Dobra Vila

Dobra Vila Part 1

Jedna žena je lupila od mene pa sam zbog te nekulture ja lupila u nju. Ostala je bez pola tijela. „ Mama! „ reče jedan nasmijani dječak. „ Vidi šta je ova teta uradila!" . Mama ga je brzo odnijela sa tog mjesta ali ja sam ih pratila. Možda sam napokon našla osobu koja me može vidjeti. Ubrzo sam shvatila da to nije tako, ali nadala sam se da će se stvari promijeniti i da će me on jednog dana ugledati. Stalno sam mijenjala oblike kraj njega ali ništa nije primjećivao. Bio mi je simpatičan i odlučila sam mu pomoći. Za vrijeme sporta kada su morali trčati oko škole on je bio jako spor pa sam ga pomalo šutala da ga ubrzam. Lupio je u jednog drugog dječaka i zbog toga su obojica na trci bili zadnji. Počeli su se svađati kasnije. Svi su bili protiv mojeg miljenika. Okupili su se oko njega i počeli su ga tuči pa sam slomila nos jednom od njih. U tom trenutku je došao profesor koji je za sve naravno optužio mojeg dječaka. Kasnije sam shvatila da je to uvijek tako. Da onaj tko se sam obrani ispadne glavni krivac. Sljedeći tjedan će ponovo biti trka i moj ljubimac je svaki dan vježbao. Napokon se stvarno počeo truditi oko nečega. Ali ništa nije pomoglo. Na dan natjecanja opet je bio među zadnjima kada je počela utrka. Vidjela sam kako mu suze počinju teći ali kako se opet trudi da bude što brži iako zna da je pobjeda nemoguća. Morala sam mu pomoći. Opet sam ga šutala pomalo ali nije bilo dovoljno. Onda sam ga šutnula toliko jako da je preletio preko ciljne linije. Bio je prvi i bio je mrtav. Od njega gotovo ništa nije ostalo ali postigao je svoj uspjeh. Bila sam zadovoljna mojim dobrim djelom.

Odlučila sam tražiti drugu djecu kojoj bih mogla pomoći. Blizu škole gdje se odvijala trka se nalazila i osnovna škola. Učinilo mi se da je jedna mala djevojčica pokazivala na mene svojim prijateljicama. Sljedeći dan sam cijeli dan stajala kraj škole sve dok nisam ponovo našla tu djevojčicu. Pratila sam ju kući i vidjela sam da ima brata i sestru i grozne roditelje. Otac im je bio alkoholičar koji ih je stalno tukao. Mama je na neki način bila još gora. Govorila je kako ih sve voli, tješila bi djecu nakon što ih otac istuče ali nekada bi ih iznenada optužila za sve njene nevolje i počela bi ih tući gore nego što to radi njihov otac. Djeca su kroz prozor često gledala ptice, vidjela sam da i u školi listaju enciklopedije s pticama, pa sam se odlučila pokušat pretvarati u ptice. Možda me tako primijete. Izabrala sam gavrana jer on navodno može pričati i jer je dječaku bio najdraža ptica. Papagaje nisu voljeli. Voljeli su i sokolove, zato što su „brzi" i slobodni" . Pretvarala sam se u gavrana, pratila sam ih i desilo se nevjerojatno: Vidjeli su me!

Pokušavala sam pričati s njima ali nije išlo. Nisam mogla izgovoriti jasne riječi iako je djeci bilo jasno da pokušavam pričati s njima. Na kraju su samo kimnuli ramenima i otišli u školu. Pratila sam ih do škole i imala sam sreće. Jedan prozor u kojoj se nalazila jedna od tih troje djece je bio otvoren. Uletjela sam u učionicu ukrala jednu olovku i opet pobjegla. Čekala sam ju u njenoj sobi. Htjela sam se pretvoriti u drugi oblik i onda napisati poruku ali nekako me je bilo strah da me onda više neće vidjeti. Možda me samo kao gavrana mogu vidjeti.

Nakon dugo vremena djevojčica je ušla u svoju sobu. Bila je sretna kada me je vidjela i brzo je pozvala svojeg brata i sestru.

