali za pristojnu svotu s kojom ćemo kupiti drugi.

Marc je nakon par neuspjelih pokušaja napokon otključao vrata naše nove kuće i brzo sam jurnula unutra. Naravno, nije previše uređeno, no riješit će to moja mama. S obzirom na to da se naša kuća nalazi u jednoj ulici pogled s balkona nije odličan, no mogu živjeti s tim. Odmah sam pošla uz stepenice na kat da vidim svoju sobu. Nisam baš bila uspješna jer sam prvo ušla u kupaonicu na katu,a zatim u gostinjsku sobu.

Nisam ja kriva što ima toliko prokletih vrata.

U trećem pokušaju sam ušla u sobu, za koju pretpostavljam, da će biti moja.

Nije loše.

Prilično prostrana soba. Već ima ormar za koji sam sigurna da će biti dovoljan za svu moju odjecu jer je velik. Krevet se nalazi u kutu pored prozora na koji stanu čak dvije osobe, ako se stisnu bliže jedno drugom. Imam ja tu još podosta stvari kao na primjer radni stol,mali televizor i druge. Uz malo uređenja ova soba ce biti odlična za moj boravak ovdje. Ostavila sam svoje stvari uz krevet i počela se raspakiravati.

U sljedeća 2 sata uspjela sam složiti svu odjeću u ormar, staviti navlake na pokrivače, usisati, obrisati prašinu i urediti svoju sobu.

Zadovoljna sam rezultatom.

S posterima na zidu, svojom radnom pločom i svim ostalim dodatcima soba je izgledala puno življe. Odlučila sam u sobu pustiti malo svjetla pa sam pomaknula zavjese u stranu. Pogled s moje sobe je bio drugačiji za razliku od balkona. Tamo je pogled bio usmjeren na cestu i drveće koje se našlo u ne tako velikoj daljini, dok je ovdje pogled sezao do kuće odmah pored naše, točnije na prozor koji je, pretpostavljam, bio dio nečije sobe.

Nije me bilo baš toliko briga.

"Zoe!"-zvala je moja mama iz prizemlja.
"Dolazim!"-odgovorila sam joj.
Lagano sam odšetala do vrata i otišla u prizemlje, na putu se smješkajući svojem remek djelu. Stigavši u prizemlje odšetala sam u kuhinju gdje se nalazila moja mama.
"Voljela bih kada biste ti ili tvoj otac otišli do obližnje trgovine kupiti namirnice s popisa"- govorila mi je pružajući mi papir sa svim potrebnim stvarima.
"Umm...što ako se izgubim?"-upitala sam ju.
"Ne brini, nalazi se odmah iza one žute kuće kraj koje smo prolazili."-bezbrižno je odgovorila.
"Aha! U redu onda, vidimo se kasnije."- rekla sam joj uzimajući novce sa stola.
'Kao da sam obraćala pažnju na tu prokletu žutu kuću'- mislila sam u sebi. Pa...sretno mi bilo u lutanju gradom. Izašla sam iz kuće lagano zatvarajući vrata. Bio je sunčan dan, dobro da nisam obukla onu debelu majicu.

Nakon 10 minuta hodanja napokon sam našla trgovinu o kojoj je pričala moja mama.

Ulazeći u trgovinu osjećala sam par pogleda na meni, no nije me bilo briga. Prošla sam prstima kroz kosu proučavajući taj listić s namirnicama. Stavila sam ga u džep i uzela košaricu. Trgovina nije bila ogromna. Uzela sam sve potrebne namirnice i ostala još malo proučavajući svaku policu.

Nedugo zatim, u trgovinu je ušla djevojka crne kose, predivnih zelenkastih očiju i stila oblačenja kakav bih čak i ja htjela ponekad probati. Pozdravila je blagajnicu dajući joj lagan smješak, no čim se okrenula preokrenula je očima.

Izgleda da ju blagajnica iritira ili je imala samo loš dan.

Kako god bilo, mislim da jos nisam spremna upoznati ljude ovdje, radije bih čekala do škole. Kretajući prema blagajni, prolazeći kroz dug red s raznim namirnicama, spretna kakva i jesam, spotaknula sam se preko svojih nogu.

Molim vas ne pitajte kako jer ni ja sama to ne znam.

Pala sam na pod ispuštajući blagi zvuk boli. Pokušala sam se ustati kada sam iza sebe ugledala onu crnokosu djevojku.
'Super, od svih ljudi ovdje baš ona. Koje poniženje.'-pomislila sam. Čekajući da se počne smijati mojoj spretnosti ona je samo pokupila par namirnica s poda, stavila ih nazad u moju košaricu i pomogla da se ustanem.
'Watafak?'-mislila sam u sebi.
"Jesi okej?"-upitala me svojim divnim glasom.
"Um, aha, hvala."-zahvalila sam joj, još uvijek zbunjena.
Zašto se nije smijala? Da se to dogodilo u Londonu svi bi se počeli smijati kao ludi. Zato i nisam baš odlazila van.

Gle, još jedan razlog zašto ne volim London!

"U redu"-rekla je gledajući u mene začuđeno.
"Nisam te viđala ovdje, došla si u posjet nekome?"-upitala me.
"Ne, doselila sam se ovdje."- odgovorila sam.
Zašto joj ovo uopće i govorim?Mislim da bih trebala otići.
"Lijepo, ići ćeš u školu ovdje u LA ili si već završila školu?"-upitala je uz blagi, skoro neprimjetan smješak.
"Ići ću u školu ovdje, 4 srednji."-odgovorila sam.
Zašto sam još uvijek ovdje?
"Ja sam također 4.srednji! Pa, nadam se da ćemo se vidjeti u školi onda. Usput, ja sam Elizabeth."-govorila je.
"Pa, drago mi je. Ja sam Zoe"-odgovorila sam joj.
"Vidimo se onda, Zoe!"-rekla je odlazeći do blagajne ,plaćajuci svoje stvari i odlazeći van, čak mi je i mahnula na izlazu.
Pa, nije bilo toliko strašno. Bilo bi lijepo kada bismo išle na iste satove, barem netko koga poznajem,a i nije toliko loša osoba, kako mi se čini. Otišla sam na blagajnu, platila sve te namirnice i krenula kući. Kakav prvi dan!

----------------------------------------------------------

Ovo je kraj prvog dijela!
Nadam se da ćete još uvijek nastaviti čitati! Pozdrav svima! Do sljedećeg puta ;)