Prevari me

UVOD

IRA

Danas je taj dan. Danas ću se baciti pod auto.
Ne, ne pod bilo kakav automobil — nego pod ulickani Mercedes, C-klasu, plave boje, ispoliran tako da možeš u njemu gledati vlastiti odraz.

Jebeš mi život, kad bi nekome rekla svoje namjere ovako, na glas, pomislio bi da sam pukla kao šibica. Ne, nisam depresivna. Luda? Da, svakako. Jer normalna osoba se ne baca pod auto od dvjesto konja, čiji je vlasnik nitko drugi nego Vito Mardaš.

Cerek mi se sam razlije preko lica. Samo pomisao na tog kretena s dubokim džepom mom planu daje osjećaj da sam na tragu velikog uspjeha.
Vito Mardaš. Muškarac koji u šaci drži pola grada — njegove nekretnine sežu dalje nego što pogled doseže, njegovi restorani su jedini jedni drugima konkurencija, i svugdje gdje se okreneš, negdje stoji njegovo ime. Samo što malo tko to zna. On voli biti sjena. Sjajan, opasan obris u pozadini.

Ali ja znam.
Ja znam sve.

Znam u koliko sati doručkuje, kojim autom vozi majci hranu, kojim zavodi žene, a kojim ide na sastanke. Znam da ne može odoljeti suknjama, i da one, još manje, mogu odoljeti njemu. Samo što, za razliku od njih, ja nemam namjeru da se utopim u njegovim očima — ja imam namjeru da se smijem dok ga oderem do posljednje kune.

To je moj posao. Ja sam pas koji njuši navike, sjena koja studira kretanja, i kad budem sigurna u rutinu — bacam se pod kotače. Doslovno. Izdramatiziram, iznudim, uzmem pare i nastavim dalje. Zašto bih trunula za šankom, gutala mizernu plaću i slušala kako mi šef dere mozak, kad jednom dobrom akcijom pokrijem tri mjeseca života — i to ne samo osnovnog, već i onog po mom guštu.

Telefon zazvoni.

„Koka, gdje si?" piskutavi glas Nile presiječe moje misli.

„Imam neki sudar." Cerek mi izleti dok se probijam kroz gužvu.

„Opet? Svega mi, ti si udarena u glavu! Ti nisi normalna!" Zvuči kao gramofon, ponavlja isto, ali ja se samo smijem.

„Nađi normalan posao, Ira, ne možeš vječno ovako. Taman se kod mene oslobodilo mjesto konobarice, mogu pričati s Mardašom—"

Puknem u smijeh. Ljudi me gledaju, prolaznici se zgražaju, ali jebe mi se. Kakva ironija — baš o njemu.

„Što se njega tiče—"

„Ni slučajno!" vrišti ona. „Ozbiljna sam, ne zajebavaj se, Ira! Ne znaš s kim se kačiš!"

Ali ja već znam.
Ja znam i više nego što ona ikad može zamisliti.

I tad ga vidim.

Njegov plavi Mercedes siječe cestu kao britva. Kotači vrište, 200 konja reži. Prepoznajem putanju: ide uzeti klopu, i onda ravno prema majci. Jedno skretanje dalje. To skretanje je moje mjesto sudara.

„Moram ići, kokić. Pusa!" Preklopim poziv i pohrlim.

Na semaforu sam, gledam ga kako sjeda, ruke na volanu, pogled usmjeren na mobitel. Udišem duboko. Srce lupa. Ovo je trenutak.

Kreće. Spojka, rikverc, žmigavac.
Ja krećem.
Jedan korak.
Drugi.

Kočnice zacvile.
I onda — plavetnilo njegovih očiju sijevne prema meni u strahu.
I padam.
Tijelo udara o asfalt. Ruka vrišti od boli, krv štrca niz dlan. Savršeno.

„Kretenu!" režim dok ustajem na koljena i krvavom rukom uprljam njegov svetac od lima.

Vrata zalupnu.
I eto ga.
Vito Mardaš.
Ulickan, skup parfem koji se lijepi za nozdrve, lice koje izgleda kao da bi moglo biti na naslovnici časopisa — ali oči... oči su zaleđene, šokirane.

„Tužit ću te! Jesi li normalan?!" režim dok patetično glumim žrtvu.

„Ja... molim vas, nisam vas vidio!" glas mu puca.

„Molim? Vi meni kažete da sam ja kriva?" jauknem i pridržim ruku. Majku mu, ovo stvarno boli.

On šeta lijevo-desno, kosa mu presijava pod suncem, ten taman, brada uredno podšišana. Luksuz utjelovljen. Ali sad, u ovom trenutku, izgleda kao dječak koji je pogazio mačku.

„Dozvolite da vas odvezem... zamotat ćemo ranu..."

„Ne, hvala! Čekat ćemo policiju!" izgovorim ledeno i vadim mobitel. Njegovo lice gubi boju. Pogled mu drhti. Imam te.

I taman kad pritisnem tipku, čujem:

„Molim te... napravi što god, samo ne zovi policiju."

Ah... to je muzika za moje uši. Beethoven, ulični remix.

Ljudi se okupljaju, auto iza nas trubi, a on me moli.
„Sjednite u auto... riješit ćemo sve."

Prevrnem očima, ali sjednem. Perfektno.

A onda... sve se mijenja.

Unutrašnjost Mercedesa miriše na kožu i skupi parfem. Hrana na stražnjem sjedalu izgleda bolje od mene. On pali motor i vozi.

„Gdje idemo?" pitam kiselo.

„Na policiju." Glas mu više nije drhtav. Tijelo mu više nije u grču. Izgleda... opušteno. Opasno.

„Molim?"

Okreće se prema meni, osmijeh mu se lijepi uz lice, oči mu gore hladnoćom.

„Stvarno misliš da sam kreten? Da ću pasti na tvoje sitne trikove? Ti si se bacila pred moj auto, odglumila cijelu predstavu i... svaka ti čast. Ali zajebati mene? To ti je manja šansa nego da osvojiš lutriju."

Parking. Prva stanica policije. Rampu diže stražar.

„Molim te... napravit ću bilo što..." glas mi podrhtava. Ja, Ira, koja nikad ne drhti.

On se okreće prema meni cijelim tijelom.
Plave oči me razapinju.
Usne mu se izvijaju u poluosmijeh.
Sjena na njegovom licu pleše između prijetnje i obećanja.

Uloge su se promijenile.
Plijen je postao lovac.

A ja sam sada u govnima do grla.