Obećavam ti vječnost

Dvadest i treće poglavlje

Nakon sastavka sa gospodinom Blackom, tom napornom radnom danu došao je kraj. Pokupila sam stavri u svoju novu kožnu torbicu i brzinom svjetlosti napustila firmu usputno pozdravljajući sve one čija smjena još nije bila gotova.
Do kuće sam vozila brzo. Jedva sam čekala stići i sa sebe skinuti neugodnu usku haljinu koja me nervirala svo vrijeme. Par minuta poslije, našla sam se pred vratima kuće pokušavajući pronaći ključ od ulaznih vrata. Nakon brzuspiješne potrage, pozvonila sam i vrata mi je otvorila Emilija.

"Gospođice!",pozdravila me uz osmijeh.
"Dobar dan Emilija. Kako si danas?",rekla sam ljubazno dok sam ostavljala svoj dugi kaput boje tamne kafe na vješalicu.
"Vrlo dobro, vi?",rekla je.
"Bilo je i boljih dana.",rekla sam i uz kimanje glavom u znak pozdrava otišla niz hodnik.

Prvo sam pokucala na vrata tatine radne sobe s namjerom da uzmem papire za gospodina Blacka. Kada nisam čula potvrdan odgovor, malo sam odškrinula vrata i provirila unutra. Nije bilo nikoga. Par sekundi sam se premišljala je li to pristojno,a onda sam ušla u tatinu sobu bez obzira na sve. Samo sam trebala papire koje ću poslati g. Black u tako, nadam se, zatvršiti ovu glavobolju od teškog poslovnog dana.

Tatina radna soba uvijek je bila ista. Na sredini se nalazio veliki radni stol od hrastovog drveta sa precizno izrezbarenim biljnim motivima i kožna crna stolica odmah do. Po stolu su uvijek bili razbacacani papiri, gomila njih, te hemijske i ostale gluposti potrebnd za rad. U uglu je sobe bio aparat za kafu, kada bi se tata umorio od rada ili nije htio da ga iko prekida. U sobu je svjetlost ulazila kroz vrliki prozor koji je sada bio zagrnut smeđim zatorima dugim do poda.

Otišla sam prvo i razgrnula zastore kako bih lakše našla što tražim. Prekorila sam sebe što tako nepristojno preturam po tuđim stvarima,a onda se bacila na posao. Na stolu papira nije bilo, pa sam kao jedini izbor ostavila tri ladice. Otvorila sam prvu i počela listati, jedan po jedan papir dok nisam shvatila da su to proračuni od ove godina, tada sam ladicu zatvorila. U drugoj su se ladici nalazili spiskovi radnika, partnera i svega ostalog što mi sada nije trebalo. Treća sreća, tješila sam se. I stvarno, u trećoj sam ladici našla papire koje sam tražila, ali oni su mj ubrzo pali u drugi plan. Na dnu ladice nalazila se mala bravica sa ključem u njoj. Bilo je to kao još jedna skrivena ladica u toj trećoj,a ja nisam mogla da ne zavirim unutra. Okrenula sam ključi i otvorila taj poklopac što me dovelo do... Pisama... Gomile pisama u bijelim kovertama.

"Pisma su privatna stvar, Leyla. Ne bi ih trebala čitati",govorio je glasiću mojoj glavi dok sam uzimala jedno od pisama.
No, kažu da znatiželja ubija, pa sam odlučila pročitati bar ko šalje pismo. Kada jesam, krv mi se zaledila u žilama i neko kao da mi je izbio zrak iz pluća. Vragolast osmijeh se izbrisao sa mojih usana i zamijenilo ga je zaprepaštenje, tako vidljivo na mom licu da bi ga i ptice na grani prepoznale.

"Victor
Los Angles"

Prije nego što sam bila svjesna, pismo je bilo otvoreno i ja sam čitala lijepo ispisana slova.

"Gospodine Stone,
izuzetno sam vam zahvalan za sve što ste za mene učinili. Ovdje mi je dobro, imam hranu i topli dom. Polako se upoznajem sa ostatkom momčadi.
Moram vam priznati, odbrojavam dane od kada sam otišao. Kako je ona? Pati li? Je li se opravila? Možda me veći zaboravila? Toliko se toga vrti u mojoj glavi. Treneri kažu da se trebam više koncentrisati, ali ne mogu. Ne, kada je sve što razmišljam moja malena.
Nadam se vašem odgovoru.

S beskrajnim poštovanjem i ljubavlju,
Victor.
Datum: 20. 10. 2014."

Godina njegovog odlaska... Tri mejeseca poslije...
Pisao je? Mog oca je pitao kako sam? Sve vrijeme je znao! Nije mu bilo svejedno! Oh, mili moj Victore, šta si nam to učinio?!

"Gospodine Stone,

Ja više ne mogu. Prošlo je tačno četiri godine i jedanaest mjeseci kako se nismo čuli ni vidjeli. Kažete da se oporavila, da više ne lije suze zbog mene, da je dobro.... A ja, sebični kreten, sjetio sam se opet doći. Uništit ću je, kažete? Ispričavam se, poštovani, ali ja sam nas već uništio i polako nas uništavam zadnjih pet godina, oboje. Ali, više ne mogu. Prije pet sam godina poslušao vaš savjet i otišao u L. A. Rekli ste da mi je to san koji moram ostavriti sada, jer više neću imati prilike za to. Bili ste u pravu, ostvario sam san, pa zašto sam onda tako nesretan? Košarkaški tren i teretana postali su moj život. Zaokupio sam se sportom da ne bih mislio o njoj. Pa eto, opet vam pišem, jer ne mogu prestati. Sebičan sam gad i žao mi je zbog toga, ali odlučio sam. Vraćam se. Ovo je moje zadnje pismo, uskoro ćemo se vidjeti. Žao mi je što vas nisam poslušao i ostao u L. A. , dovoljno daleko da je ne povrijedim, ali nisam mogao. Nadam se da ćete mi jednom oprostiti.

Srdačan pozdrav!
Victor"

Pismo ne poslato samo mjesec dana prije nego je došao. Vid mi se maglio pred očima od nadolazećih suza. Tata je znao. Čuli su se svih pet godina. Victor je znao kako sam,a otac ga je savjetovao da ostane tamo, da se ne vraća.
Pomislila sam da ću povratiti od silne muke koja je prouzrokovana ovim pismom. Nisam znala da li da se smijem ili da plačem. Ipak nije bio ravnodušan sve te godine. Volio me, mislio o meni i pisao čak mom ocu da dozna kako sam. A opet... Trebalo mu je dugih pet godina i onda se vratio sa spoznajom da će me opet slomiti. Šta mi je činiti?

Obrisla sam rukavom suze i brzo u ladicu gurnula pisma, zaključala je,a onda vratila sve papire. Istrčala sam uz ureda kao da me đavoli gone i otišla pravo u svoju sobu. Na mobitelu sam otipkala Victoru poruku:
"Ne osjećam se dobro. Žao mi je, no nr mogu večeras izaći. Vidimo se."
Onda sam se spustila u svoj krevet, ušuškala ,u neudobnoj haljini još uvijek na sebi, i razmišljala šta dalje. Nekada sam i zaspala,a u glavi su mi se još uvijek vrtile riječi pisama koje sam pročitala.