Kako mi je Mario Mandzukic promijenio zivot!

TODAY'S THE DAY

Ivana: Mateja izgledaš kao prava princeza. Prekrasna si

Mateja: ajojj... Ivana ti si mi kao sestra. Ja neznam što bih bez tebe.

Ivana: a tek ja

Mateja: jel se sjećaš kako smo se upoznale

Ivana: pa naravno hhaha... ti nisi znala voziti bicikl

Mateja: ili ti ne pazis gdje hodaš hahhaha.... a pogledaj dokle smo došle. Do toga da si mi kuma na svadbi

Ivana: mislim tko bi rekao

Mateja: Ivana pa ja se selim iz stana potpuno

Ivana: znam, sad ću morati sama prati veš

Mateja: samo zato ti je žao

Ivana: neće biti toplog ručka

Mateja: hahahha, možeš ti uvijek doći kod nas

Ivana: i hoću samo da znaš

Mateja: jel idemo

Ivana: ako ti želiš

Mateja: jel ti to mene odgovaraš

Ivana: ne ni slučajno... što ti je hahahha. Nego sjetila sam se nečega

Mateja: reci mi, ajde imamo još vremena

Ivana: sjetila sam se Luke, danas je i pokop

Mateja: znam da je sve to tužno, ali nemoj danas tugovati i ne kažem ti to zbog sebe nego zbog tebe

Ivana: znam, znam. Ma sve je ok

Mateja: hoćemo onda.

Uhvatile su se za ruke. Auto ih je dočekao ispred zgrade i odvezao ih je u hotel gdje su ih svi čekali. Svi su im pljeskali. Obje su bile prekrasne, Ivana u svojoj crvenoj, a Mateja u snježno bijeloj vjenčanici. Napokon došao je i David. Došao je i Mario.

Mario: Ivana

Ivana: eejj

Uhvatio ju je oko struka i poljubio

Mario: nisam te vidio cijeli dan

Ivana: kao cijela godina

Mario: baš to... predivno izgledaš

Ivana: to odijelo ti odlično stoji, mogao bi ga češće nositi

Mario: ako ćemo iskreno isto mislim i za tvoju haljinu

Ivana: hvalaa, idemo sad. Mi smo ipak kumovi.

Mario: zamisli samo mi ćemo imati iste kumove na našem vjenčanju

Ivana se nasmijala

Ivana: ti to mene prosiš

Mario: uvijek

Ivana: još ću te samo jednom poljubit, moram stvarno ići. Koliko ima samo tih ružmarina i svega

Mario: ajde neću te zadržavati.

Uskoro su krenuli i u Crkvu. Sve je bilo tako nježno i lijepo. Mario i Ivana su koračali prema oltaru prije mladenaca. Oboje su osjetili taj osjećaj, da će možda i oni ovako jednoga dana isto, samo koračati iza. Mateja je uistinu bila kao princeza. David i ona su bili par iz snova. Onaj par koji kad vidiš na ulici zastaneš i uzadhneš pa se ponadaš da će i tebi biti tako. E baš to su bili oni. Vjenčanje u Crkvi je brzo završilo. Zaputili su se u salu. Bila je uređena bijelo-s mjestimičnom ljubičastom. Izgledalo je bogato i otmjeno. Lica svih gostiju su bila zadivljena. Organizacija je bila odlična, sve je bilo na vrijeme. A tek glazba, pa izabrali su najbolji bend u čitavom Zagrebu. Pjevačica je svaku pjesmu koju su odabrali otpjevala originalno. Ivana je plesala s Marijom. Istina, nagovarala ga je pola sata, a poslije je čak on nju.

Ivana: odlično plešeš

Mario: nisi ni ti loša

Nježno ga je udarila po ramenu

Mario: danas je baš sve čarobno

Ivana: osjeća se ta neka spokojnost u zraku

Mario: ovo je najljepša svadba na kojoj sam ikad bio

Ivana: meni jedna druga

Mario: mislim da znam hahhaha

Ivana: a šalim se, ova mi je najljepša, a ova druga je odmah iza nje

Mario: koji put smo se tad pomirili

Ivana: mislim da je bio drugi

Mario: još se sjećam kako sam te nosio na rukama

Ivana: ja se sjećam kako sam se napila i povraćala

Mario: ja se sjećam svog anđela koji je izmučen ležao

Ivana: daj rasplakat ćeš me

Mario: pa što

Ivana: lijepo si ovo rekao

Mario: volim te Ivana

Ivana: volim i ja tebe Mario.

Nagnula je svoju glavu na njegovo rame. Tako su plesali. Nečiji piskavi glas joj je prekinuo ovaj divan trenutak.

- maknite se, Mateja će sada bacati buket....

Mateja je odmah ostala u redu. Zatvorila je oči i pomolila se da ne uhvati buket... prekasno. Otvorila je oči, a buket je bio u njezinim rukama. Mateja je odmah dotrčala do nje.

Mateja: gađala sam tebe

Ivana: znala sam da hoćeš hahah

Uskoro je i David bacao bocu viskija. Mnoštvo ih se okupilo. Ivana se sada nadala da će Mario uhvatiti bocu. Jer će morati plesati s onim koji uhvati bocu. Ni blizu!!!! Mario nije bio ni blizu da uhvati bocu. Uhvatio ju je Ben!! Kud bas Ben. On je bio najveći seljak kojeg je Ivana poznavala. Bio je Matejin bratić. Užas jedan. Uhvatili su se da otplešu taj jedan ples. Stalno je morala podizati njegovu ruku sa svoje zadnjice. Gledala je u Marijev mrzovoljni pogled i pokušavala ga smirit očim. Ples je napokon završio. Odmah je došla do Marija, da ovaj ne bi pošao za njim. Prebio bi ga jadnog.

Ivana: smiri se, gotovo je hahahha

Mario: prebit ću ga, kad ga vidim drugi put

Ivana: znam da hoćeš, ali nemoj sad molim te

Mario: ej pa kako si uhvatila buket

Ivana: Mateja me gađala

Mario: ona je bila rukometašica

Ivana: da prije još

Mario: bar joj je za nešto poslužilo

Ivana: što ti imaš protiv rukometašica

Mario: ne volim ženske sportove

Ivana: ženski rukomet je odličan. Da sam imala prilike, ja bih trenirala. Imali smo klub

Mario: o čem mi pričamo

Ivana: moj prijatelj iz djetinjstva bi rekao da smo "drlog" (L)

Mario: baš to hahaha

Ivana: idemo jesti tortu wiiii

Mario: da, ja obožavam kolače. Obožavam

Ivana: da znam, primjetila sam da na našem stolu više nema ništa

Mario: nisam ja majke mi hahha

Ivana: još i majku spominješ

Mario: bolje da šutim hahahha

Sve do kraja, bilo je odlično. Čim su se razišli stariji gosti, počela je svirati živa glazba. Mario u Ivana nisu ni sjedali. Plesali su baš sve. Kolo, kaubojski, ma sve živo. Otišli su zadnji. Baš zadnji u pola 6 ujutro. Ivana nije mogla ni gledati. Više ju nisu ni držala ona silna energrtska pića. Prespvala je kod Marija jer nije imala snage ići do svog stana.