Obećavam ti vječnost

Deveto poglavlje

"Dobar dan. Nadam se da ne prekidam nešto važno."rekao je Victor i ljubazno se nasmijao mojoj sekretarici.
"Ne, ne.",rekla je i odmahnula glavom sramežljivo. Tek tada, njegov pogled pao je na mene. Mahinalno sam ispravila remena dok me on brzo odmjerio, a zatim pogled ponovo vratio na moje oči. Zaklela bih se da sam u kutovima njegovih usana vidjela naznake osmijeha, ali brzo se uozbiljio.
"Victore? Otkud ti tu?",rekla sam zbunjeno.
"Otkud ja tu? Otkud ti tu?",rekao je uzdignuvši obrvu i pogledao na svoj sat.
"Ne razumijem. Ja ovdje radim.",rekla sam uz podrugljivi osmijeh.
"Da, to je istina. Ipak, kada se s klijentom dogovoriš u dva sata u restoranu pored, ne pustiš ga da čeka četrdeset minuta i naposlijetku dođe po tebe.",nervozno je lupao nogom o pod.
"Oh, čovječe! Znala sam da sam nešto zaboravila!",lupila sam se po čelu na što sam čula tihi ženski smijeh iza svojih leđa. Zaboravila sam da je Melani tu.
"Divno. Idemo li?",pitao je iznervirano.
"Čekaj samo sekund, idem po torbicu.",rekla sam i na svoji štiklama od dvanaest centimetara otrčala do kancelarije. Nakon samo minut, vratila sam se sa torbicom u rukama i spremna za polazak. Odmah smo zajedno napustili firmu i krenuli ka obližnjem restoranu.

"Pa,  uspjela si me zaboraviti?",rekao je uz blag osmijeh.
"Nikada! Nikada i nikako",htjela sam povikati. Nisam...
"Imala sam previše posla. Izvini.",rekla sam i vratila pogled pred sebe.
"Pa, o čemu trebamo raspravljati?",pitao me  dok mi je pridržavao vrata da uđem u lokal.
"O čemu?",rekla sam zbunjeno.
"Pa ne znam, ti se rekla da se moramo vidjeti jer imaš nešto vrlo važno da mi kažeš.",rekao je i izvio jednu obrvu. Zašto to radi? Ili bolje pitanje, zašto to izgleda tako dobro kad on to uradi?
"Ah, da!",pljesnula sam rukama jer sam se u sekundi sjetila šta sam mu trebala reći.
"Tu je! Leyla!",iznenada sam začula glas svoje majke kako me doziva. Okrenula sam se i pogledala oko sebe. Ugledala sam je za stolom u kraju, a pored nje su sjedili starija žena i mladolik muškarac. Dozvolila sam si da ga pogledam. Bijeli pulover i smeđe hlače, kosa zalizana u stranu sa kilogramom gela za kosu, bez trunke nepravilnosti. Da, sada mi je jasno zašto nema djevojku. Ovaj tip je prvoklasni štreber. To sam bila i ja, ali sam se promijenila. On je ostao isti, a ja se ne želim vratiti tamo. Ta vremena nisu bila najsjajnija u mom životu. Meni treba drugačiji tip muškarca, koji će mi pomoći da poletim i vinem se u zvijezde, a ne onaj koji će me vratuti u prošlost. Ne vidim nikakvu povezanost između nad, pa odlučim prekinuti ovu agoniju.
"Šta tvoja majka radi tu i ko su ovi ljudi s njom?",rekao je tiho Victor u blizini moga uha. Nisam dopustila trncima u svojoj kičmi da mi oduzmu pažnju.
"Prati me.",rekla sam i samouvjereno krenula prema njihovom stolu.

Dok sam hodala ka stolu, sa Victorom za petama, potrudila sam se da skeniram situaciju za stolom. Moja majka se ljubazno smiješi gospođi par godina starijoj od nje. Njena kolegica ima kosu ofarbanu u boju meda što odlično pristaje njenim smeđim očima i oblom licu. Na sebi nosi smeđu široku bluzu i svijele hlače. Po stavu se vidi da je dama iz viskog društva. Njen sin sjedi na suprotnoj strani i do njega je prazno mjesto, pretpostavljam za mene. On gleda u naše majke sa nervoznim osmijehom na licu. Iako psihologija nije bila u sklopu mog falukteta, negdje na životnom putu sam naučila čitati ljude kao otvorene knjige. Ovaj je dečko, namještajući naočale tankih sivih okvira, bio nervozan kao nikada do sada. Njegovo je tijelo bilo ukočeno i lice mu je bilo u grču,a ruke čvrsto stisnute.

