Obećavam ti vječnost

Dvadesto poglavlje

"Nedostajalo mi je ovo.",rekla sam i bacila se na krevet.
"I nama, no hajde sada da te spremimo. Nije red da kasniš, pogotovo jer je to Victorova prva utakmica kao trener.",rekla je Džesi,a ja sam se lupila po glavi.
"Je li moguće da sam zaboravila?",rekla sam iznervirano.
"Sve je moguće kad si s nama. Hajde,.ustaj!",rekla je Lisa i povukla me za ruku,a onda je počelo mučenje... Moje prijateljice su bile nebo i zemlja, potpunr suprotnosti, što se tiče stila odjevanja. Oduvijek sam mrzila kada mi one u isto vrijeme, "kao zajedno"- možeš mislit',biraju kombinaciju. Uvijek bi završilo dugom prepirkom i na kraju bi morala obući nešto što se one dogovore, svidjelo mi se, ili ne. Danas, danas jedan za promjene. Ušutkala sam svoje prijateljice usred žestoke svađe na što sam dobila zbunjene poglede.
"Cure!",i dalje su me gledale bez riječi dol su u rukama držale hlače, Lisa crne, Džesi framerke, "Imam ideju."
Moj đavolji osmijeh im je rekao više od riječi. Odmah su me sa zanimanjem saslušale i potvdile moju ideju. Za manje od pola sata bila sam spremna.
Na sebi sam imala uske bijele hlače i široki dres koji mi je Victor poklonio kad je pravio dresove za svoj tim, rekao je da je ovaj posebno za mene. Na dresu išaranom crvenim, plavim i crnim prugicama,bilo je moje ime i logo zmaja, baš kao da sam dio tima.
Kosu sam svezala u rep,a uzela sam i plave pompone u ruke. Na usne sam stavila jarko crveni karmin na usne i tek blagu šminku na oči. Bila sam spremna.
"Izgledaš super!",rekla je Džesika dok su joj se oči caklile od sreće.
"Victor neće moći smisliti stratrgiju zbog tebe!",rekla je Lisa i prasnula u smijeh.
"Ma dajte cure.",rekla sam postiđeno.
"Idi sada!",rekla je Džesi i pogurala me ka vratima.
"I javi nam kako je prošlo!",rekla je Lisa i mahnula mi. Tada su se vrata zatvorila,a ja sam krenula ka autu.

Nisam ni bila svjesna, ali imala sam tremu. Oh, i to kakvu! Obrazi su mi se žarili, a ruke tresle dok mi je srce izvodilo meku brzu melodiju koju sam čula u ušima. Dok sam koračala prilazom naše srednje škole i razgledala masu ljudi, par puta sam se željela vratiti nazad i zatvoriti u sigurnost svov auta. Nisam to učinila. Iako me ovo sve činilo nervoznom, nisam mogla samo tako ostaviti Victora i uništiti naše snove.
Prije nego što sam bila spremna, našla sam se na tribinama, skupa sam gomilom glasnih ljudi. Utakmica samo što nije počela. Sudije su već pripremale zviždaljke,a igrači nervozno lomili prste. Sudija se oglasi, i utakmica zvanično započe. Ljudi su vrištali iz sveg glasa i dok su svi oko mene skakali, ja sam sjedila manja od makova zrna. A onda, kao da se desilo čudo, ugledala sam ga. Stajao je kraj terena pozorno prativši svaki korak svog tima. Na sebi je nosio dres, isti kao onaj koji mi je dao, samo bez imena, te kratki crni šorc. U tom dresu, svi njegovi autributi dolazili su do izražaja. Snažni listovi, jake ruke i izvajank tijelo,a visinu neću ni da spominjem. I tako, neki muškarci kao da su rođeni za odjela,a Victor, on kao da je rođen za dres, košarkaši dres svog tima. I ne, to nisu Lakersi, to je mali školski klub po imenu "Zmajevi".

