Zaštitnici Otoka

Izlaz

Optužena sam ni kriva ni dužna. Mrtvo tijelo malene djevojčice samo se stvorili ispred mene. Naravno optužena sam jer tijelo je bio ispred mene.

Imala sam samo 16 godina. U Molijani, zemlji u kojoj živim takva su pravila. U zatvoru ćeš završiti ako imaš više od 12. Mama,tata i sestra me nikada ne posjećuju jer mi ne vjeruju. Jedino je brat na mojoj strani. Skoro svaki dan me posjećuje.

Prije tru dana čula sam neki glas, ali ne znam tko je to bio. Pogledala sam uokolo i nije bilo nikog. Sada idemo jesti, a hrana u zatvoru je užasna. Skoro uvijek je nešto šta ne volim.

"Evo došla princeza. Ovo ti je malo drugačije od mjesta u kojem si živjela" rekla mi je Tanja. Ona je kao glavna ovdje, ali ja je ne slušam. Nisam sigurna zašto je ona u zatvoru, a nije me ni briga.

"Tanja u pravu si"

"Naravno, ali u vezi čega jer sam uvijek u pravu" rekla je laskajući si

"Oko toga da u svakom društvu ima ona dosadna. To si ti u svom društvu.

"Kako se usuđuješ" Tanja je cijela pocrvenila od srama i samo se okrenula. Za njom su otišle ostale cure. Ima ih oko deset, točnije dvanaest.

Uvijek je naljutim, a ona pokušava da mene iznova i iznova uvrijedi, ali ne uspijeva.

Nakon što sam pojela (jela sam samo krumpire jer je ostalo fuj. Dobro i krumpiri nisu dobri, ali su bolji od ostalog) otišla sam u sobu. Sjela sam na krevet i osjetila nešto ispod madraca. To je bila ogrlica, imala je zeleni rubin, a oko nje su bili zlatni listovi. Odmah sam je sakrila jer ako je netko odmah bi mi bila oduzeta.

Kada sma vidjela da nema nikog pogledala sam je bolje. Prešla sam rukom preko rubina te ga stisnula i osjetila sam nešto čudno. Pogledala sam u malo dio ogledala koji je bio u mojoj sobi. Vidjela sam neku osobu koja se micala isto kao i ja. Stisnula sam opet rubin i vidjela sam sebe. Opet sma stiska i bila je ona djevojka. Tada sam shvatila da to nije obična ogrlica, nego ogrlica preobražavanja. Ogrlica koja me može pretvoriti u neku drugu osobu.

Te iste večeri uspjela sam pobjeći. Naravno prvo sam otišla do brata, ali ga nije bilo. Predpoatavila sma da je otišao kod roditelja i sestre. On ima osamnaest tako da živi sam. Naravno da nisam otišla doma. Oni bi odmah pozvali policiju jer sam ja po njima sramota obitelji Kalar.

Pošto mi nema brata želim da idem za mojim snovima. Pošto sam sada Sofija Firestone (to je prvo čega sam se sjetila i sviđa mi se) mogu raditi što god želim.

Otići ću se prijaviti za Ritera. To je osoba slična heroju, vitezu ili ninjđi. U akademiji za Ritere uči se o borbi, taktikama , vještinama, dobro ima i dijela za učenje. Ali kada položite sve testove postajete Riter i onda vas pošalju na neku misiju. Nekad same, a nekad u grupi.

To mi je san od malena, ali nikad se nije ostvario zbog mojih roditelja. Govorili su da je to samo za dečke (iako ima dosta cura) i da sam ja nesposobna za to. Kakvi su to roditelji kad svom rođenom djetetu kažu da je nesposoban.

Iskreno drago mi je što nisam više dio te obitelji. Jedino mi je žao brata jer ga više neću viđati, ali tako je kako je. Dok sam razmišljala o ovom već sam blizu dvorca.

Putujem s jednim prijateljem, ali nisam mu rekla da sam Lara. To ne bi bilo dobro. Rekla sam mu da proričem budućnost i znam sve o svakom. Rekla sam neku tajnu koju je samo meni rekao i to kad smo bili jako mali. I upalili je, povjerovao mi je.

Napokon stigli smo..

______________________________________

618 words

Pokušati ću objaviti svaki tjedan bar jedan dio i potruditi ću se da budu veći. Za prvo poglavlje nisam imala previše ideja i želim da ga objavim što prije. Za drugo poglavlje mi se čini da će biti jer dolazi u školu.