zaynsangel69

Laž koju živimo

U ovom trenutku mogli bi biti bilo gdje, raditi bilo što. Umjesto toga, sjedite sami pred ekranom. Dakle što nam brani da radimo ono što želimo? Da bi bili gdje želimo biti?

Svaki dan probudimo se u istoj sobi i slijedimo istu rutinu - preživjeti dan isto kao i jučerašnji. Ipak, nekad je svaki dan bio nova avantura. Usput se nešto promijenilo. Prije su naši dani bili bezvremenski, danas su naši dani planirani. Je li to ono što znači biti odrastao? Biti slobodan? No, jesmo li uistinu slobodni?

Hrana, voda, zemlja. Važni elementi koje trebamo za preživljavanje, u vlasništvu su korporacija. Nema hrane za nas na drveću, nema svježe vode u potocima, nema zemljišta za izgradnju doma. Ako ste i probali uzeti ono što Zemlja nudi, zatvorit će vas. Tako slušamo njihova pravila. Svijet otkrivamo kroz udžbenike. Godinama sjedimo i podrigivamo ono što su nam rekli, testirani i ocjenjivani kao subjekti u laboratoriju. Odgojeni smo da ne mijenjamo ovaj svijet, odgojeni da se ne mijenjamo. Dovoljno pametni da radimo svoj posao, ali ne i da se pitamo zašto to radimo. Tako radimo i radimo, a da nam ne ostane vremena da živimo život za koji radimo. Do dana kad budemo prestari da radimo svoj posao. Onda je na redu umiranje. Naša djeca preuzimaju naše mjesto u igri. Za nas je naš put jedinstven, ali zajedno smo ništa više od goriva. Goriva koje pokreće elitu. Elite koja se skriva iza logotipa korporacija. To je njihov svijet. I njihov najvrjedniji resurs nije zemlja. To smo mi. Gradimo njihove gradove, upravljamo njihovim strojevima, ratujemo njihove ratove. Nakon svega, novac nije ono što ih pokreće. To je moć. Novac je jednostavno alat koji koriste za našu kontrolu. Bezvrijedni komadi papira od kojih ovisi naše hranjenje, kretanje, zabava. 

Dali su nam novac, a zauzvrat dali smo im svijet.

Ondje gdje je bilo drveće koje je čistilo naš zrak, sada su tvornice koje ga zagađuju. Ondje gdje je bila voda za piće je otrovni smrdljivi otpad. Ondje gdje su životinje slobodno trčale su tvorničke farme gdje se rađaju i kolju za naše zadovoljstvo. Više od milijarde ljudi gladuje, unatoč tomu što ima dovoljno hrane za sve. Gdje sve to vodi? Sedamdeset posto posijanog zrna poraste kao hrana za udebljavanje životinja koje jedemo za objed. Zašto bi se pomoglo gladnima? Nema profita od njih.

Mi smo kao kuga koja hara Zemljom, uništavamo istu onu okolinu koja nam omogućuje život. Sve vidimo kao nešto što se može prodati, kao stvar koju možemo imati. Ali što će se dogoditi kada bude zagađena posljednja rijeka? Otrovan posljednji dah zraka? Kad ne bude goriva za kamione koji nam dovoze hranu? Kad ćemo shvatiti da novac ne možemo jesti, da nema vrijednosti? Mi ne uništavamo planet. Uništavamo sav život na njemu. 

Svake godine na tisuće životinjskih vrsta izumre. A vrijeme ističe i mi smo sljedeći. Ako živite u Americi, postoji četrdeset jedan posto šanse da dobijete rak. Bolesti srca ubijaju jednog od tri Amerikanca. Za riješavanje tih problema uzimamo lijekove na recepte, ali medicinska skrb je treći najveći uzrok smrti, nakon raka i srčanih bolesti. Govori nam se da se sve može riješiti, bacanjem novaca na znanstvenike kako bi otkrili tabletu kojom bi naši problemi nestali. Ali farmaceutske tvrtke računaju na našu patnju da ostvare profit. Mislimo da radimo za zdravlje, a u stvari bježimo od uzroka. Naše tijelo je proizvod onoga što konzumiramo, a hrana koju jedemo je namijenjena isključivo postizanju profita. Sami sebe punimo otrovnim kemikalijama. Tijela životinja puna su lijekova i bolesti. Ali to ne vidimo. Mala skupina korporacija koje posjeduju medije to ne žele.

Okružuju nas fantazijom za koju nam je rečeno da je realnost. 