Skočila sam na noge i glasno vrisnula kada je jedan od Zmajeva, igrač sa brojem dvadest na dresu, zabio koš i tako postigao prednost. Kao da me čuo u svoj toj buci, što je bilo nemoguće, Victorov je pogled završio pravo na meni  i kao da smo razmijenili snage. Napeti izraz njegova lica je nestao i podario mi je jedan blag osmijeh, na šta sam se nasmijala i počela igrati i skakati, sve sam pomponovima u rukama. Sve što je utakmica više tekla, sve sam više navijala. Nisam imala pojma otkud mi toliko energije, ali taman kada bih pomislila da moram malo sjesti, nešto bi mi vratilo snagu. Ponekad dobro dodavanje, dobitak bodova, Victorov osmijeh... A onda je ostalo pet minuta do kraja. Na velikoj tabli je prikazivalo izjednačenje. Navijači su sa svih strana bodrili svoje igrače i nervozno se meškoljili u mjestu. Sekunde su odbrojavale, minute prolazile, no poena nije bilo. I baš tada, kroz svu buku, čula sam njega.
"Igraj!",povikao je, i igrači kao da su se probudili. Počelo je dodavanje, sve se odvijalo s više žara i ubrzo, igrač broj pet je pucao na koš. Iiii....
Tri, dva, jedan!
Zvuk zviždaljke!
Zmajevi su pobjednici!
Počela sam skakati i vrištati iz sveg glasa. Kada sam utihnula, moj pogled je pronašao Victora. Slavio je, skakao i rukovao se sa svojom ekipom. Gledali su u njega kao u neko vrhovno buće koje je sišlo s neba i pomoglo im da uspiju. Moje se srce ponovo oglasilo. Dok sam gledala kako se tada smiju, i ja sam se smijala. I, iako smo bili razdvojeni, naša srca su kucala u istom ritmu. Nikad nisam bila ponosija na njega!

Gužva se počela razilaziti, a ja sam, umjesto ka izlazu, pojurila ka terenu.
"Gospođice ne možete!",rekao mi je nabildan tip na ulazu i zaustavio me u mjestu.
"Ne mogu?",rekla sam ljutito, cupkajući u mjestu.
"Ulaz je dozvoljen samo članovima kluba.",rekao je strogo.
"Sigurni ste? Upravo tamo na terenu je moj muž, glavni trener i čovjek kojem se nimalo neće svidjeti što držite svoje velike ruke na mom struku i ne date mi proći!",rekla sam bijesno. Gorila se malo povukla.
"Trener Stone je vaš muž?",rekao je zbunjen.
"Mhm,i...",pogledala sam na karticu sa imenom. "Lery, neće mu se svidjeti što njegovoj ženi ne daš da prođe."
Stvarno? Gorila od dva metra, široka kao vrata se zove Lery! Sudbina mi se poigrava s živcima.
"O Lery!",čula sam dobro poznat glas i gorila i ja svo se okrenuli prema Victoru.
"Treneru, ova žena tvrdi da...",oh, ne, nemoj to reći Lery...
"U redu je, pusti je.",rekao je. Tada se Lery maknuo s prolaza, a ja sam sa pobjedonosnim osmijehom na licu ušla na treren. Noge su mi postale lake kada sam ugledala Victora. Kao luda sam potrčala ka njemu i doslovno mu se bacila u naručje. Čvrsto me zagrlio, i zavrtio u krug.
"Uspjeli smo.",rekla sam pokušavajući doći do daha, kada me spustio na pod. Naše oči su iskrile od velikog naleta adrenalina.
"Ostvarili smo naš san.",rekla sam oduševljeno. Spustio je svoju glavu i lagano me poljubio u tjeme.
"Jesmo, gospođo Stone.",šapnuo mi je na uho i trnci su prošli mojim tijelom. Tada sam bila svjesna da me čuo kada sam ga nazvala mužem i strašna mi je bila samo pomisao što se nisam uplašila toga. Negdje, u dubini duše sam znala, da želim da on to postane jednog dana. Moj muž...