"Dobar dan!",rekla sam prišavši njihovom stolu. Svi pogledi našli su se na meni, neki znatiželjni, a neki zahvalini.
"Dobar dan dušo.",rekla je plavokosa žena i ustala da me zagrli.
"Drago mi je da te napokon upoznam. Tvoja je majka toliko pričala o tebi...",rekla je veselo.
"Meni također.",rekla sam, a onda se okrenula ka momku koji je bio još nervozniji nego prije.
"Leyla!"rekla sam i pružila mu ruku. Par sekundi me promatrao, a onda ipak odlučio da se rukuje sa mnom.
"Dylan.",rekao je brzo i nespretno ispustio moju ruku. Uputila sam mu blag osmijeh prije nego što sam se okrenula ka znatiželjnm gospođama.
"Sjedi, dušo.",mama je rekla i pokazala mi pogledom stolicu do Dylana.
"Rado bih, ali nažalost ne mogu. Iskrsnuo mi je jedan važan sastavak."rekla sam i pogledom pokazala na Victora, koji je stajao iza sve nijemo posmatrajući. Kimnuo je glavom u znak pozdrava.
"Kako ste?",rekao je na što su se mama i plavokosa gospođa nasmijale.
"Posao može čekati, dušo.",mamin osmijeh je ostatku svjeta predstavljao razigranost, ali ozbiljnost njenih očiju mene je upozoravala.
"Bojim se da ne može. Mislim da smo se krivo razumijele.",rekla sam i odstupila par koraka nazad dolazeći tačno do Victora. Uhvatila sam ga za ruku i glavu naslonila na njegovo rame.
"Ovo nije poslovni sastanak."rekla sam umiljato i nasmijala se. Nadam se da su povjerovale i da je Victor shvatio igru, u protivnom, loše mi se piše. Njegove usne spustile su se na moje tjeme, a ruka mu je lagano obgrlila moj struk. Nije mu dugo trebalo da shvati o čemu je riječ,a meni je bila milo to što će moj plan uspjeti. No, koliko sam ga dobro isplanirala?
"Nisam znala da...",zgroženo je rekla gospođa i pogledala u moju majku.
"Mora da je nesporazum!",rekla je mama i nasmijala se, tražeći objašnjenje.
Tada, moj svijet se okrenuo za tristo  šezdeset stepeni i nazad, jer tada su se Victorove usne spustile na moje. Poljubac nije dugo trajao i prestao je baš kada sam shvatila šta se zbiva. Ipak, bio je stvaran i on je bio tu uz mene čak i kada sam otvorila oči. Rukom sam dotaknula svoje usne gledajući ga u nevjerici. Uputio mi je osmijeh, a onda se okrenuo stolu punom zbunjenih glava.
"Oprostite na ovakov iznenađenju. Nismo planirali da ovako doznate.",pogledao je u moju majku,"Ali, ne želim da se Leyla viđa sa drugim momcima, pa čak mi u vašem pristustvu. Nadam se da mi opraštate."
Uz njegov govor išao je i zanostan osmijeh koji je topio srce svake žene.
"Voljela bih da sam saznala prije, ali... U redu je, razumijem.".rekla je i na njenom usnama se pojavio osmijeh,"Meni je bitna samo sreća moje kćerke, a ako je s tobom pronašla, ko sam ja da vam sudim."
"Hvala vam gospođo.",rekao je i kimnuo joj glavom u znak poštovanja.
"Ispričat ćete nas?",rekao je. Mama je samo kimnula glavom i namignula mu dok su ostali stajali nijemo.
"Doviđenja.",rekao je i za ruku me poveo do stepenica koje su vodile na drugi sprat kafića, gdje su se održavali sastanci i poslovne večere.

"Nema na čemu.",šapnuo mi je na uho sekund nakon što mi je izvukao da se stolicu da se smjestim. Gledala sam u kamin ispred sebe i  lažnu vatru koja gori. Osjećala sam se njenu vrućinu, iako je bila samo spektar boja prikazan na ekranu.
Misli su mi prijetile da će me potopiti u svojoj hladnoći, surovosti i realnosti. Bezbroj mi se pitanja vrtilo po glavi, ali jedno je bilo najdominantije.
"Šta sam to uradila?"