Smiješno je pomisliti da su ljudi nekad mislili da je Zemlja središte svemira, baš kako danas mislimo da smo središte planeta. Pokazujemo našu tehnologiju i kažemo da smo najpametniji. Ali zar računala, automobili i tvornice zaista pokazuju koliko smo inteligentni? Ili pokazuju koliko smo postali lijeni? Stavili smo si tu "civiliziranu" masku. Ali kada je skinete, što smo mi? Kako brzo zaboravljamo da smo tek u posljednih sto godina dopustili ženama pravo glasa, omogućili crncima živjeti ravnopravno. Djelovali smo kao sveznajuća bića, no postoji mnogo neviđenog. Hodamo ulicom zanemarujući sve male stvari. Oči koje bulje. Priče koje one dijele. Vidjevši sve kao pozadinu na "mene". Možda se bojimo da nismo sami. Da smo dio mnogo veće slike. Ali nismo uspjeli uspostaviti vezu. Ne smeta nam ubijanje svinja, krava, kokoši, ljudi iz stranih zemalja. Ali ne i naših susjeda, ljubimaca, onih koje smo zavoljeli i razumijemo ih. Druga stvorenja nazivamo glupima, a unatoč tome pokazujemo na njih kako bi opravdali svoje postupke. Pa zar ubijati samo zato što to možemo, jer smo tako uvijek radili, to opravdava? Ili pokazuje koliko malo smo naučili? Da i dalje djelujemo po prvobitnoj agresiji, umjesto da mislimo i suosjećamo? 

Jednog dana ovo čudo kojeg zovemo životom će nas napustiti. Naša tijela će istrunuti, naše dragocjenosti će biti samo uspomene. Jučerašnja djela bit će sve što je ostalo. Smrt nas neprestano okružuje. Ipak, čini se tako daleko od naše stvarnosti. Živimo u svijetu na rubu kolapsa. Sutrašnji ratovi neće imati pobjednika. Za nasilje nikad neće biti odgovora; ono će uništiti svako moguće rješenje. Ako svi pogledamo svoje najdublje želje, vidjet ćemo da naši snovi nisu toliko različiti. Dijelimo zajednički cilj. Sreća. Uništavamo svijet u potrazi za uživanjem, a da nikad ne pogledamo u sebe. Mnogi od najsretnijih ljudi su oni koji posjeduju najmanje. Jesmo li zaista tako sretni s našim iPhoneima, velikim kućama i luksuznim automobilima?

Postali smo nepovezani. Idoliziramo ljude koje nikada nismo sreli. Svjedočimo posebnostima na ekranu, a ne onim svugdje oko nas. Čekamo da netko donese promijene, a da pritom ne razmišljamo o mijenjanju sebe. Predsjednički izbori bi mogli biti i kao bacanje novčića. To su dvije strane iste medalje. Biramo lice koje želimo i iluziju izbora, misleći da je promjena stvorena. Ali svijet ostaje isti. Ne shvaćamo da političari ne služe nama, oni služe onima koji ih financiraju da dođu na vlast. Trebamo vođe, ne političare. Ali na ovom "svijetu sljedbenika", zaboravili smo voditi sebe. 

Prestanite čekati promjenu i budite promjena koju želite vidjeti. 

Do ove točke nismo došli sjedeći na našim stražnjicama. Ljudska rasa nije preživjela jer smo najbrži ili najsnažniji, već zato što smo radili zajedno. Svladali smo vještinu ubijanja. A sada svladajmo i radost življenja. 

Ne radi se o spašavanju planeta. Planet će biti ovdje bez obzira na to budemo li mi tu ili ne. Zemlja postoji četiri milijarde godina, a svatko od nas će biti sretan ako doživi osamdeset. Mi smo bljesak u vremenu, ali naš utjecaj je vječan.

Često sam poželio da sam živio u doba prije računala, kada nije bilo ekrana koji bi nas odvraćali. Ali sam shvatio da postoji jedan razlog zašto je ovo jedino vrijeme u kojem želim živjeti. Zato što danas imamo priliku kao nikad prije. Internet nam pruža mogućnost izmjenjivanja poruka i ujedinjenja milijuna ljudi diljem svijeta. Dok još možemo , moramo koristiti naše ekrane kako bi nas okupili, ne udaljili. 

Na kraju krajeva, naša generacija će odrediti budućnost ovog planeta. Ili ćemo i dalje služiti ovom sustavu razaranja sve dok ne nestane i posljednje sjećanje na naše postojanje ili ćemo se probuditi. Shvatite da naš razvoj ne ide prema gore, nego prema dole. Imamo ekrane ispred naših lica, tako da ne vidimo kamo idemo. Ovaj sadašnji trenutak je ono do kuda su nas doveli svaki korak, svaki dah i svaka smrt. Mi smo lica svih onih ljudi koji su došli prije nas. A sada je na nama red. Možete odabrati izabiranje vlastitog puta, ili slijediti cestu po kojoj je prošlo bezbroj drugih. 

Život nije film. Scenarij nije već napisan. Mi smo pisci. Ovo je vaša priča, naša priča.

Freshtastical