„ Ovo je isto kao kod Poea!" reče ona. „ samo još bolje... pogledajte ! Drži olovku u kljunu . pisat će nam poruku!"

Nisam znala tko je taj tip o kojem pričaju ali pokušala sam pisati. Imala sam vremena dok ona nije tu i brzo sam uspjela napisati par riječi. :

„ŽELIM VAM POMOĆI"

„Ovo je naša dobra vila" reče najmlađa djevojčica. Plakala je od sreće a ja sam napokon znala šta sam. Dobra vila. Otkad sam došla na svijet privlačila su me nesretna djeca i željela sam im pomoći.

„ Možda nam može ispuniti želje." Reče dječak. „ Znate već kako to ide. Možda imao svatko po jednu želju. Ukupno tri."

Mogu im ispuniti milijun želja ako je to u mojim mogućnostima, ali prije nego što sam uspjela napisati odgovor odlučili su izaći vani i polako razmišljati o svemu. Pitali su mene da li ću ići s njima i ja sam oduševljeno mahnula krilima. Bila sam tako sretna. Kada su krenuli niz stubište dočekala ih je mama koja ih je opet počela tući. Nisam čula razlog ali vidjela sam da su djevojčice krvave. Sakrili su se iza kuće.

„ Znam prvu želju" reče najstarija djevojčica. „ Čekajte me." Otišla je natrag u kuću iako se tamo nalazila njena mama... kada se vratila nosila je jedan tinejdžerski časopis i krvarila je još više. Našla je članak u kojem se opisivala savršena mama. Kakve sve kvalitete ima, kako se ponašala prema svojoj kćeri itd. Nalazila se i njena fotografija. Jako lijepa žena. Djevojčica je pogledala prema meni i izrekla prvu želju:

„ Želim da moja mama bude ista kao žena na ovoj fotografiji!" . Držala je časopis ispred mene. Zapamtila sam detalje i uletjela sam u kuću. Pretvorila sam mamu u 170cm veliku fotografiju te žene.

Vratila sam se po djecu i ona su potrčala da vide svoju novu mamu!

Djevojčica je plakala. „ Željela sam da ona bude takva osoba. Kao ta žena iz članka. Ne fotografija."

Dječak je fotografiju poderao na sto djelića i to jako polako.

„ Nema veze. Po meni je ona napravila dobar posao. Barem više nema mame koja će nas tući. Sada će nam samo još oca morat ubiti. To će biti moja želja."

„ Mama nas je voljela!" reče najmlađa djevojčica. „ Nekada je tako dobra prema nama. Znate da jeste. Nije zaslužila ovo."

„ Ne treba nam takva ljubav. Mučila bi nas pa tješila cijeli život. Krivila je nas za svoj život. E pa super. Sada ga više nema." Reče dječak.

Izašli su vani na svjež zrak, a ja za njima.

„ ne želim ubijati „ reče najmlađa djevojčica „ želim letjeti!"

Kao što nisam mogla utjecati na ljudski um i promijeniti karakter njihove majke tako nisam mogla ni dati sposobnosti ljudima da lete. Mogla bih joj dati ogromna krila i smanjiti težinu kostiju ali to onda još nisam znala, zato sam se pretvorila u svoj pravi oblik, razdužila svoje ruke, uhvatila djevojčicu i podigla ju u zrak. Nosila sam ju iznad sebe, čak ni previše brzo da se djevojčica ne bi uplašila. Ali ona je počela vrištati, isto kao i drugih dvoje djece. Dječak je potrčao prema meni i udario me je .

„ Spusti je! „ molim te „ Spusti je! Taj njegov udarac mu je slomio ruku a ja sam se zbog njega toliko uplašila da sam djevojčicu slučajno spustila. Pala je od krov jedne zgrade i skotrljala se dolje. Stvorila sam sebi noge i potrčala sam da joj pomognem.

„Ne!" reče najstarija djevojčica. „ Molim te otiđi. Pusti nas"

Počela sam plakati što je samo još više uplašilo djevojčicu. Pretvorila sam se u gavrana i odletjela sam . Onu grešku sa mamom sam shvatila ali zašto ih je letenje tako uplašilo? Ali ipak odlučila sam da ću sve to nekako ispraviti.

A